Happy Hacking Keyboard (HHKB) projekt nastao je iz frustracije. Prije tridesetak godina, japanski računalni znanstvenik i profesor Eiiti Wada, jedan od autora programskog jezika ALGOL, i industrijskih standarda za kodiranje znakova, teško se mirio s činjenicom da svaki novi računalni sustav dolazi s drugačijom tipkovnicom te povećanim brojem i kompleksnijim rasporedom tipki. Wada je žudio za univerzalnom tipkovnicom, koju bi mogao koristiti na svim računalima. Zapravo se tu radi o stremljenju prema maksimalnoj učinkovitosti: ako su vam tipke uvijek na istom mjestu, praksa i mišićna memorija učinit će svoje, pa ćete prije ili kasnije naučiti tipkati brzo i bez gledanja.

Kao što zacijelo pretpostavljate, Wada nije pronašao ono što je tražio, već je svoju savršenu tipkovnicu razvio – sam. Učinio je to vođen filozofijom koja se uz HHKB citira dan-danas, a prema kojoj se tipkovnica može izjednačiti s konjskim sedlom. Kada bi kauboju usred prerije uginuo konj, on bi jadnu životinju ostavio tamo gdje je skončala, no sedlo bi uvijek ponio sa sobom. Konj je, naime, "potrošna roba", a sedlo je sučelje prema konju, na koje je kaubojevo međunožje savršeno naviklo. U istoj metafori, potrošna roba je računalo, a tipkovnica je to idealno sučelje, koje se nikad ne bi trebalo mijenjati.

Od ideje do proizvoda

U pretvaranju ideje i razvojnih koncepata u gotov proizvod Wadi je pomogla tvrtka PFU Limited, danas u podijeljenom vlasništvu Ricoha (80%) i Fujitsua (20%). Proizvod je nazvan Happy Hacking Keyboard, a da se na njemu zaista može tipkati bez gledanja, najbolje opisuje činjenica kako neki od najpopularnijih HHKB-ovih modela dolaze bez ikakvih oznaka na tipkama. Općeprihvaćeni sinonim za tipkovnicu bez oznaka jest Das Keyboard, ali tu smo da ispravimo nepravdu: HHKB spomenutu je značajku nudio čitavo desetljeće prije osnutka Das Keyboarda.

Sve tipkovnice, čije kućište krasi akronim HHKB, imaju nekolicinu specifičnosti, na kojima je Wada od samog početka inzistirao. Prvo i najočitije, radi se o izuzetno kompaktnim tipkovnicama, sačinjenim od samo 60 tipki, s izbačenim čitavim numeričkim dijelom, kursorima i standardnim funkcijskim redom tipki (F1-F12). Funkcijske i sistemske tipke, kao što su Insert, Home i End, koriste se uz prethodni pritisak tipke Fn.

Konfiguracija pomoću DIP prekidača

Jedna od specifičnosti HHKB-ovih tipkovnica jest što se funkcije pojedinih tipki mogu mijenjati pomoću DIP prekidača. Tako, primjerice, određujemo hoće li tipke između Alta i razmaknice imati funkciju tipke Windows ili Option, te hoće li Delete zaista biti Delete, ili će se ipak ponašati kao Backspace.

Unatoč tim, nazovimo to tako, ustupcima prema korisnicima klasičnih tipkovnica, HHKB-ove tipkovnice svejedno su svijet za sebe. Nema baš nikakve šanse da ćete ih izvaditi iz kutije i smjesta tipkati punom brzinom. Nužno ćete morati proći kroz period akomodacije, gdje će vam prsti trebati iznova naučiti pozicije pojedinih tipki. Dobra vijest je da bi vas na kraju tog procesa moglo dočekati sasvim drugačije iskustvo svakodnevnog korištenja tipkovnice.

Osim broja tipki, nestandardan je i njihov raspored. Control (CTRL) je samo jedan, a nalazi se tamo gdje druge tipkovnice imaju Caps Lock. Tipka Delete smještena je iznad Entera, a Backspacea nema – njemu se pristupa kombinacijom Fn + Delete. Tamo gdje bi inače bio Backspace, nalazi se tilda, a na njenom uobičajenom mjestu, lijevo od jedinice, smješten je Escape. Najdonji red tipki sadrži dva Alta, dvije meta-tipke (Windows ili Option, ovisno o korištenom operacijskom sustavu) i razmaknicu.

Misao vodilja opisanog rasporeda tipki, kojeg se strogo pridržavaju sve tipkovnice u HHKB-ovom katalogu, jest povećati ergonomiju i brzinu tipkanja, i to tako da se maksimalno reducira potreba za pomicanjem dlanova. Upravo je zato, primjerice, tipka Control tamo gdje se obično nalazi rijeko korišteni Caps Lock; Wada smatra kako se radi o savršeno logičnoj poziciji za UNIX programere, s obzirom na to da im se omogućuje korištenje CTRL-a bez pomicanja prsta s glavnog, središnjeg reda tipkovnice. Ukratko, radi se o sustavu razvijenom i pažljivo optimiziranom za najzahtjevnije tipkače, poput programera, računalnih znanstvenika i pisaca.

Elektrostatika

Smjernice za svoju aktualnu gamu tipkovnica, HHKB je zacrtao krajem 2003. godine, kad je lansiran prvi model iz linije HHKB Professional. Tada je tvrtka započela s korištenjem Topreovih elektrostatskih kapacitivnih prekidača, kakve danas nudi u većini svojih modela. Karakterizira ih hibridni dizajn, koji objedinjuje karakteristike membranskih i mehaničkih prekidača, pa dobivamo gladak, taktilni odziv, izuzetnu izdržljivost i prigušeni, nenametljivi zvučni profil, koji se osobito dopada mrziteljima kliketavih mehaničkih tipkovnica.

Osim toga, HHKB-ove tipkovnice, poput modela Professional Hybrid Type-S i Studio, koje na domaće tržište odnedavno uvozi zagrebačka Omnia, opremljene su kapicama od robusne PBT plastike, kao i funkcijom žičnog (USB-C) i bežičnog povezivanja. Za bežičnu vezu koristi se Bluetooth, a podržana je konekcija s do četiri uređaja istodobno, pa se između njih prebacujemo pomoću odgovarajućih prečica.

Model Professional Hybrid Type-S tipičan je primjerak HHKB-ove tipkovnice, vanjskih dimenzija i rasporeda tipki kako ih je prije gotovo tri desetljeća definirao Wada, te sa spomenutim Topreovim elektrostatskim prekidačima pod kapicama. Domaći uvoznik upustio se u nezahvalan posao tiskanja hrvatskih dijakritika na pripadajuće tipke, što će olakšati život onima koji (još) ne tipkaju bez gledanja, ali i svima ostalima, s obzirom na to da HHKB-ov layout seli tipku "Ž" na mjesto gdje se ona ne nalazi ni na jednoj drugoj tipkovnici.

HHKB Studio specifična je tipkovnica, čak i za HHKB-ove pojmove. Razvijena je oko ideje da eliminira potrebu za skidanjem dlanova s tipkovnice – čak i kada želimo pomicati pokazivač po ekranu. Naime, između tipki "G", "H" i "B" nalazi se trackpoint, popularna "bradavica", dobro poznata (i priznata) među korisnicima ThinkPada i pojedinih drugih poslovnih laptopa najviše klase. Ispod razmaknice integrirane su tri tipke, koje "glume" lijevu, desnu i srednju tipku miša, a čitav donji brid tipkovnice, kao i njezini bokovi, osjetljivi su na dodir. Klizanjem prsta po tim mjestima vrše se funkcije koju inače imaju kursorske tipke, a također je moguće vertikalno scrollati, prebacivati se između aktivnih prozora, ili mapirati neke vlastite, preferirane akcije.

Usto, model Studio opremljen je HHKB-ovim vlastitim linearnim mehaničkim prekidačima, umjesto Topreovih elektrostatskih. Osjećaj prilikom tipkanja, međutim, prilično je sličan, u što smo se uvjerili naizmjeničnim prebacivanjem između modela Studio i Professional Hybrid Type-S. To znači da Studio također nudi vrlo prigušen zvučni profil, kojim ne privlači pozornost čak ni u gusto naseljenim uredskim okolinama.

Premda tek započinju prodor na domaćem tržištu, HHKB-ove tipkovnice globalno su se etablirale kao suštinski alat za programere i profesionalne tipkače. Njihov minimalistički dizajn i raspored tipki vizija su jednog entuzijasta. Oni koji su ju prihvatili, pretvoreni su u vjerne sljedbenike, te takvi ne vide problem čak ni u njihovoj relativno visokoj cijeni. Ona može biti kakvom ju god HHKB odredi, zato što alternativa – ne postoji.