Komentar

Maske su pale (stavite ih opet, no ovoga puta pravilno)

Igor Berecki ponedjeljak, 29. lipnja 2020. u 06:30

Posve neovisno od toga hoćemo li lipanjski porast broja oboljelih od COVID-19 nazvati drugim valom ili nastavkom prvoga, jasno je da slijedi vraćanje na vremena prije 'pobjede ove Vlade nad koronom'

Jesu li zaštitne maske – i još šire gledano, jesu li izolacijske epidemiološke mjere uopće učinkovite protiv širenja infekcije? Ili zapravo samo služe Big Državi kao sredstvo za dokazivanje posjedovanja kontrole nad masama koje nametanjem nepotrebnih mjera drže u poslušnosti?

Odgovor je – jesu, učinkovite su. No, čak i takav odgovor nije posve jednoznačan. Jer, mada odista postoje na brojkama i činjenicama utemeljeni znanstveni dokazi o tome da mjere izolacije i nošenje kirurških maski statistički značajno ograničavaju širenje respiratornih virusnih infekcija (a COVID-19 jeste respiratorna virusna infekcija), utemeljenost tih dokaza je oslonjena na istraživanja provedena u kontroliranim bolničkim uvjetima, gdje se izolacijske mjere pravilno provode i gdje standardizirane kirurške maske nose pravilno educirani zdravstveni djelatnici.

Ništa bez "dihtunga"

S druge pak strane medalje, medijski prostor i društvene mreže vrve skeptičnim promišljanjima, izrazima sumnje i propitivanjem o stvarnoj korisnosti mjera koje nam (i ne samo nama, već širom svijeta) „serviraju“ državni protuepidemijski stožeri.

O tome zašto narod ne vjeruje stručnjacima dalo bi se napisati desetke socioloških traktata (a u nas bi se ionako sveli na negiranje vjerodostojnosti predizborne sprege politike i zdravstvene struke), no jedan „ulični“ argument se učestalo ističe u raspravama o svrsishodnosti nošenja maski: protivnici takvih epidemioloških mjera ističu kako nijedno istraživanje nije nepobitno dokazalo da jednokratne maske učinkovito štite „običan narod“ od zaraze ili daljnjeg prenošenja respiratornih virusnih infekcija.

I zaista, zašto nam se ovih dana čini da znanost ne uspijeva čvrsto, argumentirano dokazati da je „običan narod na ulicama“ zaštićen maskama jednako učinkovito kako su zaštićeni zdravstveni djelatnici u bolnicama? Odgovor se nekome tko promišlja u znanstvenim razinama nameće sam od sebe: najvjerojatnije je tako zbog pogrešne uporabe pogrešnih maski na pogrešnim mjestima u pogrešno vrijeme.

Jer, jedno je promatrati učinkovitost nošenja maske na licu educiranog kirurga, infektologa ili medicinske sestre, a posve drugo promatrati tu učinkovitost u općoj populaciji, gdje je nemoguće izbjeći „mjernu grešku u istraživanju“ uzrokovanu time što se maske (iz nediscipline, neznanja ili inata) uopće ne nose ili se nose na sve moguće maštovite načine - osim onog ispravnog, da posve pokrivaju lice, nos i usta, te da osim toga dobro „dihtaju“. Ako međutim istraživanje temelji svoja opažanja na improviziranim maskama od priručnih tkanina kakve masovno nosi „običan narod“, slika je još mračnija, a brojke poraznije.

Zaustavlja li papirna maska viruse?

Kirurške jednokratne maske (žargonski nazvane „papirnim“ – no, taj materijal nije papirna celuloza!) su izrađene od nekoliko slojeva netkanih plastičnih mikrovlakana, te su sposobne filtrirati sitne čestice poput kapljica sline i sluzi na kojima je zalijepljen SARS-CoV-2 (virus koji uzrokuje COVID-19). Takve maske obično imaju vanjski (vodootporni) i unutarnji (upijajući) sloj.

