Znanstvenici, liječnici (sportski i oni „za obične ljude“) i instruktori fitnessa odavno ističu i podastiru dokaze da redovita tjelesna aktivnost nudi brojne zdravstvene dobrobiti, uključujući prevenciju kroničnih nezdravih stanja kao što su osteoporoza, kardiovaskularne bolesti, dijabetes, neki oblici raka…

Osim toga, tjelovježba podiže imunitet, poboljšava kontrolu boli, smanjuje rizik od padova (koji su najčešći uzrok traumatskog invaliditeta starijih osoba), te produljuje životni vijek. A tu su i dobrobiti koje tjelesna aktivnost donosi za mentalno zdravlje, koje uključuju poboljšano raspoloženje, smanjenu anksioznost i smanjeni rizik od razvoja demencije i depresije.

Zdravstvena dobrobit

Unatoč svim navedenim dobrobitima, u suvremenim razvijenim državama (barem u onima u kojima se takve statistike registriraju i objavljuju), otprilike tri od četiri odrasle osobe vježbaju puno manje od preporučenih 150 do 300 minuta umjerene ili 75 do 150 minuta jače tjelesne aktivnosti tjedno (što su umjerene, a što jače tjelesne aktivnosti? - pogledajte u okviru uz tekst!). Dakle, oko 75% odraslih osoba koje žive u današnjem suvremenom civilizacijskom okružju nisu tjelesno aktivne niti toliko da bi im to pružilo barem nekakvu zdravstvenu korist.

A za pozitivan učinak na zdravlje se zaista nije potrebno forsirati i „ubijati“ tjelovježbom: novija istraživanja pokazuju kako se značajne zdravstvene dobrobiti opažaju već pri relativno malim količinama tjelesne aktivnosti, pa liječnici sve više ističu kako je baš kod ljudi koji su najpasivniji „foteljaši“ i „ljenjivci“ moguće ostvariti klinički značajne zdravstvene koristi ako se barem malo fizički aktiviraju. Pritom se pod pojmom „zdravstvena dobrobit“ podrazumijeva zaista širok spektar poboljšanja kvalitete zdravlja: rezultati petnaest longitudinalnih studija s preko 285.000 ispitanika u dobi između 18 i 85 godina pokazuju da tjelesna aktivnost ima pozitivan dugoročni učinak praktički na sve bolesti.

Život u gradskim betonskim kutijama poslaganim u asfaltirana naselja ne pruža puno mogućnosti za provođenje tjelesnih aktivnosti na otvorenom, a taj trend „zatvorenog vježbanja“ u velikoj mjeri potpomaže i marketinško nametanje ideala zdravog življenja kroz redovito posjećivanje teretana i fitness-klubova s privatnim trenerima (i lajf-koučevima, jel'te…) ili korištenje kućnih sprava i pomagala za tjelovježbu.

Oskudni znanstveni podaci

Čak i ako ignoriramo nimalo simpatičan bizarni podatak (kojega smo već naveli u Bug.hr serijalu Bacanje medicinskog biserja) da samo u SAD-u preko 30.000 osoba godišnje kod kuće i u teretanama od sprava za vježbanje pretrpi teške tjelesne ozljede – dakle, ne sitne ogrebotine ili modrice već teške ozljede! – vrlo je lako zaključiti kako trebaju i moraju postojati bezopasniji, jeftiniji i zdraviji načini za provođenje tjelesnih aktivnosti od posjećivanja institucionaliziranih ustanova za plaćenu tjelovježbu ili kupovanja kućne aparature za vježbanje.

Međutim, ako pokušate potražiti više podataka o tome koliko je u brojkama, postocima i statističkim pokazateljima bavljenje tjelesnom aktivnošću u prirodnim okruženjima  zaista korisnije od vježbanja u zatvorenom prostoru, brzo ćete shvatiti da se takva istraživanja u proteklim desetljećima baš i nisu provodila u onoj mjeri koliko je bilo istraživanja o općoj korisnosti tjelesne aktivnosti: prilično malo konkretnih činjenica se zna o potencijalnim dodatnim prednostima, o tome može li boravak na otvorenom povećati učinke vježbanja, a istovremeno potaknuti više ljudi na vježbanje? I ako je tako, kako bi zdravstveni djelatnici mogli promovirati takvo ponašanje?

Ipak, unazad par godina provode se ozbiljnija istraživanja, praćenja i studije, koje su u većini slučajeva već u preliminarnim rezultatima znanstveno potvrdile ono što se usmenom predajom prenosi s koljena na koljeno: već samo običan boravak u prirodi – čak i kada nije praćen povećanjem tjelesne aktivnosti – zaista pruža dobrobiti za tjelesno i mentalno zdravlje praktički jednake onima koje pruža tjelesna aktivnost u zatvorenom.

Jedno od značajnijih takvih istraživanja je i ono koje je proveo Jay Maddock, profesor na Školi javnog zdravlja na Sveučilištu Teksas i direktor Centra za zdravlje i prirodu, zajedno s Howardom Frumkinom, direktorom Laboratorija za zemlju i ljude. Zajedno sa svojim timom znanstvenika, u svojem istraživanju su procijenili znanstvene dokaze o tjelesnim aktivnostima u prirodnim okruženjima prikupljene u dosadašnjim studijama, te na temelju tih rezultata predložili strategije za promicanje tih aktivnosti.

