Kad temperatura zraka prijeđe prag podnošljivosti, a klima uređaji stenju pod opterećenjem, u medijskom fokusu su najčešće upozorenja za osobe koje imaju srčane smetnje, te savjeti kako izbjeći dehidracijski kolaps. No, pritom se redovito zaboravlja na mozak – organ koji među prvima počinje pokazivati znakove toplinskog stresa i koji je, prema znanstvenicima, znatno termički ranjiviji nego što smo ranije mislili.

Nekoliko novijih istraživanja pruža dokaze o nepovoljnom učinku visokih temperatura na mozak, sugerirajući da toplinski valovi mogu doslovno preopteretiti neuronske mreže, narušiti ravnotežu signala u mozgu i izazvati napadaje kod osjetljivijih osoba.

Vrućina, mozak i napadaji – što kažu istraživanja?

Tijekom srpnja 2025., istraživački timovi iz irskog centra FutureNeuro i Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE) objavili su nova saznanja o izravnom utjecaju topline na moždanu aktivnost. Pokazalo se da pri visokim temperaturama dolazi do pojačanog, sinkroniziranog izbijanja električnih signala među neuronima – obrasca koji je karakterističan za epileptičke napadaje. Ta vrsta neuronske hiperaktivnosti, ako se dovoljno rasplamsa, može stvoriti uvjete u kojima cijeli moždani režnjevi gube koordinaciju i počinju funkcionirati na način koji se u neurofiziologiji prepoznaje kao patološki.

Znanstvenici pojašnjavaju da, kad temperatura mozga dosegne preko 39 stupnjeva, živčane stanice više ne reagiraju na uobičajene inhibicijske signale i počinju masovno i sinkronizirano izbijati impulse. Taj poremećaj u električnoj ravnoteži može kod osjetljivih osoba izazvati čitav spektar simptoma – od blage zbunjenosti i dezorijentacije, do ozbiljnih epileptičnih napadaja. Posebno su ranjive osobe koje već imaju poremećenu neuronsku stabilnost zbog genetski uvjetovanih oblika epilepsije, poput Dravetova sindroma – nasljednog i teškog oblika epilepsije koji se javlja u prvoj godini života i često se ne odaziva na standardne terapije.

Kod tih osoba toplinski stres vrlo brzo može izazvati pogoršanje simptoma, jer njihova neuronska mreža i bez dodatnih podražaja funkcionira na rubu ekscitacije. U takvim uvjetima već i manji porast temperature može biti dovoljan da izazove napadaj. Za njih visoka temperatura nije tek neugoda ili dodatni napor, već vrlo konkretan i opasan fiziološki stresor.

Kako mozak reagira na toplinski stres?

Mozak troši oko petinu ukupne energije našeg tijela – stalno, bez pauze, bez rezervi. Neuronske mreže moraju održavati finu ravnotežu elektrokemijskih signala, u kojoj svaki impuls, svaka sinapsa i svaki ionski kanal ima svoju ulogu. Povišena temperatura to narušava: ubrzava metabolizam neurona, povećava im potrebu za kisikom i glukozom, čini ionske kanale osjetljivijima, a signalizaciju kaotičnijom. Sinapse postaju previše aktivne, a inhibicijski mehanizmi popuštaju. Rezultat je destabilizacija čitavog sustava.

Dodatno, toplinski stres ometa rad hipotalamusa – centra za regulaciju temperature. Kada hipotalamus izgubi nadzor, tijelo više ne razlikuje „normalnu“ toplinu od opasne, a mozak gubi ključnu povratnu informaciju koja ga štiti od pregrijavanja.

Ako visoka temperatura potraje, problemi se produbljuju. Povećava se propusnost krvno-moždane barijere – zaštitnog filtra koji inače štiti mozak od štetnih tvari – pa u mozak prodiru molekule koje tamo ne bi trebale biti. Oslobađaju se upalni medijatori, pojačava se oksidativni stres, i raste rizik od trajnih oštećenja neuronskog tkiva. Ukratko – mozak u uvjetima dugotrajnog pregrijavanja ne postaje samo „spor“. Ulazi u stanje fiziološke opasnosti.

Tko je najranjiviji?

Rizik je najveći kod onih čiji je živčani sustav već oslabljen: djeca s poviješću febrilnih konvulzija, stariji s neurodegenerativnim bolestima, osobe s epilepsijom te svi koji koriste lijekove koji otežavaju termoregulaciju – uključujući antipsihotike, antikolinergike i sedative.

Posebno su ranjivi oni koji imaju više takvih čimbenika istodobno – primjerice, starije osobe s demencijom koje uzimaju psihotropne lijekove i žive bez klimatizacije. Kod njih i kratkotrajna izloženost vrućini može dovesti do zbunjenosti, gubitka svijesti ili napadaja.

