U čemu točno Star Trek: Discovery ne uspijeva možda je najjasnije fanovima originalnog Star Treka, The Next Generationa, te Voyagera čija je glavna premisa bila istraživanje. U njima su sve rase, tehnologije, anomalije i misije bile nezasitni izvor iščekivanja. To opetovano obećanje novoga - u kombinaciji s glavnim ciljevima kao što je Voyagerov 70 000 svjetlosnih godina dug povratak doma - činilo je svaku pojedinu epizodu posebnom, a cjelokupne serije neodoljivima da bi ih se samo tako napustilo.

I dok bi se nesumnjajućim gledateljima Discovery mogao učiniti kao novi teritorij, drugima je tek mlaćenje prazne slame, i to unatoč udaljavanju od formata ostalih serija iz franšize. Istina je ipak valjda negdje u sredini, a to što je vrijeme radnje deset godina prije Kirkove ere već ga donekle opravdava.

Premda format ne dopušta nasumično gledanje epizoda, Discovery nije prvi primjer toga. Star Trek: Deep Space Nine na sličan je način zahtijevao određenu dosljednost u gledanju. DSN je i dopuštao sukobe između članova posade svemirske stanice, što je Gene Roddenberry izričito zabranjivao u ostalim Star Trek serijama. Discovery je u tom smislu puno bliži DSN-u jer gura dramatizaciju likova na način koji nije moguć u ostalim Star Trek serijama, te je stoga razumljivo zašto bi se mogao više svidjeti DSN fanovima.

DSN nažalost nikad nije bio popularan kao ostale serije, pa se ni njegovi principi o tome što je (sve) Star Trek nisu nikad značajnije uhvatili. Tome je djelomični krivac i to što je imao tek pola godine neometanog prikazivanja između preklapanja s The Next Generationom koji mu je prethodio, i Voyagerom koji je nedugo zatim počeo s prikazivanjem.

Discovery nastavlja i Star Trek tradiciju raznolikosti uparenu s manje ili više aktualnim temama, no čini se da suvremena događanja ne da nisu valjane teme koliko su loš TV. Pa tako nakon crnca, žene i starca, kao glavnog lika imamo ženu s muškim imenom (Michael), valjda zbog aktualnih rodnih ratova. Umjesto Deanne Troi, Seven of Nine i T'Pol - čiji je seksepil proizlazio ne samo iz fizičkog izgleda, već i iz rezerviranosti - imamo hiperaktivni plus-size model Sylviu Tilly. Homoseksualni par je naravno proračunato stavljen u osnažujuće uloge znanstvenika i doktora, jer bi imalo običniji nekima valjda još uvijek previše skretali pozornost kao suvišni.

Je li nastavak sezone bitno drugačiji?

Jason Isaacs u ulozi stoički beskrupuloznog kapetana Gabriela Lorce i dalje je predobar za ovu seriju. Otresitost znanstvenika Paula Stametsa (Anthony Rapp) bila je zabavna za gledati u prvom dijelu, no u drugom je sveden na biljku koja tek tu i tamo zamjesečari. Teret koji je ostavio iza sebe preuzima Sylvia Tilly koja postaje nešto značajniji i umjereniji, a time i gledljiviji dio posade. Najbitnije, koliko god da Sonequa Martin-Green u ulozi Michaela Burnham(a?) dobro glumi. dojam je da još uvijek ne uspijeva privući empatiju gledaoca koliko bi njen lik to možda trebao.

Poprilični zaokret u priči najznačajnija je promjena u odnosu na prvi dio sezone, te ujedno i razlog zašto sam počeo iščekivati daljnje epizode. Zvuči pomalo kontradiktorno opisanoj kvaliteti serije, no ako alternativni svemir i još više infiltracije u priči nisu dovoljan razlog, kao fanu svemirskih 4X strategija (Master of Orion, Stellaris) spomen Terrana kap je koja puni čašu. Ima tu i daljnjeg zanimanja za klingonski bio-inženjering, za pogon na spore, za sudbinu kapetana Lorce i Stametsa, te za karakternu transformaciju likova u alternativnom svemiru.

Star Trek: Discovery poduzima neke rizike, a oni nikad ne prolaze lako, bilo s razlogom ili bez razloga. Drugim riječima, odmaknuo se od kultnih izdanja franšize (s djelomičnim izuzetkom DSN-a) bez da je uspio u potpunosti kapitalizirati na toj slobodi. Ipak, neki bi kao i ja mogli pronaći dovoljno razloga za iščekivanje nastavka.