Napokon dobre ekološke vijesti - ozonski sloj se oporavlja!
Dok s ugljikovim dioksidom i dušičnim oksidima još uvijek muku mučimo, plinove koji uništavaju ozonski sloj smo zauzdali
Nekoliko dana nakon ulaska u 2018. godinu objavljeno je istraživačko pismo koje govori da nova mjerenja potvrđuju kako se smanjuje propadanje ozona iznad južnog pola te da se smanjuje količina klora u nižem sloju stratosfere (u prosjeku za 0,8% godišnje). U prijevodu - na dobrom smo putu, iako još prilično daleko, prema potpunom obnavljanju ozonskog omotača, odnosno krpanju ozonskih rupa.
To je zasluga usvajanja Montrealskog protokola donesenog 1987. godine, koji je postao aktivan dvije godine kasnije, a ratificiralo ga je 197 zemalja svijeta. Riječ je o sporazumu koji propisuje postupno smanjenje i u konačnici ukidanje proizvodnje i korištenje tvari koje uništavaju ozonski omotač (CFC, HCFC, haloni i dr.). Razine ozona stabilizirale su se sredinom 1990-ih i polako počele obnavljati desetak godina kasnije. Prema nekim projekcijama ozonski bi sloj oko 2075. godine trebao doći na razinu na kojoj je bio prije 1980.
Kako je sve počelo?
Ljudska civilizacija ozonski je sloj počela uništavati klorofluorougljicima (CFC) i klorofluorougljikovodicima (HCFC), koji su vam možda poznatiji pod marketinškim nazivom freoni i koriste se, ili su se barem koristili, u rashladnim uređajima poput frižidera, u bocama spreja i otapalima. Štetni su i haloni (halogenizirani ugljikovodici), koji se koriste u sredstvima za gašenje požara.
Ozonski sloj ili omotač je dio Zemljine atmosfere, konkretno stratosfere (područje okvirno 10-50 km iznad površine Zemlje). Zemlju štiti od UVB i UVC zraka (dio UVC zraka ipak stigne do Zemljine površine), koje mogu uzrokovati oštećenje očiju i kože, što uključuje i rak kože.
Koncentracija ozona u atmosferi pada tako što neki od slobodnih radikala (najčešće klor, hidroksil, brom ili dušikov monoksid) razbije molekulu ozona (O3) na molekulu kisika (O2), spajajući se s jednim atomom kisika iz ozona. No, tu stvar nije gotova - prije nego li napusti stratosferu, jedan atom klora može reagirati i sa 100.000 molekula ozona. Slobodni radikali u stratosferi nastaju fotolizom, odnosno utjecajem svjetlosti (sunca) na molekule (H)CFC-a i drugih tvari.
Ozonski je sloj na nekim mjestima toliko stanjen ili prorijeđen da se takvo područje onda naziva ozonska rupa. Nekoliko je poznatih ozonskih rupa, od kojih je najveća ona iznad Antarktike (južnog pola), otkrivena u 1980-ima. Što se događalo s tom ozonskom rupom između 1979. i 2017. godine možete pogledati na NASA-inom slideshowu.
Zaustavljanje propadanja ozonskog sloja provođenjem Montrealskog protokola zanimljiv je fenomen. Osim silnog broja zemalja koje su ga ratificirale i koje ga se drže, proteklo je nevjerojatno malo vremena od početka istraživanja utjecaja CFC-a na atmosferu (1973.) do sporazuma koji će to držati pod kontrolom - svega 14 godina.
