Sve otkako je čovjek postao svjestan svemira, postojanja drugih zvijezda, planeta i galaksija, u ljudskoj kolektivnoj svijesti postoji i vječno pitanje – jesmo li sami u tom ogromnom svemiru? Na ovo su pitanje kroz povijest pokušali odgovoriti mnogi, a još više njih i sada rade na rješavanju takozvanog Fermijevog paradoksa (ako je vjerojatnost postojanja izvanzemaljaca iznimno visoka, zašto ih još nismo vidjeli?), o čemu više možete potražiti u tekstu dr. sc. Daria Hrupeca objavljenom na BOL-u prije nekoliko godina. Danas ćemo se, pak, pozabaviti poviješću traganja za izvanzemaljskim životom.

Kroz povijest ljudskog roda mnogi su se znanstvenici, umjetnici, filozofi, svećenici, ali i obični ljudi zabavljali idejom o postojanju drugih oblika života, no tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća tehnologija je napredovala dalje od običnih, optičkih teleskopa i omogućila "slušanje" i "gledanje" svemira kao nikada do tada. Znanstvenici su se tada ujedinili oko ideje da bi trebalo radioteleskopima "skenirati" nebo i pokušati uhvatiti signale, pravilne uzorke u elektromagnetskom zračenju koji bi mogli dolaziti od neke druge civilizacije.

"Gdje su svi?"

Nova era potrage za izvanzemaljskim životom počela je 1960. godine kada je Frank Drake započeo sa spomenutim "osluškivanjem" pomoću radioteleskopa u Green Banku (Zapadna Virginia) kojeg je usmjerio prema zvijezdama Tau Ceti i Epsilon Eridani u sazviježđima Kit i Eridan. Kao i nekolicina suvremenika, Drake je potragu za radio signalima suzio na frekvenciju od 1.420 MHz, tj. na frekvenciju "vodikove linije", smatrajući da bi svaka napredna civilizacija trebala znati da je vodik najpristuniji element u svemiru.

Iz Drakeovih snova o izvanzemaljcima i eksperimenata koje je provodio izrodila se poznata Drakeova jednadžba kojom bi se trebala moći procijeniti vjerojatnost postojanja života izvan Zemlje, a u našoj galaksiji. Sam Drake izračunom je došao do oko 10 tisuća civilizacija s kojima bismo mogli stupiti u kontakt, a kasniji izračuni davali su rezultate od nule pa do više desetaka milijuna.

Kasnije je Drake osnovao SETI (Search for ExtraTerrestrial Intelligence) Institute, organizaciju koja se i danas bavi sličnim poslom, za sada uzaludnim traženjem nekih znakova civilizacije osim naše.

Početkom 70-ih godina SETI pokretu priključila se i NASA, predloživši unutar projekta Cyclops da se potraga jednom radioteleskopom zamijeni čitavim nizom sličnih, te da se frekvencijski opseg proširi na raspon od 1.000 pa sve do 10.000 MHz, s posebnom pozornošću prema rasponu od 1.420 MHz do 1.666 MHz. No, za ovo NASA nikada nije dobila zatražena sredstva od Kongresa.

Bez obzira na to, 70-ih su godina NASA-ini JPL i Ames centri pokrenuli vlastite manje SETI programe, i počeli osmišljavati načine kako stupiti u kontakt s izvanzemaljskim civilizacijama.

Privatno i javno traganje

1980. je veliki popularizator znanosti Carl Sagan osnovao Planetary Society, čija je jedna od misija također potraga za životom izvan Zemlje – a u potragu su se počeli uključivati i brojni privatni instituti, organizacije i pojedinci. NASA je 1991. čak dobila i odobrenje za pokretanje velikog SETI programa, no budžet od 100 milijuna dolara im je nakon samo godinu dana ukinut zbog rezanja troškova.

90-ih godina prošlog stoljeća SETI projekti niču po cijelom svijetu. Kroz desetak godina imat će ih sveučilišta (Harvard, Berkley), Microsoftov Paul Allen pokrenut će Allen Telescope Array u Kaliforniji, a svemu će se priključiti i entuzijasti kroz, primjerice crowdsourceani projekt SETI@Home.

U "privatnom" traganju za izvanzemaljcima trenutačno prednjači inicijativa Breakthrough koju financira ruski investitor Yuri Milner

U današnje vrijeme NASA ponovno optički, ali daleko boljom i osjetljivijom opremom, traga za nastanjivim planetima putem svemirskog teleskopa Kepler, a prije nekoliko su tjedana lansirali TESS (Transiting Exoplanet Survey Satellite) koji će nastaviti tu potragu – jer ako ćemo tražiti potencijalne inteligentne civilizacije ili život potrebno je prvo pronaći mjesto na kojem su se oni mogli razviti.