Početkom mjeseca, točnije 8. svibnja 2021., dio kineske rakete nekontrolirano je padao i na kraju završio u vodama Indijskog oceana nadomak Maldiva. U svibnju 2020. još je jedna kineska raketa doživjela sličnu sudbinu i pala u vode u blizini zapadnoafričke obale. Nitko nije znao kada će ili gdje će ti komadi svemirskog smeća pasti na Zemlju pa su mnogi osjetili olakšanje kad nijedan od njih završio na naseljenom kopnu niti je ikoga ozlijedio.

Tri ključna pitanja

Svemirski otpad je bilo koji nefunkcionalni objekt u svemiru stvoren ljudskom rukom. A svaki put kad mediji najave da nam prijeti opasnost da nam se nešto od toga sruči na glavu, počinju se postavljati tri ključna pitanja: je li se to moglo spriječiti? Što da je nastala šteta? I na kraju: hoće li se i kako regulirati poslovanje sve većeg broja novih komercijalnih tvrtki vezanih uz najavljeni eksponencijalni rast svemirskih letova?

Sve su to pitanja na koja odgovore pokušavaju dati eksperti poput Timiebija Aganabe, stručnjaka za svemir i društvo s Državnog sveučilišta u Arizoni, koji je o tome napisao i poduži članak u časopisu The Conversation.

I doista, što bi bilo da je spomenuta kineska raketa, ili neka druga sutra, umjesto u oceanu završila na krovu nečije kuće? Tko bi namirio nastalu štetu i tko bi koga mogao tužiti? Što o tome kažu važeći zakoni?

Ugovori i konvencije UN

Prema Ugovoru u o svemiru iz 1967. i Konvenciji o svemirskoj odgovornosti iz 1972., dokumentima koje su usvojili Ujedinjeni narodi, riječ je o pitanjima koja se rješavaju između vlada različitih zemalja. Države su međunarodno odgovorne i obavezne za namirivanje svake štete koju nanese svemirski brod, čak i ako je štetu prouzročila privatna tvrtka iz te države. 

Prema tim zakonima, ako se komad svemirskog smeća, poput ovog s kineske rakete, obruši na vašu kuću, vlada vaše zemlje mora podnijeti zahtjev za kompenzaciju diplomatskim kanalima, a zatim vam isplatiti štetu, - dakako, ako se uopće odluči na taj potez. 

Slučaj sovjetskog satelita Kosmos 954

Šanse da komad rashodovanog satelita završi na vašoj kući doista su male, no povijest pamti slične incidente. Godine 1978. sovjetski satelit Kosmos 954 pao je u neplodnu regiju kanadskih sjeverozapadnih teritorija. Nakon pada okolicom se proširio radioaktivni otpad iz njegovog nuklearnog reaktora. Čišćenje terena stajalo je više od 14 milijuna kanadskih dolara. Kanađani su od Sovjetskog Saveza zatražili 6 milijuna, a Sovjeti su na kraju pristali platiti samo tri milijuna. 

Bio je to prvi, i zasad jedini, slučaj da se neka zemlja pozvala na Konvenciju koja regulira četiri norme ponašanja u takvim slučajevima: zemlje su dužne upozoriti druge vlade na krhotine, one moraju pružiti sve informacije o predstojećem padu i očistiti svu štetu uzrokovanu letjelicom te nadoknaditi sve moguće nastale štete.

"Skylabiću moj mići..."

Poznat je i slučaj američke svemirske stanice Skylab koja se 1979. raspala iznad Indijskog oceana i nenaseljenih dijelova zapadne Australije. Ovaj događaj su riječki Termiti opjevali na nastupu u zagrebačkom Lapidariju ("Skajlabiću moj mići, kad ćeš Zemlji prići"), a lokalne su vlasti više u šali globile NASA-u s 400 dolara. NASA je kaznu ignorirala da bi je na kraju 2009. platio američki radijski voditelj. Tako je Kanada do dana današnjeg ostala jedina zemlja koje se službeno pozvala na Konvenciju.

No, pogodi li komad svemirskog smeća vaš mali satelit u orbiti, vi i vaša vlada morali biste dokazati tko je za to kriv. Trenutno, međutim, ne postoji globalno koordinirani sustav upravljanja svemirskim prometom. S desecima tisuća dijelova krhotina u orbiti, i mnoštvom manjih, teško uočljivih komadića koji jure oko Zemlje, postupak dokazivanja krivnje unaprijed je osuđen na neuspjeh.

Zagađenje svemira

Sadašnje svemirsko pravo djelovalo je samo zato što je takvih slučajeva bilo malo i sve se rješavalo diplomatskim kanalima. No, s rapidnim rastom broja svemirskih letjelica neizbježno će se povećavati i rizici po imovinu i život. Rijetko korištena Konvencija mogla bi se ubuduće sve češće spominjati.

Ali rizici po život i imovinu nisu jedini problem. Zagovornici svemirske održivosti tvrde da se svemirsko okruženje suočava s mnogo većim rizikom od nanošenja štete pojedincima na Zemlji. Negativan utjecaj čovjeka na Zemlju sada se širi i na svemir, čak i ako nema jasne izravne žrtve ili fizičke ozljede. 

Nakon pada Kosmosa 954 Kanađani su se pozivali na Konvenciju i tražili da im Sovjeti kompenziraju štetu. U tom se slučaju znalo i tko je oštećeni i tko je štetu nanio. No, kako 2. članak Ugovora o svemiru kaže da niti jedna država ne može posjedovati svemir ili nebeska tijela, nije jasno bi li se ovo tumačenje moglo primjenjivati i u slučaju nanošenja štete objektima u svemiru. 

Ujedinjeni narodi ili svjetske vlade morat će se složili oko zakona kojim će se definirati pravne posljedice stvaranja svemirskog otpada i propisati kažnjavanje zbog nepridržavanja dogovorenog, slažu se svjetski stručnjaci. Samo tako moći će se ublažiti posljedice očekivanog  budućeg zagađenja svemirskog okoliša.

Takve zakone ne bi trebalo izmišljati od nule. Smjernice Ujedinjenih naroda za ublažavanje svemirskog otpada iz 2007. godine već se bave pitanjem krhotina. Iako su neke države unijele ove smjernice u nacionalne propise, još se čeka globalna provedba, a zasad nema ni zakonskih posljedica zbog nepoštivanja propisa.

Šanse da padajući satelit ubije nekoga na Zemlji doista su blizu nule. U slučaju da se to dogodi, trenutni svemirski zakon pruža prilično dobar okvir za rješavanje takvog događaja. No, sadašnji zakoni usredotočuju se na pojedinca i zanemaruju širu sliku. Prilagođavanje i provođenje svemirskog zakona tako da odvraća aktere od zagađivanja svemirskog okoliša, i proglašava ih odgovornima za kršenje zakona, to je ono što nam hitno treba, smatra Aganaba.