Višegodišnji napori u razvoju ideje i koncepta doveli su do toga da je NASA odlučila izdvojiti pola milijuna dolara za drugu fazu pripreme projekta koji nazivaju Lunar Crater Radio Telescope (LCRT). Za sada je riječ tek o zamisli stručnjaka koja na prvu zvuči potpuno futuristički, no u NASA-i očito smatraju da ideja ima smisla i da je vrijedna daljnjeg proučavanja – znanstvenici, naime, predlažu da se jedan krater na stražnjoj strani Mjeseca iskoristi kao nosač velike tanjuraste antene radioteleskopa.

Lunarni radioteleskop iskoristio bi oblik terena, pa bi na rubovima kratera bile pričvršćene sajle koje bi držale cijelu njegovu strukturu ovješenu u krateru. Tanjur antene bio bi načinjen od lagane žičane mreže umjesto klasičnih reflektivnih panela, a iznad njega bi u fokalnoj točki visio i prijemnik signala koje bi ta mreža usmjeravala prema njemu. Cilj je izgraditi radioteleskop promjera oko jednog kilometra u krateru koji bi bio širok oko tri kilometra – dakle veći nego bilo koji usporedivi teleskop na Zemlji.

Roboti za ugradnju već su spremni

Na stražnju stranu Mjeseca ovaj bi radioteleskop bio dopremljen autonomnim letjelicama i roverima. Prva bi misija u planirani krater dostavila mrežu antene, a potom bi na Mjesec sletjela i letjelica s robotskim roverima koji bi bili u stanju razvući mrežu i usidriti je na rubove kratera. Proces instalacije uz pomoć robota potrajao bi nekoliko dana ili tjedana, a NASA-in Laboratorij za reaktivni pogon (JPL) već ima robote spremne odgovoriti na ovaj izazov. Nazivaju se DuAxel, a prototip robotskog vozila je predstavljen prošle godine.

Zašto baš tamo?

Osnovni cilj ovakvog teleskopa bio bi bilježiti kozmičke radiovalove vrlo velikih valnih duljina (10 metara i više), nastale u kozmičkom "mračnom dobu", ranom razdoblju nastanka svemira koje je trajalo nekoliko stotina milijuna godina nakon Velikog praska, prije nego su se pojavila prve zvijezde. O ovom razdoblju kozmologija zna vrlo malo, a smatra se da bi njegovo detaljnije proučavanje moglo otkriti detalje mehanizma nastanka prvih zvijezda ili tamne tvari.

Slabi radiovalovi nastali u ovom ranom periodu svemira ne mogu se lako zabilježiti na Zemlji jer ih slojevi elektrona i iona u našoj ionosferi odbijaju, a interferenciju s njima stvaraju i signali koje proizvodi naša civilizacija. Stoga bi stražnja strana Mjeseca mogla biti dovoljno "tiha", bez atmosfere koja bi smetala opažanjima, a Mjesec bi poslužio i kao štit od ljudski generiranih radiovalova za Zemlje. Veličina LCRT teleskopa omogućila bi mu da bude osjetljiv na takve radiovalove velikih valnih duljina, a lokacija bi omogućila da se oni zaista mogu zabilježiti.

U drugoj fazi znanstvenici i inženjeri istražit će kakvi materijali moraju biti korišteni za mrežu antene, da bi bili dovoljno lagani za transport, snažni, te da mogu izdržati promjene u temperaturi od -173°C do 127°C kakve se mogu očekivati na Mjesecu. Pritom ne smiju popustiti niti značajno mijenjati predviđeni oblik antene, što nije malen tehnički izazov.