Energija što je dobivamo od biljaka, u obliku goriva (ogrijevnog drva, bioetanola ili biodizela) ili pak u obliku hrane, smatra se „čistom“. Jasno je zašto: biljke uzimaju iz zraka ugljikov dioksid i za svoj rast ne troše ništa osim Sunčeve energije. No to je račun bez krčmara: pri takvom, čisto biološkom razmišljanju zaboravlja se da biljke koje koristimo za hranu (i druge potrebe) ne rastu same od sebe niti dolaze čarolijom do našeg stola (Stoliću, prostri se!). Biljke treba dakako saditi i sijati, gnojiti, žeti i brati te skladištiti i na kraju preraditi. A za sve se to troši energija i to ne uvijek energija iz obnovljivih izvora. To je jasno.

Ono što međutim nije od prve jasno je koliko poljoprivreda utječe na ugljični otisak ljudske vrste na ovom planetu. To nije lako procijeniti. Pa ipak, indijski su se znanstvenici potrudili da naprave takvu analizu za svoju zemlju te je krajem prošle godine objave u 10. broju časopisa International Journal of Environment and Climate Change pod naslovom „Re-designing energy-efficient and intensively managed cereal based cropping systems for reducing the environmental footprints of production in North-West India: A review“.  Učinili su  to s dobrim razlogom: polja zasijana pšenicom, rižom, kukuruzom, krumpirom i drugim kulturama stvorila su 2012. godine u Indiji ugljični otisak od 481 milijuna tona ugljikova dioksida!

Kako se došlo do tog broja, 481 milijuna tona ugljikova dioksida godišnje, pokazuje pažljiva analiza svih troškova i sirovina na indijskim poljima. Tako primjerice za godišnji uzgoj pšenice na jednom hektaru treba  utrošiti 450 kWh električne energije i 41 litru fosilnog goriva (dizela za poljoprivredne strojeve). Tome treba još pribrojiti energiju utrošenu za proizvodnju umjetnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja. Kada se to prevede u ugljični otisak, proizlazi da hektar pod pšenicom godišnje daje osim pšeničnog zrna, pljeve i slame i 1.608 kg stakleničkih plinova – 1.377 kg CO₂ i 231 kg dušikovih oksida.

Najveći otisak, suprotno očekivanjima, stvara proizvodnja umjetnih gnojiva (801 kg CO₂), a odmah zatim dolazi proizvodnja električne energije (448 kg CO₂), koja se ponajviše troši za navodnjavanje. Emisija uslijed upotrebe fosilnih goriva je, začudno, tek na trećem mjestu (111 kg CO₂) dok ugljični otisak proizvodnje pesticida iznosi samo 17 kg/ha ugljikova dioksida. No pšenica je, mogli bismo reći, „najekološkija“ žitarica. Hektar polja na kojem se izmjenjuje riža s kukuruzom opterećuje Zemljinu atmosferu s 4.713 kg stakleničkih plinova godišnje, što se pripisuje s jedne strane većom potrebom za navodnjavanjem, a s druge paljenjem slame na poljima. Ako se na istom polju uzgaja pšenica, riža, kukuruz i zlatni grah (Vigno radiata), godišnja emisija stakleničkih plinova može iznositi čak 6.321 kg po hektaru!

 Namjena istraživanja nije međutim bila da se kuka nad nevoljnom sudbinom ljudskog roda, a posebice narodâ što žive na Indijskom potkontinentu, nego pokušaj da se pažljivom analizom ratarske prakse snizi kako utrošak energije tako i ugljični otisak poljoprivredne proizvodnje. I to im je zaista uspjelo. Ugljični otisak proizvodnje riže i kukuruza može se sniziti za 40 posto – od  4.713 na 2.806 kg/ha. (Za pšenicu je postignuto sniženje od 8 %, a za kombinaciju pšenice, riže, kukuruza i zlatnoga graha 30 %.) Usto je izbjegnuta emisija metana, također stakleničkog plina, pri proizvodnji riže i zlatnoga graha. To nije mali uspjeh za zemlju koja je treći emiter stakleničkih plinova na svijetu, od kojih jedna petina potječe od poljoprivrede.

No tu, nažalost, priča ne staje. Jer sve što se ubere s polja treba preraditi, a mnogo se hrane upropasti, baci. Dodajmo tome da se u razvijenim zemljama većina žitarica (pšenice i kukuruza) troši za ishranu stoke, pa se na kraju tek mali dio energije što je od Sunca uzimaju biljke pretvori u korisnu energiju, energiju koja se iskoristi u ljudskom tijelu. Takvu je računicu teže provesti, no neka nam putokaz bude podatak da za uzgoj svinje od 180 kg treba utrošiti 500 – 650 kg zrnate hrane (kukuruza), dakle tri  (2,7 – 3,6) puta više od njene žive vage. Ako dakle hoćemo pomoći našem planetu bit će najbolje da se okrenemo biljnoj hrani. Od nje ćemo, usput budi rečeno, biti i zdraviji.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.