Kod osoba s multiplom sklerozom, čak i pola stupnja više može izazvati pogoršanje simptoma. To je tzv. Uhthoffov fenomen: toplina usporava provodljivost živčanih vlakana, pa se pojavljuju simptomi poput slabosti, problema s ravnotežom ili zamućenog vida – iako nema stvarnog pogoršanja bolesti.

Kod Parkinsonove bolesti, vrućina dodatno narušava već kompromitiranu autonomnu regulaciju krvnog tlaka, što povećava rizik od nesvjestica. Kod Alzheimerove bolesti često su pogođeni i centri za regulaciju žeđi i temperature, što povećava sklonost dehidraciji, deliriju i kognitivnom pogoršanju.

Ni osobe s mentalnim bolestima nisu izvan rizika – pogotovo ako žive same, u lošim socijalnim uvjetima, bez pristupa klimatizaciji ili drugim mjerama rashlađivanja. Vrućina kod njih lako destabilizira već osjetljivu ravnotežu.

Klimatske promjene i mozak – nevidljiva prijetnja

Stručnjaci iz ILAE i FutureNeuro upozoravaju da je mozak često izostavljen iz strategija koje planiraju zdravstvene intervencije tijekom klimatskih ekstrema, premda je riječ o jednom od najosjetljivijih i najkompleksnijih sustava u tijelu. Fokus javnog zdravstva i kriznog planiranja najčešće se zadržava na srcu, plućima i bubrezima, dijelom zato što se njihove funkcije lakše mjere i brže manifestiraju kroz akutne komplikacije. No zanemarivanje neuroloških učinaka ekstremne vrućine dugoročno može imati ozbiljne posljedice – i za pojedinca i za zdravstveni sustav.

Mozak mora imati jednakopravan prioritet u planiranju odgovora na klimatske ekstreme. Potrebno je razviti specifične smjernice za rano prepoznavanje i praćenje neuroloških simptoma tijekom toplinskih udara, a osobito obratiti pažnju na atipične i blage oblike kognitivnih promjena koji se lako previdje. Primjeri uključuju smetenost, promjene u govoru, iracionalno ponašanje, ali i subjektivne simptome poput osjećaja "magle u glavi" ili neobjašnjive razdražljivosti.

Predlaže se i šira uporaba naprednih dijagnostičkih alata poput funkcionalne magnetske rezonancije i spektroskopije (fMRI i MRS), koje omogućuju uvid u promjene moždane aktivnosti i metabolizma u realnom vremenu, čak i prije nego što se pojave klinički simptomi. Nadalje, kontinuirano praćenje moždane temperature kod hospitaliziranih pacijenata, osobito kod onih u intenzivnim uvjetima i pod rizikom od delirija, trebalo bi postati standardna praksa tijekom toplinskih valova.

Umjetna inteligencija mogla bi igrati ključnu ulogu u obradi velikih količina podataka iz različitih izvora – od vitalnih znakova i laboratorijskih nalaza do vremenskih uvjeta – kako bi se na vrijeme identificirale osobe s povećanim rizikom. Algoritmi trenirani na kliničkim i okolišnim podacima mogli bi omogućiti personalizirano upozorenje i intervenciju, smanjujući tako potrebu za akutnim zbrinjavanjem i poboljšavajući ishod.

Što se može učiniti?

Ako znamo gdje će doći do toplinskog vala, trebali bismo znati i koga će najvjerojatnije neurološki pogoditi – i reagirati na vrijeme. Rani simptomi toplinskog stresa na mozak često su tihi: blaga glavobolja, neobična pospanost, promjene raspoloženja, teškoće koncentracije. Tek kasnije dolaze zbunjenost, pogoršanje poznatih neuroloških stanja i promjene ponašanja. Nije svaki kolaps srčani – neki su moždani.

Zato je važno na vrijeme prepoznati kad je nekome „vruće u glavi“. Ne kad se već sruši, kad mu pogled odluta, govor se uspori i ponašanje postaje čudno. Takvi signali ne smiju ostati neopaženi, osobito kod djece, starijih i osoba s neurološkim i psihijatrijskim dijagnozama.

Posebice to trebaju imati na umu zdravstveni djelatnici: tijekom ljetnih vrućina, konfuzni i zbunjeni pacijent možda nije takav „zbog godina i starosti“, nego mu je mozak zaista pred točkom pregrijavanja.

Društvo mora početi promišljati „toplinsko zdravlje mozga“ – u zdravstvu, arhitekturi, urbanizmu i socijalnim službama. Jer ako se asfalt topi na 50 stupnjeva, mozak može 'prokuhati' i znatno prije - samo to ne opažamo odmah, ali posljedice mogu biti znatno ozbiljnije i duže.