Rasne, dobne i kulturološke razlike

Njihova studija pod nazivom „Physical Activity in Natural Settings: An Opportunity for Lifestyle Medicine“, objavljena u časopisu American Journal of Lifestyle Medicine, identificirala je nekoliko čimbenika koji utječu na to koliko često ljudi posjećuju parkove i prirodna okruženja, u kojoj mjeri se bave tjelesnim aktivnostima kad su tamo i koje su dobrobiti tih aktivnosti. Sažeto rečeno, Maddock i Frumkin su utvrdili kako postoje uvjerljivi znanstveni pokazatelji da je vježbanje u parku ili drugom prirodnom okruženju korisnije od vježbanja u zatvorenom prostoru.

Čimbenici koji ta mjesta čine privlačnijim uključuju prirodne značajke kao što su drveće i drugo raslinje, te dobro uređene vodene površine (potoci, rijeke i jezera s uređenim priobalnim zonama) ali i umjetno dodane fizičke značajke kao što su igrališta, trim-staze, vježbališta na otvorenom, dobra rasvjeta i jasni znakovi. Popularnosti takvih prostora pridonose i organizirane aktivnosti poput festivala, predavanja, glazbenih događaja, kao i ugodno okruženje, percepcija sigurnosti, te osjećaj povezanosti posjetitelja s prirodom i spoznaja da je provođenje vremena u prirodnom okruženju važno i korisno.

Maddock i Frumkin također su utvrdili da korištenje parkova i zelenih površina za tjelesnu aktivnost značajno varira među demografskim skupinama, pri čemu muškarci koriste te prostore za tjelesnu aktivnost češće nego žene, a studija o parkovima u Los Angelesu otkrila je da je statistička vjerojatnost bavljenja tjelesnom aktivnošću u parkovima znatno manja za crnce nego za odrasle bijelce i Latinoamerikanci, dok je ta vjerojatnost znatno veća za osobe porijeklom s azijskih i pacifičkih otoka.

Frumkin tu činjenicu tumači ovako: „Neke skupine, na primjer crnci, domorodačko stanovništvo i drugi obojeni ljudi te imigrantska i izbjeglička populacija, većinom su iskusili povijesnu ili sadašnju diskriminaciju koja ih sprječava u korištenju prirodnih prostora, radi čega imaju manji pristup visokokvalitetnim parkovima. Na specifičan način su diskriminirane i neke druge skupine, na primjer djeca, starije osobe i osobe s invaliditetom, jer imaju dodatne poteškoće u pristupu prirodnim prostorima. Osiguravanje da su ti prostori sigurni i dostupni za pristup i kretanje moglo bi pomoći u povećanju korištenja parkova i drugih prirodnih okruženja.“

Propisivanje recepta za izlazak u prirodu

Imajući na umu navedene poteškoće, Maddock i Frumkin nude tri temeljne opcije koje bi zdravstveni radnici mogli primijeniti kako bi potaknuli svoje pacijente (i zdravu populaciju) na korištenje parkova i drugih prirodnih okruženja.

Prva opcija je jednostavno „propisati“ pacijentima kontakt s prirodom. Maddock o tome piše: „Liječničke preporuke pacijentima da trebaju provoditi više vremena u prirodnim okruženjima poznate su kao prirodni recepti ili 'izdavanje recepata za odlazak u park'. Premda su potrebna dodatna istraživanja kako bi se statistički potvrdile te činjenice, dosadašnje studije sugeriraju da je takav pristup zaista učinkovit.“

Drugi pristup sugerira da zdravstveni djelatnici mogu modelirati poželjno ponašanje svojih pacijenata na način da se sami uključe u njega. Već je i ranije utvrđeno da je liječničko davanje vlastitog primjera pacijentima (nepušenje, zdrave navike u prehrani, tjelesna aktivnost) učinkovito u promicanju zdravog ponašanja, dok istovremeno poboljšava i zdravstvenu dobrobit samih zdravstvenih radnika. Jer, puno je manja vjerojatnost da će pacijent od pretilog doktora prihvatiti savjet o mršavljenju ili zabranu pušenja od liječnika sa žutim nikotinskim prstima i usnama, a ista logika je primjenjiva i za odlazak u prirodu i provođenje tjelesnih aktivnosti u njoj.

Treći pristup je da se zdravstveni radnici aktivno uključe u napore zajednice koji promiču korištenje vanjskih prostora. Dakle, ne samo propisivati „recepte za izlazak u prirodu“ i svojim primjerom to poticati, nego sve to i aktivno promovirati kroz medije (kao recimo i ovim tekstom) i kroz mehanizme građanskih aktivnosti i udruga, a ponajviše vršenjem „pozitivnog pritiska“ na političare i državne strukture u mjestima stanovanja.

„Korištenje parkova i prirodnih okruženja za tjelesne aktivnosti je potencijalno moćan alat za promicanje dva važna zdravstvena ponašanja istovremeno: tjelovježbu i boravak u prirodi“, rekao je Maddock. „To je osobito važno s obzirom na podatak da većina ljudi uopće ne vježba i ne provodi ni nužni minimum vremena na otvorenom.“

O tome što se smatra nužnim minimumom pročitajte u drugom okviru uz tekst, a ovaj članak ćemo zaokružiti zaključkom da se dosadašnje studije o pozitivnim učincima provođenja tjelesnih aktivnosti u prirodnom okruženju za sada usredotočile na kratkoročne ishode, kraće od jedne godine, a tome hoće li se te dobrobiti za zdravlje potvrditi i na dugoročnom planu, ostaje za vidjeti. Logika i naša osobna iskustva govore tome u prilog.