Dan poslije, nakon što smo svi preživjeli prvi val naslova o smrti Ozzyja Osbournea, vrijedi se na trenutak zaustaviti i prisjetiti da ovaj put vijest o njegovoj smrti nije lažna. Jer bilo ih je. Deseci naslova po raznim tabloidima, forumima i subredditima, godinama su s vremena na vrijeme izvikivali: „Ozzy je mrtav!“... da bi se on pojavio dan kasnije, mamuran, smrknut, nenaspavan, razmazane maskare oko očiju i – sasvim živ. 

Preminuo je 22. srpnja 2025., samo tri tjedna nakon veličanstvenog oproštajnog koncerta Black Sabbatha u rodnom Birminghamu. Nastupio je sjedeći, zbog napredovale Parkinsonove bolesti, ali sa smirenim dostojanstvom kakvo baš i nije često krasilo njegove nastupe. Tijelo ga možda više nije slušalo, ali glas ga je poslužio kao nekada: nije bilo kratkoće u dahu ni klonulog falša, samo do kraja iskren i jasan ton. Onaj posljednji labuđi pjev „Princa Tame“.

Ali kako to da je uopće dočekao 76. godinu, a kamoli koncert s live-streamom kojega su pratili milijuni gledatelja? Ozzy Osbourne je, podsjetimo se, preživio sve što je bilo moguće i nemoguće preživjeti u rocku. Šezdesete. Sedamdesete. Osamdesete. Devedesete. I sve one kemijske spojeve zbog kojih pola scene nije doguralo ni do 35. godine svojih žestokih rockerskih života. 

Geni koji razgrađuju sve

Ono što je „The Madmana“ održalo živim, pretpostavili su znanstvenici prije petnaestak godina, bila je – mutacija. Još 2010. godine, Ozzy je pristao na analizu vlastitog genoma. Nije to bilo neko reklamno testiranje tipa „pošaljite uzorak sline i saznajte jeste li porijeklom Viking“, nego pravo, duboko genomsko sekvenciranje u suradnji s tvrtkom Knome Inc. Sekvenciranjem je otkriveno gotovo 300.000 dotad nedokumentiranih varijacija njegove DNK u odnosu na referentni (narodski rečeno – „normalni“) ljudski genom.

Jedna od tih mutacija bila je osobito zanimljiva. Radilo se o mutaciji u tzv. regulatornoj regiji gena ADH4. Taj gen kodira enzim alkohol-dehidrogenazu 4, zaduženu za razgradnju alkohola (etanola) u jetri. U većini ljudi ovaj enzim radi rutinski posao: „rastavlja“ alkohol u acetaldehid, koji se potom pretvara u octenu kiselinu. Kod Ozzyja je mutacija u toj regiji značila da je njegov enzim ADH4 bio izrazito aktivniji nego kod prosječne osobe. Drugim riječima: njegovo tijelo je alkohol rastavljalo brže, jače i učinkovitije. 

To ne znači da se nije opijao, niti da nije imao simptome ovisnosti. Dapače – prema vlastitom priznanju, pio je u enormnim količinama – ali su doze alkohola koje bi za osobu s normalnim ADH4 genom bile smrtonosne kod njega prolazile eventualno s mamurlukom i povraćanjem. Genetska sreća. Ili nesreća. Ovisi s koje strane gledamo na stvari.

Nije bio otporan, bio je efikasan

I to nije sve! Uz ADH4, u njegovu genomu pronađene su i varijacije u genima ARRB2, OPRD1 i CYP2D6 – upravo onim genima koji su povezani s razgradnjom opijata, metamfetamina i drugih psihoaktivnih spojeva. Dakle, nije bio otporan samo na toksične učinke alkohola, nego i na učinke većine sredstava ovisnosti koji su nemali broj njegovih kolega – rockera (a naravno i svih drugih ovisnika) otjerali u grob.

Budimo konkretni (jer znanost se – kao i uvijek – treba i mora izražavati sasvim precizno): Ozzy nije bio „otporan“ na alkohol i droge, nego je imao izrazito učinkovit i ubrzan metabolizam tih supstanci. Navedeni geni reguliraju kako mozak i tijelo reagiraju na droge, kako ih prerađuju, te koliko brzo ih izbacuju iz sustava.

