Čini se da ona oštra, sijevajuća, kratkotrajna bol u zubima koji osjetimo pri kontaktu s hladnim ili slatkim nije isključivo uvjetovana zubnim oštećenjem, parodontozom, karijesom ili "slabom caklinom", već predstavlja svojevrsni zaostatak iz prošlosti, evolucijski atavizam, "fosilizirani eho" jedne davne biološke funkcije.

Zubi s ordovicijskog oklopa

Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu Popular Mechanics, korijeni osjetljivosti zuba sežu duboko u pradavne vode ordovicijskog oceana, u doba kada su prve oklopljene ribe razvile dentikule – osjetilne izrasline nalik zubima na površini tijela.

Ti dermalni dentikuli nisu služili za žvakanje, već su imali funkciju svojevrsnog osjetila, senzornog organa povezanog sa živčanim sustavom. Takvi osjetilno funkcionalni „oklopni zubi“ i dalje su prisutni kod morskih pasa i raža, kojima prekrivaju kožu poput sitnih, sićušnih zuba raspoređenih u redove, dajući im oštru, hrapavu, teksturu poput brusnog papira, čime se dodatno potvrđuje teorija „izvana prema unutra“ – ideja da su zubi u našim ustima ustvari potomci vanjskih struktura koje su postupno migrirale prema unutrašnjosti čeljusti.

Suprotna hipoteza, da su zubi najprije nastali u ustima pa se tek kasnije pojavili na tijelu, gubi na snazi pred nalazima poput nedavno digitalno rekonstruiranog lubanjskog štita ribe Eriptychius americanus.

Suvremeno razumijevanje osjetljivosti zuba

U današnjoj stomatološkoj praksi, osjetljivost zuba – poznata kao dentinska preosjetljivost – objašnjava se tzv. hidrodinamičkom teorijom. Ta hipoteza, prvi put formulirana sredinom 20. stoljeća, tvrdi da nagla promjena temperature, razlika osmotskog tlaka ili mehanički podražaji izazivaju pokretanje tekućine unutar mikroskopskih kanalića u dentinu. Ti kanalići, poznati kao dentinski tubulusi, izravno su povezani s pulpom zuba i njezinim živčanim završecima. Kada se tekućina u njima pomakne, dolazi do mehaničkog podražaja receptora, što izaziva osjećaj boli.

U stvarnosti, mehanizam nije uvijek tako jednostavan. Neka novija istraživanja razmatraju i mogućnost da sami odontoblasti – stanice koje stvaraju dentin – mogu funkcionirati kao receptori, te da bol može nastati izravnim prijenosom signala između dentina i živaca, bez potrebe za hidrodinamičkim posredovanjem. Međutim, ove hipoteze još uvijek pripadaju području znanstvene znatiželje, a ne potvrđenoj kliničkoj praksi.

U svakodnevnom kontekstu, najčešći uzroci izloženosti dentina su stanjena caklina (zbog erozije, abrazije ili karijesa), povlačenje gingiva (zubnog mesa) ili dentalne mikrofrakture. Zanimljivo, prevalencija dentinske preosjetljivosti u općoj populaciji varira od 4 % do čak 62 %, ovisno o metodologiji ispitivanja, geografiji i definiciji simptoma, uz veću učestalost kod mlađih odraslih osoba i kod žena.

Kako otkloniti bol, a kako ju pravdati?

Liječenje se temelji na dvama principima: blokiranju otvora dentinskih tubulusa te smanjenju podražljivosti živčanih završetaka. To uključuje uporabu desenzitizirajućih zubnih pasta koje sadrže spojeve poput kalijeva nitrata, kositrovog fluorida ili arginina, kao i profesionalne tretmane u stomatološkoj ordinaciji – od premazivanja fluoridnim lakovima do primjene staklenoionomernih materijala ili laserske terapije. Studije pokazuju da pravilno provedena terapija može smanjiti simptome već unutar mjesec dana.

Dakle, sada imate znanstveno argumentirano (i vrlo cool!) opravdanje da povećana osjetljivost vaših zuba nije izmišljotina, puki hir, znak slabosti ili 'loših gena': uvijek se možete izvući na dokaze da je riječ o senzornom mehanizmu naslijeđenom od prehistorijskih ajkula, još iz doba kada su riblji dentikuli služili kao receptori za promjene u vodi. Danas taj isti biološki alarmni sustav reagira na zalogaj sladoleda kao da je riječ o predatorskom napadu. It's not a bug, it's a feature – samo malo pogrešno kalibrirana za porciju gelata.