Harvey J. Alter, Michael Houghton i Charles M. Rice nagrađeni su ovogodišnjom Nobelovom nagradom za značajna otkrića koja su dovela do identifikacije uzročnika, uvođenja dijagnostičkih metoda i uspostavljanja temelja za liječenje hepatitisa C.

Još prije njihovih istraživanja, otkriće virusâ uzročnika prva dva tipa hepatitisa (A i B) bio je značajan korak naprijed, no i pored identifikacije tih virusih uzročnika između 1940-ih 1960-ih, i dalje je većina slučajeva hepatitisa uzrokovanih krvnim prijenosom ostala neobjašnjena.

Tek je otkriće virusa hepatitisa C razjasnilo uzrok preostalih slučajeva kroničnog hepatitisa (do tada nazvanih non-A non-B hepatitis) i omogućilo osmišljavanje laboratorijskih pretraga za dijagnosticiranje infekcije C-hepatitisom, te otkrivanje novih lijekova, koji su potom spasili milijune života.

Hepatitis - globalna prijetnja ljudskom zdravlju

Upala jetre (hepatitis) uglavnom je uzrokovana virusnim infekcijama, mada su zlouporaba alkohola, toksini iz okoliša i autoimune bolesti također značajni uzroci.

U 1940-im godinama postalo je jasno da postoje dvije glavne vrste zaraznog (infektivnog) hepatitisa. Prvi, nazvan hepatitis A, prenosi se poput crijevne infekcije, fekalno-oralno (zagađenom vodom ili hranom, te neopranim rukama), a na pacijenta općenito nema značajnog dugoročnog utjecaja: nakon prebolijevanja hepatitisa A najčešće ne ostaju kronične, trajne posljedice.

Druga vrsta hepatitisa prenosi se krvlju i tjelesnim tekućinama i predstavlja mnogo ozbiljniju prijetnju jer može dovesti do kronične bolesti jetre s razvojem zatajenja, ciroze i karcinoma. Ovaj oblik hepatitisa je podmukao, jer inače zdrave osobe mogu biti tiho zaražene dugi niz godina prije nego što se pojave ozbiljne komplikacije. Krvni hepatitis povezan je sa značajnim morbiditetom i smrtnošću, a uzrokuje više od milijun smrtnih slučajeva godišnje širom svijeta, što ga čini globalnim zdravstvenim problemom na ljestvici usporedivim s HIV-infekcijom i tuberkulozom.

Nepoznati zarazni uzročnik

Prvi i ključni korak u provođenju uspješnih epidemioloških i kliničkih mjera u sprječavanju i liječenju zaraznih bolesti je identifikacija uzročnika. Baruch Blumberg je 1960-ih otkrio da je jedan od hepatitisa prenosivog krvlju uzrokovan virusom koji je potom nazvan virus hepatitisa B. Definiranje uzročnika dovelo je do razvoja dijagnostičkih testova i djelotvornog cjepiva protiv hepatitisa B, a Blumberg je za ovo otkriće dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 1976. godine.

Pretrage krvi na novootkriveni virus hepatitisa B u određenoj su mjeri smanjile broj slučajeva hepatitisa povezanih s transfuzijom, no i dalje su se pojavljivali slučajevi transfuzijskog hepatitisa kojega se nije moglo povezati s virusom hepatitisa B. Kako su tih godina razvijeni i testovi na hepatitis A koji su dokazali da ni taj virus ne može biti uzročnik transfuzijskog hepatitisa, postalo je jasno kako za te nejasne slučajeve mora biti odgovoran do tada nepoznat uzročnik koji se također prenosi krvlju.

U to je vrijeme Harvey J. Alter iz američkog Nacionalnog instituta za zdravlje proučavao slučajeve hepatitisa kod pacijenata koji su primili transfuziju krvi. Značajan broj onih koji su primali transfuziju krvi razvio je kronični hepatitis zbog do tada nepoznatog zaraznog agensa. Alter i njegovi kolege dokazali su da se krvlju tih bolesnika bolest jetre može prenijeti na čimpanze, jedinu životinjsku vrstu (osim ljudi) osjetljivu na transfuzijski hepatitis.

