Kemičar u kući (#30): zaštita potrošača od proizvoda s nejasnim, trgovačkim nazivima

U serijalu „Kemičar u kući“ objavljujemo kemijske zanimljivosti iz svakodnevnog života. Želimo vam pokazati kako znanje kemije može svakome, pa i ne-kemičaru, pomoći u svakodnevnom životu.

Nenad Raos nedjelja, 4. travnja 2021. u 06:15

Kada sam kao gimnazijalac čitao Rousseauovu knjigu „Emil ili o odgoju“ zapela mi je za oko jedna pojedinost. Jean-Jacques Rousseau spominje među znanjima koje bi njegov Emil trebao tokom školovanja steći i znanje kemije. Zašto? Zato da zna napraviti kemijsku analizu vina te vidi je li ga netko zasladio olovnim acetatom! To otrovno sladilo za vino, koje je u Rousseauovo doba očito bilo u širokoj upotrebi, bilo je lako otkriti, naime po sivom talogu koji bi nastajao reakcijom vina s otopinom natrijeva sulfida. Za otkriti suvremeno otrovno sladilo, etilen-glikol (antifriz) u vinu trebalo bi znati malo više kemije.

Ta mi je zgoda pala na pamet kad sam nedavno sudjelovao, više iz znatiželje nego iz želje da nešto kupim, na promociji nove linije kuhinjskog posuđa, za brzo, zdravo, ukusno i štedljivo kuhanje. Prvo što sam naučio je da četiri nije četiri nego deset (4 = 10). Kako? Pa tako što se za 16.000 kuna ne dobiva komplet od tri lonca i jedne tave, nego ravno deset artikala. Kako? (Opet!) E, pa lijepo: (1.) prvi lonac, (2.) njegov poklopac, (3.) drugi lonac, (4.) njegov poklopac, (5.) treći lonac, (6.) poklopac trećeg lonca i (7.) tava (bez poklopca). To je još uvijek sedam. Ali uz komplet lonaca i poklopaca ide još: (8.) podložak za lonac te (9.) lijeva i (10.) desna platnena rukavica za držanje vrućeg lonca. No vratimo se kemiji. 

Lonac je, kaže prezentator, presvućen specijalnim premazom koji se zove Xylan. Riječ je, kaže, o nečemu što dolazi iz prirode, što se kopa iz zemlje, pa zbog toga ne može biti nezdravo itd., itd. Ni po čemu se ne može usporediti s drugim loncima koji nas truju svojim metalima i premazima: aluminijem, niklom (iz nerđajućeg čelika), a nadasve teflonom. Nađoh se u čudu. Za mineral koji se zove ksilan nisam nikad čuo, a baš i nema mnogo minerala koji bi se dali taliti – tale se kovine, a one se, zna se, dobivaju iz ruda, iz minerala. No bijah uporan. O kakvoj se tvari radi? Kakav je kemijski sastav tog „minerala“? On me gleda, pa mu kao ništa nije jasno. Zašto pitam? Zar treba znati kemijski sastav nečega što je prirodno, pa stoga neškodljivo? (I otrovne gljive su prirodne, zar ne?)

Moje neznanje nije dugo trajalo jer sam, naravno, pogledao preko interneta što se krije iza imena Xylan. Riječ je, ukratko, o umjetnom polimeru na bazi fluora, što znači – najjednostavnije rečeno – da je ksilan samo jedna vrsta teflona. (No to kupci nisu smjeli znati nakon onolike povike na teflon.)

Sve ovo pišem da bih prenio pouku, koja seže još od Jean-Jacquesa Rousseaua: kad nešto kupujete, informirajte se o kemijskom sastavu onoga što kupujete. To dakako nije lako jer kemijski sastav nije uvijek deklariran, a tvornička imena (poput Xylan) više dezinformiraju nego informiraju. (Ime Xylan asocira na grčku riječ xylon – drvo, pa se čini da je Xylan prirodni sastojak drva). No da i to razjasnimo.

Uzmimo primjer Aspirina. To je tvorničko ima prvog, Bayerovog preparata na bazi acetilsalicilne kiseline. No ima i drugih lijekova, drugih preparata gotovo identičnog sastava, no drugog imena, primjerice Acisal ili Acetisal. Kupujemo Aspirin, Acisal ili Acetisal, ali se liječimo acetilsalicilnom kiselinom, kemijskim spojem jasno definirane kemijske formule, C6H4(OCOCH3)COOH.

Kemijski se jezik razvijao kao i svaki drugi jezik i iz tog su razvoja proizašli sinonimi i homonimi, a s njima i problemi. Uzmimo primjerice kuhinjsku sol. Ako se pojavljuje kao mineral onda se zove halit, ako se pak pojavljuje u nečistom stanju, kao stijena, onda se zove kamena sol ili slankamen. No u kemijskom smislu riječ je o istoj tvari koja se zove (kemijski) natrijev klorid i kojoj možemo pripisati kemijsku formulu NaCl. (Vodena otopina natrijeva klorida može se zvati slana voda, rasol (salamura, pac) ili fiziološka otopina – ovisno o koncentraciji i primjeni.)

Zato trebamo biti jako oprezni. Obična (trivijalna), a ponajmanje trgovačka imena ne kazuju nam ništa o proizvodu koji kupujemo. Istina, nitrati se obično zovu salitre, sulfati galice, pa opet Glauberova sol je natrijev, a gorka ili epsomska sol magnezijev sulfat. Soda može biti svašta, natrijev karbonat, natrijev hidrogenkarbonat, natrijev hidroksid, pa čak i ugljikov dioksid. „Klor“ može biti plin, ali i vodena otopina natrijeva hipoklorita (Varikina). Pod imenima urea, mokraćevina i karbamid (carbamide = carbonic acid amide – amid ugljične kiseline) krije se isti kemijski spoj, spoj formule CO(NH2)2. I tu ću stati. U udžbeniku iz kojeg sam učio organsku kemiju navodi se čak sedam načina na koje se može imenovati jedan te isti kemijski spoj. Previše i za kemičara.

A za nekemičara pouka: ne kupujte ništa dok se niste informirali o kemijskom sastavu onoga što kupujete. Da ne biste kupili – kao na spomenutoj prezentaciji – tavu bez teflona s teflonom.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među njima i knjige  „Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet“ koja je izišla 2000. godine kao prošireni katalog istoimene izložbe u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.