Kapljično prenošeni virusi ne lebde zrakom sami od sebe, nego su zarobljeni u raspršenim kapljicama sline i sluzi iz dišnog sustava oboljele osobe. A jednokratne „papirne“ maske itekako zaustavljaju te kapljice

S druge strane, maske napravljene od šalova, majica ili drugih „kućnih“ tkanina ne mogu pružiti istu razinu zaštite i izdržljivosti kao kirurške maske. Te kućne, zamjenske maske mogu učinkovito zaustaviti tek krupnije kapljice koje inficirana osoba izdahne ili iskašlje, čime samo dijelom štite druge osobe od izloženosti virusima. Sposobnost filtriranja infektivnih kapljica ovisi o građi tkanine od koje je maska izrađena: višeslojne platnene maske bolje filtriraju, ali otežavaju disanje onima koji ih nose. Osim toga, brže postaju vlažnije od jednoslojnih maski. A vlažna maska gubi sposobnost filtriranja.

I još jedna napomena: na kutijama s tim „papirnim“ maskama zna biti napisana napomena kako ne filtriraju viruse – što jest točno, jer virusi jesu sitniji od mikroskopskih „rupica“ u materijalu maske kroz koje prolazi zrak; ali u slučaju kapljično prenošenih virusa ta je informacija netočna, jer kapljično prenošeni virusi ne lebde zrakom sami od sebe, nego su zarobljeni u raspršenim kapljicama sline i sluzi iz dišnog sustava oboljele osobe. A jednokratne „papirne“ maske itekako zaustavljaju te kapljice, sveudilj s virusima u njima.

Sve u svemu, u domaćoj i svjetskoj javnosti postoji velik (a za očekivati je da će biti i veći) otpor prema provođenju protuepidemijskih mjera, kako prema nošenju maski, tako i prema mjerama samoizolacije / karantene / distanciranja. Zašto je tome tako?

Izmotavanje nadležnih

Problem je u tome što je učinkovitost protuepidemijskih mjera izravno proporcionalna stupnju dosljednosti njihovog provođenja i pridržavanja; to se pokazalo istinitim na svim razinama, uključujući i one najviše, državne: prijevremeni pokušaji da „prilagode i olabave“ pravila koja su sâmi donijeli, doveli su nadležne (i pritom se ne govori samo o domaćim, hrvatskim nadležnim službama, već o globalno raširenoj pojavi da se iz političkih i ekonomskih razloga inzistira na popuštanju epidemiološkog „stiska“) do situacije u kojoj se „rupe“ koje su nadležni otvorili u epidemiološkom bedemu opravdavaju naivnim i prozirnim argumentima.

A ta prozirna naivnost kojom se „nadležni“ izmotavaju pri pravdanju onoga što se baš i ne može razumno opravdati, samo još više učvršćuje buntovni stav „naroda na ulicama“ da su državno diktirane protuepidemijske mjere nepotrebne i kontraproduktivne.

No, nisu. Epidemiološke mjere – ako ih strogo epidemiološki, medicinski gledamo izolirano od politike i ekonomije – su u slučaju pandemija (pa i ove COVID-19-pandemije) i potrebne i ekstremno učinkovite: spašavaju živote osoba iz rizičnih skupina i sprečavaju kronična oštećenja dišnih i drugih organa u onih osoba koje prežive teže oblike bolesti. Ukoliko se epidemiološke mjere provodi pravilno i potpuno dosljedno, bilo koju epidemiju je u globalnim razmjerima moguće zaustaviti, staviti pod nadzor i suzbiti unutar određenih prilično predvidivih vremenskih granica.

Pitanje je samo jedno: što potpuni i dovoljno dugotrajan epidemiološki lockdown čini na „drugoj strani državne medalje“, to jest koje su mu ekonomske, sociološke, psihološke i političke reperkusije? I može li se država koja dovoljno dosljedno provodi epidemiološke mjere dugoročno gledano nositi s posljedicama provođenja istih?