Kao da sve to nije dovoljno začuđujuće, Ozzy je imao i tzv. rizične varijante gena koje su ga činile:

• 6 puta sklonijim alkoholizmu (dakle, bio je teški ovisnik, ali mu alkohol nije mogao ništa)
• 2,6 puta sklonijim halucinacijama na THC („marica“ ga je hvatala dva-tri puta jače nego druge)
• 1,3 puta sklonijim razvoju ovisnosti o kokainu (ali, kao i kod alkohola, razgrađivao ga je brzo i učinkovitije nego prosječni „šmrkači“)

Drugim riječima, ne samo da mu je organizam brže prerađivao alkohol i droge, nego ih je njegov mozak i više tražio. Posjedovati takvu genetiku znači jednako prokletstvo kao i blagoslov.

Neurogenetika kaosa

Još nekoliko mutacija kod Ozzyja je pobudilo interes. Gen CLTCL1, uključen u regulaciju prijenosa signala između živčanih stanica, bio je izmijenjen. Taj gen sudjeluje u transportu tzv. sinaptičkih mjehurića koji sadrže neurotransmitere – kemikalije koje mozak koristi za komunikaciju. Kod promjena u tom genu moguće su i kognitivne posljedice, ali i povećana osjetljivost na droge.

Zanimljiv je i njegov gen COMT, zadužen za razgradnju dopamina i noradrenalina. Ozzy je imao i „ratničku“ i „plašljivu“ verziju ovog gena istovremeno, rijetkost koja se povezuje s pojačanom mentalnom reaktivnošću i emocionalnom nestabilnošću. Ukratko, biokemijska podloga i za njegov kreativni genij i za njegovo destruktivno ponašanje.

Kad se to sve zbroji, dobiva se vrlo emotivno osjetljiv, ranjiv i po zdravlje opasan biološki sklop. Ozzy nije imao nadnaravnu moć, nego niz mutacija koje su mu pomogle da preživi ono što bi drugima presudilo, ali su ga istovremeno gurnule dublje u ovisnosti, kaos i bolesti. Parkinsonova bolest, s kojom se borio posljednjih desetak godina, vjerojatno s time nema izravne veze, iako je mutacija u genu TTN, povezanom s titinom, proteinom mišića, zabilježena i u njegovu genomu.

Ozzy Osbourne bio je biološki jedinstven primjer čovjeka čija je genetika bila i oklop i mač koji visi nad glavom. Njegov DNK nije ga činio neuništivim, ali jest drugačijim. Znatno drugačijim.

Posljednji koncert, posljednji osmijeh

Samo tri tjedna prije smrti, 5. srpnja 2025., Ozzy se posljednji put popeo na pozornicu. Oproštajni koncert Black Sabbatha u Birminghamu nosio je simboličan naziv: „Back to the Beginning“. Iako sjedeći, zbog napredovale bolesti, njegov je glas zvučao neobično svježe. Publika je znala da gleda posljednji čin. Među gostima su bili i Metallica, Guns N’ Roses i Tool, a prihod od koncerta – više od 180 milijuna dolara – doniran je u humanitarne svrhe, ponajprije za istraživanja Parkinsonove bolesti.

Na kraju koncerta, kamera je zumirala Ozzyjevo lice. Nasmijao se. Više nije bilo kostima, šminke ni šoua. Samo čovjek koji je znao da je preživio sve.

Ozzy Osbourne je bio legendaran iz mnogo razloga. Zbog glazbe, ekscentričnosti, kultnog statusa, ali i zbog znanstvenog kurioziteta. Njegov je genom postao predmet proučavanja, ne zato što je bio nadčovjek, nego zato što je pokazivao koliko su tanki rubovi između snage i slabosti, zdravlja i bolesti, kreativnosti i ludila. Ako je ikad postojao netko tko je mogao pretvoriti mutaciju u karijeru, slavu i samouništenje, to je bio Ozzy. I kao što su pisali na transparentima na koncertu u Birminghamu: „Born to be loud, programmed to survive, gone with dignity.“