Otišao sam u trgovinu te kupio litru solne kiseline, HCl(aq), ako zbog ničeg drugog a ono zato što nešto takvo svatko treba imati u kući, a posebice ako je taj „svatko“ kemičar poput mene. Kad sam je htio otvoriti, eto nevolje! Na čepu neki čudni znaci, pa okreni lijevo, pa okreni desno, pa pritisni...  Rezultat: na kraju nisam uspio otvoriti bocu, pa sam iz dešperacije probušio rupu blizu čepa. Time sam prekršio sve protokole sigurnog rukovanja kemikalijama, ali ako mi se zbog toga (izlijevanja solne kiseline) nešto dogodi, neću moći nikoga tužiti.

Taj mi je događaj, eto, pao na pamet kada sam počeo čitati članak što su ga napisale kemičarke sa zagrebačkog Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije (Barbara Barusić, Paola Eva Leko, Laura Milek, Valentina Sabolić i Martina Miloloža Nikolić) te ga objavile u najnovijem broju časopisa Kemija u industriji. Naslov je dobro sročen: „Kemikalije u domaćinstvu – sredstva za čišćenje kao nevidljivi neprijatelji“. Vidljivi ili nevidljivi, teško je prosuditi, ali za mene je ona boca solne kiseline koju nisam mogao otčepiti bila pravi neprijatelj, neprijatelj moje strpljivosti!

Neke od tih „neprijatelja“ dobro poznamo, jer sredstvima za čišćenje (dezinfekciju) pripadaju alkohol (etanol), vodikov peroksid i natrijev hipoklorit (varikina). Bezalkonijev klorid mi je poznat još iz djetinjstva, jer je moja majka njime (Asepsolom) čistila frižider. Metilen klorid (CH₃Cl) je moj stari znanac iz kemijskog laboratorija, jer služi kao otapalo, no nisam znao da je on i komponenta sredstava za čišćenje.

Fomaldehid (metanal) bi trebao biti poznat svakome tko je ikad i igdje učio kemiju, a o njegovoj reaktivnosti – iz koje proizlazi mutagenost i kancerogenost tog najjednostavnijeg aldehida – načitao sam se i napisao. Među kućnim neprijateljima mjesto je našao i malo poznati kvaternij-15 i jedna tvar iz prirode, D-limonen, ali i vrlo reaktivni etilen oksid (kojem sam posvetio posebno poglavlje u knjizi Kemičar u kući). No to je tek početak priče.

Prava priča počinje kada se pogledaju statistike, naime tablica iz koje se vidi „brojnost poziva u pozivnim centrima SAD-a poradi trovanja dezinficijensima“. Takvih je poziva u godini 2018. bilo točno 13.539. Polovica svih poziva (7.588) odnosila se na trovanje djece do pet godina starosti, a 86 % trovanja (11.714) bilo je uzrokovano gutanjem. Zaključak: držite kemikalije na visokim policama, daleko od dosega dječjih ručica.

Ono što je bilo zanimljivo zaključiti iz statističkih podataka je usporedbu trovanja godine 2018. s godinom 2020. U toj je godini broj poziva hitnim službama zbog trovanja dezinficijesima porastao za 20 %. Razlog? Očito, veća upotreba tih sredstava zbog pandemije COVID-19.

Broj od 13.539 otrovanih u samo jednoj godini nije malen, a još nas više rastužuje kada si u mislima predočimo tisuće otrovane djece, hitne pozive, jurnjave do prve bolnice, hitne prijeme, čekanje na liječnika da kaže dijagnozu i (neizvjesnu) prognozu, muvanje po bolničkim hodnicima i sve ono što prati hitne medicinske intervencije. Broj nije malen, ali ni Sjedinjene Države nisu malena zemlja!

Kao i uvijek, brojeve treba staviti u pravi kontekst. A kontekst jesu druge ugroze koje prijete čovjeku u svijetu tehnike. Stoga ću se zadržati na prometnim nesrećama. I eto: godine 2022. u SAD-u se dogodilo umalo šest milijuna (točno: 5.930.496) prometnih nesreća. Dakako, nisu sve prometne nesreće bile teške, a najmanje ih je bilo sa smrtnim ishodom ili teškim ranjavanjem. Dovoljno je da se auti malo tuknu, pa da jedan od vozača pozove policiju kako bi mogao iskoristiti svoju policu osiguranja. I to se registrira kao prometna nesreća.

No toliko velik broj „tucanja“ automobila ne može proći bez težih posljedica. Godine 2022. u prometnim je nesrećama poginulo 42.514 ljudi, a to je tri puta više od broja (13.539) hitnih intervencija zbog trovanja kućnim kemikalijama. Zaključak: izgledi da poginete u prometnoj nesreći triput su veći nego da vam se dogodi zlo od kemikalija koje držite u kući. Kad u obzir uzmemo i prvi broj (ukupan broj prometnih nesreća), nameće se neizbježan zaključak da je vjerojatnost da vam se dogodi nesreća na cesti 438 puta veća od vjerojatnosti da vam se dogodi nesreća od kemikalija u kući.

Ne bih sada htio da čitatelj izvede krivi zaključak da ne treba biti oprezan s kemikalijama, posebice s onima koje dobro ne poznaje. Opreza nikad dosta, ali racionalnog opreza, ne iracionalnog straha. Strah od kemikalija, kemofobija, je fobija kao i svaka druga fobija, dakle bolest koju treba liječiti, baš kao što treba liječiti i trovanje kemikalijama.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, posljednja je "Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti".