Tehnologije

Što je Tu-141 i kako je moguće da je stigao od Ukrajine do Zagreba?

Drago Galić petak, 11. ožujka 2022. u 12:44

Bespilotna letjelica iz 70-tih godina prošlog stoljeća, koja se više aktivno ne koristi u niti jednoj vojsci na svijetu osim ukrajinske, čini se, došla je i pala u Zagreb. Dok se ne potvrdi da se radi točno o toj letjelici, možemo samo reći ono što znamo o samom tipu letjelice

Iako su posljednja tri desetljeća u ratovanju zasigurno desetljeća bespilotnih letjelica, ove postoje daleko dulje, praktički stoljećima – od prvih izviđačkih balona iz 18. i 19. stoljeća, preko raketa opremljenih kamerama uključujući i radijski i TV navođene rakete iz Drugog svjetskog rata (Fritz X ili Ruhrstahl SD 1400 X, Kramer X-1, PC 1400X ili FX 1400 – pogledati članak na Wikipediji) pa sve do današnjih autonomnih ili poluautonomnih izviđačkih i borbenih letjelica. Općenito se smatra da su Izraelci u 70-tima napravili najveći skok u korištenju bespilotnih letjelica za izviđanje bojišta pa su i sada njihove vojne bespilotne letjelice i čitav sistem upravljanja i prikupljanja podataka među najnaprednijima u svijetu.

Od 90-tih naovamo, pak, praktički sve vojske svijeta, posebno one manje, odnosno s ograničenim budžetima, oslanjaju se na bespilotne letjelice („dronove“) raznih tipova i veličina za izviđanje i borbene operacije i to od onih taktičkih na razini voda i raspona krila čak ispod jednog metra, do velikih na razini čitavih operativnih grupa raspona krila kao kod putničkog aviona.

Prije dvije godine smo pisali o ratu Azera i Armenaca u Gorskom Karabahu (Nagorno Karabah) koji je u zračnom smislu bio „rat dronova“ – bespilotnih letjelica za koje smo već tada rekli da su za male zemlje efektivno vojno rješenje za zračno ratovanje.

Kako živimo u stoljeću rata (dok nam ne dođu Vulkanci i počnu nas pripitomljavati i odmusavati), možemo se uvjeriti iz prakse da i velike vojske (ruska i ukrajinska, recimo) također koriste dronove u velikom broju i s velikim uspjehom.

Ukrajinci, koje mnogi smatraju „malom“ vojnom silom su to samo ako gledamo u odnosu na Rusiju. U odnosu na nas ili većinu vojnih snaga u Europi i svijetu Ukrajinci imaju vrlo snažnu vojsku – koga zanimaju statistički detalji, savjetujem vrlo dobar YouTube kanal Binkov's Battlegrounds i konkretan video koji daje pregled ukrajinskih vojnih snaga prije početka sukoba.

Od početka ukrajinske snage koriste razne tipove bespilotnih letjelica, između ostalih i turske Bayraktare o kojima smo pisali u članku o Azersko-Armenskom sukobu kojih je najnovija pošiljka pristigla prije desetak dana.

Međutim, kako ruska strana ima apsolutnu prevlast nad zračnim prostorom Ukrajine ne samo na istoku već praktički skoro do njihove zapadne granice, a k tome im dalekometnim krstrećim raketama s brodova i sa zemlje uništavaju vojnu aerodromsku infrastrukturu od prvoga dana rata, tako je i stupanj gubitaka bespilotnih letjelica izuzetno velik. To je i razlog zbog kojega su Ukrajinci koji u vojnim skladištima još uvijek imaju hrpu sovjetske tehnologije još od 50-tih godina naovamo odnedavna ponovno osposobili Tu-141 bespilotne letjelice iz sovjetske ere koje od 80-tih više ne koristi niti jedna vojska na svijetu osim (odnedavna) njihove.

Pod pretpostavkom da su ostaci letjelice koja je pala na Jarunu (i druge dijelove grada) u Zagrebu stvarno ostaci Tu-141 kako su prvi detektirali na osnovu snimki dečki s Warzonea na The Driveu (Tu-141 "Strizh" Missile-Like Drone From The War In Ukraine Looks To Have Crashed In Croatia (thedrive.com)), a što onda ponavljaju i domaći mediji, što možemo znati o ovoj konkretnoj bespilotnoj letjelici i zašto je došla kod nas i eksplodirala?

Tu-141 „Striž“

Tu-141 Striž
Tu-141 Striž

Tu-141 „Striž“ (čiopa) je bespilotna mlazna letjelica iz sovjetskog doba koja je došla kao zamjena za stariji i skuplji i supersonični Tu-123 „Jastreb“ iz 60-tih godina.

Sam razvoj starijeg Jastreba je zanimljiv jer je trebao biti krstareća supersonična raketa s nuklearnom bojevom glavom, ali je ideja toga tipa nuklearnog naoružanja napuštena u korist balističkih projektila koji su daleko teži za obaranje i neutraliziranje (i dio su onoga što se zove nuklearna trijada).

Jastreb je, pak, bio skoro duplo dulji od Striža (skoro 28 metara), raspona krila od 8,5 metara i ukupne mase od preko 35 tona. Također je imao brzinu 2,5 Ma i dolet od 3,200 kilometara, a pogonio ga je Tumanski KR-15, što je bila jeftinija i jednokratna verzija istog motora koji pogoni MiG-25R, izviđačku verziju MiG-a 25 koji je sam po sebi jedan od najbržih presretača svih vremena.

Ogromni Jastreb (Tu-123) iz 60-tih godina prošlog stoljeća
Ogromni Jastreb (Tu-123) iz 60-tih godina prošlog stoljeća

Tu-141 je nastao u 70-tima i kao i Tu-123 ima mogućnost snimanja zračnih fotografija i prikupljanja SIGINT i COMINT informacija (presretanje i bilježenje elektroničkih signala radara, ometača, radijske komunikacije – sveukupno ide pod kraticu ELINT – elektronsko obavještavanje).

Ima daleko manji domet od Tu-123 (do 1048 kilometara), manju maksimalnu brzinu krstarenja (do 1100 km/h) i manju masu i dimenzije – duljina oko 14 metara, masa nešto preko 6 tona.

Lansira se s namjenske terenske prikolice, a prihvat (spuštanje) je pomoću padobrana. U odnosu na suvremene bespilotne letjelice izuzetno je neisplativa za korištenje, glomazna, nema praktički nikakav „loiter time“ – mogućnost kruženja nad zonom djelovanja koja se danas mjeri i u danima, i ostatak je tehnologija iz hladnog rata. Ukupno ih je proizvedeno nešto preko 140 komada, a osim Ukrajine i to tek odnedavna, nitko je više ne koristi.

Lansirna prikolica za Tu-141
Lansirna prikolica za Tu-141

Korištenjem Google Mapsa i poznavanjem maksimalnog dometa, lako je izračunati odakle je, ukoliko je to Striž, ova letjelica mogla doći – najistočnije bi bilo negdje zapadno od Žitomira u zapadnoj Ukrajini. Iz Rusije nije mogla ne samo zbog toga što je Rusija više ne koristi, već stoga što nema doleta. Eventualno bi mogla doletjeti i s zapadne granice Bjelorusije, ali, koliko je poznato, Bjelorusija nema Tu-141 ni u aktivnoj uporabi niti konzerviranih.

Ponovo, pod pretpostavkom da se stvarno radi o Tu-141, do eksplozije je vjerojatno došlo kada je navigacijski sustav rakete zaključio da neće doći do zadanog cilja i pokrenuo samouništenje, što je uobičajeno kod vojnih raketa koje promaše cilj upravo stoga da ne bi u komadu i s eventualnim bojevim punjenjem pale na naseljeno i neželjeno mjesto. Kako smo rekli, Tu-141 je mase preko 6 tona i pri terminalnim brzinama od preko 600 km/h i bez ikakvog eksplozivnog punjenja samo balistička energija je dovoljna da uništi stambenu zgradu.

Pitanje zašto je nitko nije oborio, iako je bila registrirana na primarnim radarima je pitanje taktičke procjene. Naime, u mirnodopskim (manje-više…) vremenima odluka o obaranju bilo kojeg zrakoplova ili druge letjelice je vrlo problematična jer uvijek ostaje mogućnost da dijelovi padnu na naseljeno područje i sam čin obaranja izazove neželjene žrtve. Ukratko – nitko se ne usudi.

Radi li se stvarno o Tu-141 ili nečemu drugome i odakle je lansirana, vjerojatno ćemo uskoro znati.