Dodjela Nobelove nagrade je čudna stvar – ili možda nije? Nagrada je ustanovljena prije više od stotinu godina, pa bi zapravo čudno bilo da čudno nije, da je naime sve ostalo po starom, onako kako je bilo prije stotinu ili pedeset godina. Zato je čudno (a i nije) da ovogodišnju Nobelovu nagradu za kemiju nije dobio nijedan muškarac, nego dvije žene, dvije znanstvenice, 51-godišnja Francuskinja Emmanuelle Charpentier i 56-godišnja Amerikanka Jennifer Doudna. I dok su dobitnici prošlogodišnje Nobelove nagrade za kemiju bili znanstvenici u poznim godinama života, koji su dobili priznanje za „pradavno“ otkriće, dobitnice ovodišnjeg najvećeg znanstvenog priznanja nagrađene su za otkrića napravljena još u ovom stoljeću. Štoviše, njihova je suradnja započela 2011. godine kada su se sastale na znanstvenom skupu u Portoriku.

Priča o otkriću počinje ipak nešto ranije, 2002. godine. Tada je Emmanuelle Charpentier postala voditelj  istraživačkog tima na Bečkom sveučilištu. Tema? Istraživanje imunološkog sustava bakterije Streptococcus pyogenes, ili kako se ta, inače vrlo patogena bakterija bori protiv (bakterijskih) virusa koji u njezin genom ugrađuju svoje gene. (Neki virusi, kojima pripada i virus AIDS, ugrađuju svoju DNA u gene domaćina što im omogućuje da se diobom stanice i sami umnože. Svoga domaćina puštaju na miru – dok ne dođe njihov čas.) Stanica se protiv njih bori, bori se protiv stranih gena u svome genomu. Kako? Tako da taj strani i opasni dio (sekvenciju) molekule DNA izreže iz svoje DNA, svoga genoma.

No dok se prva znanstvenica, Emmanuelle Charpentier bavila genomom, dakle molekulom DNA, druga se ovogodišnja nobelovka, Jennifer Doudna, bavila njezinim kopijama, molekulom RNA. Između te dvije molekule ima jedna tajna veza, a ona nije samo u tome što je RNA djelomična kopija DNA, nego i što te dvije molekule mogu povezati. Molekula RNA prepoznaje naime komplementarnu sekvenciju DNA i za nju se veže na isti način kao što se na nju veže njezina druga uzvojnica.

Da to malo pojasnimo. Na temelju se dijela molekule (sekvencije) DNA  koju treba izrezati (CRISPR) sintetizira odgovarajuća molekula RNA. Upravo je tu molekulu istraživala Jennifer Doudna. Ime te molekule je dugo, trans-activating crispr RNA, no kratica joj je – razumije se – kratka: tracrRNA. Tome treba dodati još jedan protein, enzim Cas9, koji siječe molekulu DNA na obilježenom mjestu: CRISPR je platno, tracrRNA krojački metar, a enzim Cas9 krojačke škare.

Tehnologija počinje tamo gdje prestaje priroda, ili – točnije – tamo gdje se prirodni procesi rabe za neprirodne stvrhe. Tako je to i ovdje. Istraživanja dvije ovogodišnje dobitnice Nobelove nagrade za kemiju su pokazale da se „škare za gene“ (genetic scissors) mogu primijeniti i na složenije organizme od bakterija, naime na organizme, eukariote, koji imaju staničnu jezgru (bakterije je, kao ni drugi prokarioti, nemaju). To otvara mnoge mogućnosti manipulacije genima, od kojih su neke već iskorištene. Jasno je da bi znalačka upotreba „škara za gene“ omogućila izrezivanje nepoćudnih gena, pa stoga i liječenje nasljednjih bolesti poput distrofije mišića, srpaste anemije i Huntingtonove bolesti. No ne samo za to. Zahvaljujući otkrićima ovogodišnjih nobelovki mogao bi se izrezati bilo koji gen, a to znači da bi moglo manipulirati ljudskim genskim materijalom i onako kako ne treba.

I to je znak novoga doba. Alfred Nobel je u oporuci izrijekom napisao da će se nagrada dodijeliti „svake godine onim osobama koje budu prethodne godine dale najveći doprinos dobrobiti čovječanstva“. No, eto, još se prava dobrobit istraživanja ovogodišnjih dobitnica Nobelove nagrade za kemiju nije osjetila, a već se govori o primjenama koja bi bila jako daleko od „doprinosa dobrobiti čovječanstva“.