Broj osoba koje troše antidepresive, anksiolitike, hormonalnu terapiju i antibiotike više se nego udvostručio tijekom zadnjih dva desetljeća, pa se procjenjuje kako je u razvijenim državama Zapada preko 10% ukupne populacije na redovitoj psihofarmakološkoj terapiji, skoro 5% na kontinuiranim hormonalno nadomjesnim lijekovima, a preko 30% stanovnika barem dvadeset dana godišnje u kućnim uvjetima troši antibiotike koje su im propisani od liječnika.

Kupanje u anksiolitičnoj juhi

Kod većine pacijenata, kao i mnogih liječnika koji ih preporučuju i prepisuju, ne postoji dovoljno razvijena svijest o tome da lijekovi u još uvijek aktivnom obliku mogu vrlo dugo egzistirati u okolišu nakon što dospiju u otpad i kanalizacijske sustave. Nakon što se lijek unese u tijelo, tjelesni metabolički procesi ga jednim dijelom iskoriste za ono što je namijenjen (liječenje, smirivanje simptoma), no nezanemariv dio aktivne tvari iz lijeka ostaje neiskorišten prije nego što ga eliminacijski procesi odstrane iz organizma – većinom putem urina i fekalija, u kanalizaciju. Tome valja dodati i nemalu količinu lijekova kojima se približio rok isteka uporabe ili ih pacijenti odluče prestati uzimati „jer se osjećaju bolje“, pa ih netaknute, u potpuno aktivnom obliku bacaju u otpad ili kanalizaciju.

Od liječnika se posebice u slučaju psihofarmaka nerijetko očekuje da bez puno kompliciranja prepisuju medikamentozno liječenje, jer su druge vrste pristupa terapiji anksioznih i depresivnih stanja (psihijatrijska savjetovanja, psihoterapija…) u mnogim zajednicama sociološki problematične i još uvijek slabije prihvaćene od pacijenata i njihove okoline.

Kao rezultat svega navedenog, u zemljopisnim širinama „razvijenog svijeta“ vodeni se svijet doslovce kupa u juhi od anksiolitika, hormona i antibiotika – i to tijekom svojega cjelokupnog životnog ciklusa. Kemijske analize uzoraka ukazuju na nezanemarive koncentracije farmakoloških pripravaka u morskoj vodi, jezerima i rijekama, tamo gdje njihova farmakološka aktivnost može uzrokovati teške poremećaje normalne ravnoteže bioloških sustava vodenih organizama.

Antidepresivni škampi i feminizirani grgeči

Laboratorijska istraživanja na vodenim životinjama ukazuju na promjene poput onih u načinu reprodukcije, rastu, brzini dozrijevanja, metabolizmu, imunosnim reakcijama, prehrambenim navikama, načinu kretanja, promjenama kolorita i ponašanja pojedinih životinjskih vrsta.

U jednoj takvoj studiji, nestašicu škampa u vodama kanadskog morskog zaljeva inače bogatog tim račićima rastumačila je činjenica da je najprepisivaniji antidepresiv fluoksetin (Prozac®), koji se iz kanalizacije nataložio u dubini morske vode, doslovce natjerao škampe da napuste svoj prirodni tamni dubinski okoliš i migriraju prema površini gdje su postali izloženiji svjetlu, a time i predatorima koji ih lakše uočavaju i love. Nakon poboljšanja u sustavu pročišćavanja otpadnih voda, sa smanjenjem koncentracije tog antidepresiva došlo je i do povratka škampa u mračnije dubine, te oporavka brojnog stanja njihove populacije.

A u vodama rijekâ Shenandoah i Potomac opaženi su brojni primjerci neplodnih mužjaka grgeča, popularne ribolovne vrste, kod kojih su pretrage dokazale da su feminizirani: u svojim testikularnim tkivima ne razvijaju mliječ (spermije), nego – poput ženki – stvaraju jajašca, pa njihova neplodnost nimalo ne začuđuje. Potaknuti tim nalazom, znanstvenici su potom otkrili da se u preko 35 ribljih vrsta u jezerima i rijekama Sjeverne Amerike, Europe i drugih dijelova svijeta može pronaći čak 60 do 80% feminiziranih (pseudo-hermafroditnih) mužjaka koji polažu jajašca umjesto da proizvode mliječ.