Planirana uravnoteženost

Kao i u svim drugim životno važnim odlukama, od onih pojedinačnih i obiteljskih, pa sve do državnih i globalnih, odgovor nikada nije jednoznačan, već se uvijek donosi nakon procjene odnosa dobrih i loših posljedica konačne odluke. Tako je uostalom i u epidemiologiji (i u medicini općenito): kada odlučujete je li preventivna ili neka druga zdravstvena mjera (pretraga, lijek, operacija…) vrijedna uvođenja, jedan od temeljnih ciljnih parametara je uravnotežen odnos između koristi koje ta mjera donosi i potencijalnih šteta koje mogu nastati njenim uvođenjem.

Postoje li potencijalno negativne strane nošenja maski kao prevencije zaraze?

Kao primjer planiranog balansiranja između potencijalne koristi i potencijalne štete koju neka epidemiološka mjera može donijeti na širem planu, uzmimo evo baš te nesretne maske koje su u rekordnom roku postale (uz pranje ruku i socijalno distanciranje) vjerojatno najpoznatiji i najomraženiji globalni simbol implementacije epidemioloških mjera tijekom pandemije.

Ako kao startnu poziciju uzmemo pretpostavku da u ovom trenutku epidemiolozi nošenje zaštitnih maski smatraju neupitno korisnom mjerom protiv širenja infekcije SARS-CoV-2 virusom, pogledajmo načas i drugu stranu i upitajmo se postoje li potencijalno negativne strane nošenja maski kao prevencije zaraze?

Pritom ćemo odmah staviti na stranu kao neutemeljene anegdotalne prigovore poput nekih već viđenih na društvenim mrežama: „Bog je čovjeku udahnuo dušu na nos i usta i dao mu slobodu disanja, pa je disanje kroz masku čin negacije Božje volje“ ili „Disanje s maskom već nakon nekoliko minuta uzrokuje snižene koncentracije kisika u mozgu i trajna oštećenja mentalnih funkcija“. Već i bez takvih stupidarija, maskama se mogu zamjeriti barem četiri potencijalno negativne stvari.

Četiri negativna potencijala

Prvi je dobri stari Peltzmanov efekt: ljudima je prirođeno da nakon uvođenja neke obavezne sigurnosne mjere imaju sklonost ponašati se rizičnije nego prije njenog uvođenja. Obično se kao primjer tog psihološkog fenomena navodi sigurnosni pojas u automobilu, koji za posljedicu ima podsvjesni osjećaj veće sigurnosti i sklonost povećanju prosječne brzine vožnje ukoliko je vozač vezan; i zaista, istraživanja pokazuju da u prosjeku vezani vozači voze brže od onih koji ne stavljaju pojaseve.

U kontekstu obaveze nošenja maski tijekom COVID-19 pandemije, Peltzmanov efekt znači da nošenje maske može ljudima s maskom na licu dati osjećaj sigurnosti, radi kojega podsvjesno reduciraju ostala zaštitna ponašanja za koja znamo da su učinkovita, poput socijalnog distanciranja i redovitog pranja ruku. Iako za vrijeme sadašnje pandemije COVID-19 još nisu izneseni dokumentirani dokazi Pelzmanovog efekta, postoji veći broj ranijih studija (provedenih tijekom prethodnih epidemija) u kojima se znanstveno potvrdilo da ljudi zaista lošije provode higijenu ruku i slabije poštuju preporuke o socijalnom razmaku dok na licu imaju masku.

