Oni koje zanimaju ovakve teme znaju da smo već pisali o armijskom (US Army – američka kopnena vojska) natječaju za budući napredni napadački helikopter (FLRAA – Future Long Range Assault Aircraft) koji, zapravo, i ne mora uopće biti helikopter. Po uvjetima natječaja, može biti i „tiltrotor“, dakle, nešto u stilu Ospreya, pa je to razlog zašto je među ponuđenim rješenjima pored SB-1 Defianta Sykorskog i Boeinga i Bell V-280 Valor.

Prema DefenseNewsu, armija bi ipak radije helikopter zbog veće agilnosti i mogućnosti postranskih manevara kao i lebdenja u mjestu s donjim nagibom kabine (zgodno za osmatranje, označavanje i djelovanje po neprijatelju) što tiltrotori u pravilu nisu u stanju, a Defiant, izrijekom tvrde proizvođači, jest.

Konačno, nakon više godina zajedničkog razvoja Sykorskoga (sada dio Lockheed Martina) i Boeinga, 25. siječnja su dane konačne specifikacije Defianta X, kako se sada zove raniji testni SB-1 Defiant. Inače su zadnji puta Sikorsky i Boeing zajedno radili na famoznom Commancheju RAH-66 kojega jer razvoj trajao preko 20 godina da bi na kraju u 2000-tima bez ijednog stvarno funkcionalnog primjerka u skladu sa specifikacijama i nakon 7 milijardi utrošenih dolara bio napušten.

Kod Defianta X radi se o koaksijalnom dvorotorskom helikopteru koji pored dvije glavne krute elise nasuprotne rotacije ima još i pogonsku, čini se osmokraku elisu u „pusher“ konfiguraciji. Razlog krutoj glavnoj elisi i odvojenoj pogonskoj elisi za horizontalni let (sve tri elise pogone dva turboelisna motora) je projicirana maksimalna konačna brzina ovoga helikoptera koja bi trebala biti „dvostruko brža od Black Hawka“.

Kako je maksimalna brzina UH-60 170 milija na sat, ovo znači da Defiant X gađa 340 milja na sat ili skoro 550 kilometara na sat. Ovo je, usput više od V-22 Ospreya, tiltrotora, kojemu je maksimalna deklarirana brzina 443 kilometra na sat (prema Boeingu – na Wikipediji je, pak, podatak da je 509, odnosno 565 km/h na visini od 4.600 metara – Wikipedija zna bolje od proizvođača?), a daleko više od bilo kojeg klasičnog borbenog ili civilnog helikoptera.

Do sada najbrži klasični helikopter (bez posebne pogonske elise za horizontalni let)  je britanski Westland Lynx maksimalne brzine 401 km/h, ali s elastičnim, a ne krutim rotorima. Najbrži eksperimentalni složeni (compound) helikopter na svijetu, dakle u klasi Defianta X, je Eurocopter X3 (sada dio Airbusa) koji s dvije elise za horizontalni let u „pusher“ konfiguraciji postiže 473 km/h. Iako je kao i Defiant X složenog dizajna, nema dvostruki koaksijalni kontrarotirajući, već samo jedan elastični rotor i diferencijalnu brzinu dvaju elisa za horizontalni let koristi za održavanje pravca.

Da skratimo priču – projicirana maksimalna brzina od 550 kilometara na sat nam se čini dosta nevjerojatna za ovaj tip letjelice, složenog dizajna i krutih elisa ili ne.

Naime, neovisno o krutosti elisa, karakteristika helikopterske elise je da je jedna strana rotorskog diska uvijek veće relativne brzine kretanja od druge strane jer se brzini elise dodaje i brzina kretanja samog helikoptera.

Ovo znači da se javljaju sve veće razlike u uzgonu na suprotnim krajevima elise što su brzine kretanja veće. Dvorotorski koaksijalni elisni disk ovo ispravlja na razini ukupnog uzgona dvije elise (Ka-52, recimo), ali bez obzira na krutost elise, razlike uzgona su takve da se gornji elisni disk na strani uzmičućeg (retreating) kraka elise približava donjem elisnom disku na strani napredujućeg (advancing) kraka elise i pri velikim brzinama ti dijelovi dvaju diskova se mogu dodirnuti, što nije posebno poželjno, odnosno nije kompatibilno s daljnjim letenjem i životima onih koji se tada u helikopteru nalaze.

Za sada navodnu maksimalnu brzinu ni testni SB-1 ni Defiant X nisu dosegnuli, a čekaju se i nove turbine.

Pored dvostruko veće brzine, Defiant X bi trebao imati i dvostruko veći dolet od Black Hawka, dakle gotovo 1.200 km, što se također ne čini previše vjerojatnim i veću nosivost, što se čini vjerojatnim jer se Black Hawk baš nije nešto posebno iskazao na tom polju.

Naime i Amerikanci i njihovi saveznici u Afganistanu, ali i u drugim „-stanima“, masovno koriste ruske helikoptere za micanje velikih tereta, ali i za taktičke operacije danju na velikim visinama i malim gustoćama zraka zbog visokih temperatura (tzv. altitude density) dok je Black Hawk najčešće ograničen samo na noćne misije u sklopu operacija specijalnih postrojbi.

Na ilustraciji koju okolo dijele Sikorsky i Boeing vidi se flotila budućih Defianta kako tegli haubicu M-777, tešku oko 4,5 tone, što je nešto što UH-60 ne može ni sanjati.

Ukratko - prema konačnim specifikacijama Defiant X bi trebao biti u stanju letjeti brzinom od 550 km/h, maksimalnog dometa 1.200 km i maksimalne nosivosti barem 4,5 tone podvjesnog tereta.

Ne očekuje se nikakvo posebno naoružanje osim eventulano .50cal strojnica, „miniguna“ ili nečega sličnoga na bočnim otvorima za „self-escort“ odnosno samoobranu, jer sve drugo raketno oružje koje je trenutno dostupno je preteško i preglomazno da bi se montiralo na ovaj helikopter, a da on zadrži i brzinu i nosivost.

Navodno je Defiant posebno pravljen s tendencijom korištenja na vrlo niskim letovima, poviše drveća (čemu onda tolika brzina?) i nad „mega-gradovima“ koje Amerikanci smatraju budućim žarištima sukoba (kako nemamo niti jedan megagrad u nas, trebali bi se radovati, valjda…), ali onda nije jasno gdje su noževi za presijecanje kabela/dalekovoda, kao, primjerice, na Kiowama koje odnedavna imamo u našem zrakoplovstvu?

Bilo kako bilo, američka kopnena vojska bi trebala prve Defiante dobiti 2022., pa ćemo onda vidjeti jesu li službene specifikacije i dosegnute.