Povećanje bakterijske rezistencije

Analizom vode u svim spomenutim staništima neplodnih „ženskastih“ mužjaka grgeča dokazana je povišena koncentracija više vrsta farmaceutskih proizvoda, među kojima i etinil-estradiola, spolnog hormona iz skupine estrogena, porijeklom iz kontracepcijskih tableta. Pojava takve interseksualnosti (znakova tipičnih za ženski spol u mužjaka, i obratno – mužjačkih spolnih karakteristika u do tada zdravih ženki) opažena je i kod nekih vrsta slatkovodnih kornjača u slivovima tih rijeka, a postotak interseksualnih jedinki se počeo smanjivati s padom koncentracije zagađivačkih farmaceutskih kemikalija.

O antibioticima u okolišu već je dosta toga napisano, pa ćemo samo podsjetiti da njihova povećana koncentracija u okolišnim vodama (od podzemnih i tekućih, do stajaćica i oceana) nije samo posljedica povećanog propisivanja nepotrebnih antibiotika u svrhu liječenja ljudi, već se antibiotici masovno koriste kao dodatak hrani u peradarstvu i stočarstvu, a posljedica takvog „kupanja“ okoliša u antibiotski zasićenim vodama jest pojava sve većeg broja sve otpornijih bakterijskih vrsta koje su se na neke od ranije vrlo učinkovitih antibiotika potpuno navikle, pa postaju vrlo realna potencijalna opasnost da kao sojevi otporni na većinu lijekova postanu vrlo neugodno rezistentni uzročnici donedavno lako izlječivih bolesti.

Zaključak zaista nije teško donijeti: svojim trošenjem psihotropnih lijekova, hormonalnih pripravaka i antibiotika, te njihovim ispiranjem u kanalizaciju ili odbacivanjem u otpad, podižemo količinu tih kemikalija u okolišnim vodama, čime ne samo da liječimo sebe, već i – posve nenamjerno, ali svakako neoprezno i nerazumno – izlažemo djelovanju naših lijekova i živa bića vodenog svijeta u našem okolišu.

Pravi lijek u pravoj dozi u pravom trajanju

Znanstvenici predlažu nekoliko mjera kojima se takav farmako-ekološki problem može ublažiti: od poboljšanja sustava za pročišćavanje otpadnih voda u skladu s regulatornim propisima, čime se sintetski estrogeni, anksiolitici, antidepresivi i antibiotici dovode unutar prihvatljivih granica, sve do educiranja pacijenata da suvišne i istekle lijekove vraćaju u ljekarne umjesto bacanja u kanalizaciju ili kante za otpad iz kojih se na smetlištima mogu isprati u podzemne vode i ponovo završiti u vodotokovima.

Farmaceutska industrija bi trebala provoditi „zeleni pristup“ od proizvodnje do otpadnog zbrinjavanja lijekova koje proizvode i distribuiraju, uključivši i proizvodnju lijekova koji se biološki razgrađuju na prihvatljiv način koji ne zagađuje okoliš kemijski aktivnim spojevima.

Propisivanje lijekova (posebice antidepresiva, anksiolitika i antibiotika) treba reducirati na najnužniji minimum – kako u smislu doze, tako i po dužini trajanja terapije, te ih kad god je moguće zamijeniti adekvatnim nefarmakološkim pristupima: psihijatrijskim savjetovanjima i psihoterapijom, a u slučaju antibiotika racionalnim propisivanjem samo kod dokazanih bakterijskih infekcija, uz nadzorom nad kliničkim učinkom lijekova radi njihovog prekidanja u razdobljima kada za njih više nema potrebe.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do kuhanja upitno pitkih craft-piva i posve probavljivih jela, te sviranja slabo probavljivog bluesa.}