Ako je suditi po igrama izdanim u zadnjim par desetljeća, railgun, odnosno elektromagnetska tehnologija izbacivanja metalnih nemagnetičnih projektila, bilo onih iz ručnog oružja ili artiljerijskih oruđa, praktički je sigurna stvar. Razni Quakeovi, UT-ovi, C&C igre, Fallout i mnoge druge u svom arsenalu oružja obavezno imaju i neku verziju railguna.

Za razliku od, primjerice, teleportera za koji imamo tek vrlo općenitu predodžbu kako bi u stvarnosti radio, ali ne i tehnologiju i inženjersko znanje potrebnu za njegovu izradu i koji je također dio SF-a, railgun je posve druga priča. Znamo kako radi, znamo što mu treba da radi i tehnologija, odnosno inženjerske vještine su tu već desetljećima. Stoga, nije čudo da je Pentagon uložio preko pola milijarde dolara u razvoj mornaričkog railgun topa. Razvoj je trajao 12 godina, od 2005. kada su tvrtke General Atomics i BAE Systems dobile ugovor da razviju sustav koji bi se mogao instalirati na brodove veličine razarača ili veće. (Usput, prvi američki brod koji je trebao imati instaliran railgun je „nevidljivi“ Zumwalt, razarač za 21. stoljeće kojega izrada samo jednog primjerka košta četiri milijarde dolara – toliko da su čak i Amerikanci odustali od prvotno naručenih 32 i odlučili se za samo 3 komada).

Prednost railguna nad klasičnim artiljerijskim oruđima je višestruka. Ponajprije, za izbacivanje projektila se ne koristi eksploziv, što znači da i arsenali na brodu nose manje eksplozivnih materijala koji su sami po sebi opasnost u slučaju napada na brod ili neprijateljskog pogotka. Izostanak bilo kakve eksplozije u cijevi railguna znači da je ona skoro pa „vječna“, kao i zatvarač i ostali dijelovi uređaja, za razliku od topovskih cijevi i zatvarača koji se habaju. Dapače, povremeno zna doći i do eksplozija projektila unutar topovskih cijevi, odnosno do eksplozija samih topovskih cijevi ili municije u topovskim kulama. Primjer je eksplozija topovske kule na američkom bojnom brodu Iowa (BB-61) 1989. koja je ubila 47 članova posade i teško oštetila topovsku kulu i sam bojni brod. Dakle, i kad nitko ne puca na nas, klasične topovske kule i arsenali na ratnim brodovima su sami po sebi opasni.

Railgun, koji ispaljuje metalni projektil bez ikakve upotrebe eksploziva, a korištenjem linearnog elektromagnetskog motora stoga je daleko sigurniji od klasične artiljerije kojoj se osnovna ideja propulzije (nešto u cijevi eksplodira i potjera projektil van) nije mijenjala sva ova stoljeća otkad je prvi puta izmišljena (iako se tehnologija izrade cijevi, projektila, zatvarača i svega ostaloga, naravno, bitno mijenjala) i teoretski može trajati beskrajno.

Također, u teoriji je svako ispaljivanje projektila railgunom višestruko jeftinije od ispaljivanja bilo kakvog artiljerijskog projektila. Primjerice, 16-inčni topovi (406 mm) kakvi se koriste na američkim bojnim brodovima izbacuju projektile mase od 850 do 1.200 kilograma na udaljenosti do 40 kilometara. Jedna takva granata s punjenjem košta preko 35.000 dolara.

Usporedbe radi, projektil iz railguna na kojem su radili General Atomics i BAE Systems ima domet od 160 kilometara, brzinu od 7.700 km/h i premda težak svega 15-tak kilograma, sa sustavima pametnog navođenja košta – 25.000 dolara.

Ipak, treba imati na umu da se iz railguna mogu ispaljivati i posve „glupi“ projektili – komadi metala koji samom svojom kinetičkom energijom koja proizlazi iz njihove velike brzine, mogu napraviti veliku štetu, a cijena im je zapravo cijena materijala od kojeg su napravljeni. Ukratko, railgun je oružje budućnosti jer je moćniji i jeftiniji od klasične artiljerije… u teoriji.

U praksi, pokazalo se da ni nakon 12 godina razvoja i pola milijarde utrošenih dolara u jedan jedini railgun top, ovaj nije spreman za instalaciju na bilo kakvu stvarnu borbenu platformu.

Naime, iako prototip radi, njegova efikasnost je ispod one klasičnih topovskih cijevi, pa tako umjesto ranije predviđenih i zadanih 10 hitaca u minuti ovaj je u stanju ispaliti njih manje od 5 (točnije – „4,8“, kažu precizna mjerenja), a instalacija električnog sustava potrebnog da napaja railgun enormnim količinama električne energije, ispostavilo se, nije nimalo trivijalna niti ju je lako implementirati na konkretnim platformama, posebice nevidljivom Zumwaltu koji usprkos svojih skoro 15.000 tona istisnine i 180 metara duljine ima zapravo ograničen prostor na kojemu uz druge sustave na brodu i prostore za posadu može staviti i railgun.

Ukratko – ništa od railguna na Zumwaltu ili bilo gdje drugdje.

Umjesto toga, mornarica će se navodno koncentrirati na HVP-ove (hyper velocity projectile) koji koristi dio railgun tehnologije, ali prilagođene za implementaciju u postojeće mornaričke 5-inčne (127 mm) topove. Za razliku od railguna koji je propao, HVP ima domet od 30 milja (50-tak kilometara) i brzinu od „samo“ tri maha, ali je to i dalje daleko iznad dometa i efikasnosti 127-milimetarskog topa.

Kako su mornarički brodovi prepuni 127-milimetarskih topova, njihova prerada za HVP je jednostavnija od instaliranja sporo pucajućeg „velikog“ railguna.