Ljudima je prirođeno da nakon uvođenja neke obavezne sigurnosne mjere imaju sklonost ponašati se rizičnije nego prije njenog uvođenja

Druga potencijalno negativna pojava koja prati uvođenje maski je ona koju svi zamjećujemo, znamo da postoji, ukazujemo na nju, ali se ne čini praktički ništa konkretno na njezinom uklanjanju: ako ćemo nositi maske, onda ih trebamo nositi pravilno i dosljedno ukoliko želimo da nam pruže bilo kakvu zaštitu. Dakle ne samo na ustima, ne ispod brade, ne labavo, ne predugo… Ako netko nosi masku nepravilno (a svi svjedočimo koliko je to česta pojava), negativna strana takvog nošenja maske je lakše stvaranje lažnog osjećaja sigurnosti: „Imam masku, zaštićen sam, mogu gdje hoću i što hoću“.

U ranijim istraživanjima je opažena pojava da su ljudi skloniji pravilnijem nošenju maske ako inače boluju od nekih bolesti koje bi se mogle komplicirati zbog infekcije, te što je teža bolest od koje se trebaju zaštititi maskom. No većina studija o nošenju maski koje su do sada provedene u općoj, nemedicinskoj populaciji – a još nijedna nije provedena tijekom trenutne pandemije – nije u rezultate istraživanja uračunavala koliko pravilno su ispitanici nosili maske. Tek neka od istraživanja kao sporednu bilješku napominju da su ispitanici maske nosili u širokom rasponu od pravilnog do nepravilnog, ali nijedno istraživanje nije pokušalo dokazati statističku povezanost između nepravilnog nošenja i povećanog rizika zaraze.

Stavi, nosi, skini!

Treća potencijalna loša strana nošenja maski je ta što maske mogu biti dodatni put prijenosa infekcije ili mogu poticati ponašanja kojima se prenosi virus, kao što je učestalo dodirivanje lica. Ljudi dodiruju lice u prosjeku 15-25 puta na sat: svrbež ili loše postavljena maska ​​mogu uzrokovati još češće dodirivanje očiju, nosa i usta. Nakon dodirivanja maske postoji realan rizik da će ruke biti onečišćene, te uz rizik da ćete s maske prenijeti virus na svoju sluznicu oka ili usta i time zaraziti sami sebe, postoji i rizik da ćete virus s maske na svojim rukama potom proširiti na druge površine, kao što su kvake na vratima, ograde, rukohvati u javnom prijevozu...

Kako se maske ne bi od sredstva za zaštitu od infekcije pretvorile u alternativnu rutu širenja virusa, potrebno ih je znati na pravilan i siguran način staviti, nositi – i naposlijetku skinuti, a da se nijednom tijekom ta tri koraka virusi s maske ne prenesu na ruke ili u okolinu. Nažalost, neka od istraživanja u općoj populaciji pokazuju da preko 80% nemedicinara koji čak i pravilno nose maske, nisu te maske stavljali ili skidali na infektološki siguran način.

I naposlijetku – četvrta potencijalna negativna nuspojava nošenja maski je zagađenje okoliša. U nedavnoj su studiji britanski istraživači izračunali kako bi se, ako bi cjelokupna populacija Velike Britanije počela svakodnevno koristiti maske za jednokratnu upotrebu, tijekom godinu dana stvorilo 42.000 tona otpada. I to većinom nerazgradivog plastičnog otpada. I to otpada koji nije pogodan za reciklažu standardnim reciklažnim metodama. I to otpada koji je mikrobiološki kontaminiran i time zarazan za osobe koje njime gospodare i rukuju, ali i za širi okoliš i populaciju.

Uostalom, ne trebaju nama ni Britanci ni njihova istraživanja: vjerojatno ste i sami po pločnicima i travnjacima primijetili sve više nemarno i ležerno odbačenih jednokratnih maski koje mogu itekako biti opasnost za okoliš i izvor infekcije. Posebice frekventna pojava tako odbačenih maski se može opaziti u neposrednom okružju domova zdravlja, ambulanti i bolnica: naš prosijećni čoek jedva čeka da izađe iz zagađenog bolničkog okoliša na čist zrak i odbaci taj komad krpe koji ga je prethodnih sat-dva nasmrt gušio u čekaonici.