Naknadne studije pokazale da su nepoznati zarazni uzročnik ima obilježja virusa. Alterova metodička ispitivanja na ovaj su način definirala novi, zaseban oblik kroničnog virusnog hepatitisa. Tajanstvena bolest postala je poznata kao "non-A, non-B hepatitis“.

Identifikacija virusa hepatitisa C

Identifikacija tog nepoznatog novog virusa dobila je visok prioritet u istraživanjima. Sve tradicionalne tehnike za lov na viruse stavljene su u pogon, ali je usprkos tome virus izbjegavao izolaciju i identifikaciju više od deset godina, sve dok Michael Houghton, radeći za farmaceutsku tvrtku Chiron, nije poduzeo opsežan i mukotrpan posao izoliranja genetske sekvence virusa. Sa svojim je suradnicima stvorio zbirku genskih fragmenata (ribonukleinskih kiselina) pronađenih u krvi zaraženih čimpanzi. Većina tih fragmenata potjecala je iz sâmog genoma čimpanze, no Houghton je očekivao da će uspjeti „uloviti“ i nukleinske fragmente do tada nepoznatog virusa.

Krećući od pretpostavke da će antitijela protiv virusa biti prisutna u krvi pacijenata oboljelog od hepatitisa, korišteni su serumi pacijenata kako bi identificirali klonirane virusne fragmente. Nakon opsežne pretrage pronađen je jedan pozitivan klon za kojega se dodatnim istraživanjima utvrđeno da je izveden iz RNK do tada nepoznatog virusa. Novi RNK-virus pripadao je obitelji Flavivirus i nazvan je virusom hepatitisa C. Antitijela u krvi bolesnika s kroničnim non-A non-B hepatitisom snažno je implicirala da je upravo taj virus „karika koja nedostaje“.

Izolacija i replikacija

No, nedostajao je još jedan bitan dio slagalice: može li se taj virus izolirati u „čistom stanju“ i potom njime uzrokovati transfuzijski hepatitis? Kako bi odgovorili na ovo pitanje, znanstvenici su morali istražiti je li novootkriveni klonirani virus u stanju umnožavati se i uzrokovati bolest. Charles M. Rice, dugogodišnji istraživač RNK-virusa sa Sveučilišta Washington u St. Louisu, otkrio je dio sekvence smještene pri kraju genoma virusa hepatitisa C za koje je pretpostavio da je važno za razmnožavanje (replikaciju) virusa. No, otkrio je i postojanje varijacija u sekvenci koje bi mogle blokirati (inhibirati) replikaciju virusa.

Koristeći za to vrijeme inovativne genetičke metode, Rice i suradnici su genetskim inženjeringom „očistili“ inaktivacijske dijelove virusnog genoma i stvorili aktivnu varijantu RNK virusa hepatitisa C sposobnu za replikaciju. Kada je ova RNK ubrizgana u jetru čimpanze, umnoženi virus je ubrzo otkriven u krvi, a u jetri su dijagnosticirane patološke promjene slične onima kod ljudi s kroničnim non-A non-B hepatitisom. To je bio konačni dokaz da virus hepatitisa C može prouzročiti do tada neobjašnjene slučajeve hepatitisa posredovanog transfuzijom krvi.

Značaj otkrića nagrađenog Nobelovom nagradom

Otkriće virusa hepatitisa C prelomno je postignuće u borbi protiv virusnih bolesti. Zahvaljujući otkrićima i radu trojice ovogodišnjih laureata Nobelove nagrade, danas su nam dostupni vrlo osjetljivi krvni testovi za virus, koji su praktički eliminirali transfuzijski hepatitis u mnogim dijelovima svijeta, uvelike poboljšavajući globalno zdravlje.

Njihovo otkriće omogućilo je brzi razvoj antivirusnih lijekova usmjerenih na hepatitis C. Po prvi puta u povijesti ta se bolest sada može izliječiti, što podiže nadu u iskorjenjivanje virusa hepatitisa C u svjetskoj populaciji. Za postignuće tog cilja bit će potrebni zajednički međunarodni napori na omasovljenju testiranja krvi namijenjene transfuziji i na omogućavanju globalne dostupnosti antivirusnih lijekova.