Pandemija ili laž?

Koliko god vam se činilo da su tijekom prethodnih mjeseci trajanja epidemije naša (i svjetska!) nadležna tijela svako malo mijenjala stavove i preporuke o nošenju maski i drugim mjerama za prevenciju širenja infekcije… i koliko god vam se činilo da su tim čestim, naglim i nerijetko kontradiktornim nastupima temeljito poljuljali povjerenje običnih ljudi u njihovu stručnost… i mada ste – ako vam se tako činilo – zaista i bili u pravu, svejedno naposlijetku ostaju dvije činjenice koje se neće promijeniti, bez obzira na to tko i kako provodio protuepidemijske mjere u nas ili u svijetu.

Jedna je da će se epidemiološke preporuke i nadalje mijenjati u većoj ili manjoj mjeri, povremeno ili vrlo često – odražavajući pritom ono o čemu govori ovaj tekst: pokušaj dinamičnog stvaranja ravnoteže između tradicionalnih i aktualnih spoznaja iz medicine i epidemiologije, te uzajamnog djelovanja međunarodne i nacionalne dnevne politike, ekonomije i pritisaka javnog mnijenja.

To što smo skeptični prema našem epidemiološkom stožeru posljedica je njihovih višekratnih pogrešaka u komuniciranju s javnošću. No, ono što su (ponekad konfuzno ili kontradiktorno) komunicirali bile su s epidemiološke točke gledišta sasvim korektne aktualne procjene i preporuke, solidno odvagnutog balansa između pozitivnih i negativnih posljedica implementacije tih preporuka. Štoviše, rekao bih da su, s obzirom na to u kakvom se političnom okružju i aktualnom vremenu nalazimo, začuđujuće dobro uspjeli progurati struku kroz gustu mrežu ekonomsko-političkih interesa.

Druga činjenica je neminovnost življenja u uređenom društvu, unutar lokalnog, državnog i globalnog okruženja. Možete vi i nadalje smatrati da je COVID-19 izmišljotina Billa Gatesa, da je SARS-CoV-2 genetički konstruiran u tajnim laboratorijima Kine i SAD, da pandemija nije stvarna i da nas samo žele nadzirati i držati poslušnima. No, to što tako mislite (sve i da ste u pravu) neće vam ni najmanje pomoći da išta promijenite. Što ćete učiniti? Dizati revoluciju i svrgnuti Illuminate, Sorosa i ljude-guštere? Iz protesta skidati masku tamo gdje ju svi drugi nose? Grliti i ljubiti zaražene? Zajednički lizati istu žlicu?

S maskom ili na njoj

Sve to neće promijeniti činjenicu da je COVID-19 naša realnost (prava ili nametnuta, posve svejedno) i da je naša država – kao i sve druge u svijetu – pokrenula sustave kojima provodi mjere onako kako se najbolje uklapaju u komplicirani puzzle sastavljen od zaštite javnog zdravlja, upliva dnevne unutrašnje i vanjske politike, stanja privrede i ekonomije, želja i mogućnosti, kulturološko-edukacijske razine građana i kapaciteta zdravstvene službe. 

U tom svjetlu, trenutna situacija je takva da državne službe i javno zdravstvo preporučuju da se građani pridržavaju dobre higijene ruku i održavanja socijalne distance, što rjeđe dodiruju lice i koriste jednokratne dvoslojne (kirurške, „papirne“) maske na javnim mjestima gdje je teško održati socijalnu distancu, poput javnog prijevoza, trgovačkih centara i drugih mjesta s većom gustoćom okupljanja. Sutra će možda preporučiti nešto drugo.

No, sutra je novi dan. I treba ga živjeti u zajedništvu s ljudima s kojima dijelimo ovaj geografski, kulturološki, civilizacijski i javni prostor. S maskom ili bez nje.

 

 

Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.