Kirurzi iz američkih vojnih misija priznaju da su „pravu“ ljudsku anatomiju prvi put vidjeli i doživjeli tek u ratnim bolnicama Afganistana, dok se kod kuće bore s pretilošću svojih pacijenata i patološkim promjenama koje zamagljuju sliku kakvu su učili tijekom školovanja.

Šest godina marljivog proučavanja medicinskih ilustracija ljudske anatomije i trodimenzionalnih modela organa i dijelova tijela studentima medicine ostavlja dojam da se u ljudskom tijelu sve nalazi na svome mjestu, uredno složeno i lako dostupno. No već prvi susret sa stvarnošću dok se barata kirurškim skalpelom pokazuje da je stvarnost znatno složenija, mutnija i neurednija – do te mjere da mladi liječnici ponekad posumnjaju jesu li učili pogrešnu znanost.

Atlasi i iluzija savršenog tijela

Anatomski atlas je jedno od najsavršenijih djela ljudske pedagogije. Šareno obojeni mišići, uredne konture tetiva, arterija i živaca. Jetra je glatka i bakrenocrvena, pluća su ružičasta, a srce podsjeća na precizno izrađeni mehanizam. Sve izgleda logično, pregledno i simetrično.

Tko god je ikada držao u ruci Sobottin atlas ili Netterove ilustracije, mogao je pomisliti da su ljudi zapravo anatomski dijagrami koji čekaju da ih se razmontira kao LEGO kockice. No, nažalost – prvi ulazak u operacijsku dvoranu brzo oduzme tu iluziju.

„Textbook anatomy“ - anatomiju iz udžbenika i „real-life anatomy“ - anatomiju kakvu liječnici viđaju u svakodnevnoj praksi, često dijeli neprobojni zid – zid masnog tkiva, fibroze i patoloških promjena. Netom diplomirani liječnici koji se prvi put suoče s pravim pacijentom shvate da ono što se nalazilo na slici više podsjeća na umjetničku idealizaciju nego na stvarno stanje stvari. Umjesto jasnog gluteusa, susretnu se s nekoliko centimetara potkožne masnoće. Umjesto sjajnih, čistih plućnih krila – nalaze se siva, krhka, katranom obložena pluća dugogodišnjeg pušača.

Ultrazvuk, jedno od temeljnih dijagnostičkih oruđa moderne medicine, u debljih pacijenata nerijetko podsjeća na pokušaj promatranja dna rijeke kroz mutnu vodu. Zrake se odbijaju, gube energiju i vraćaju natrag u obliku zamagljenog šuma. Kirurgija, naravno, nije ništa lakša: svaki rez zahtijeva dodatnu snagu, svaka struktura zahtijeva strpljenje da bi ju se uopće prepoznalo.

Ratni paradoks: bojišnica kao udžbenik

Ono što su vojni kirurzi opisali u dokumentarcima zvuči gotovo paradoksalno: u bolnicama američkih baza u Afganistanu prvi su put vidjeli ljudsku anatomiju kakvu poznaju iz atlasa. Mladi vojnici, često pothranjeni ili izuzetno fizički aktivni, imali su muskulaturu bez slojeva sala, jasno istaknute tetive i organe bez masnih infiltracija. Rane nastale na bojištu bile su brutalne, ali je anatomija bila čista i „čitka“. Upravo zato su mnogi od tih kirurga govorili da je, koliko god zvučalo groteskno, ratni šator s improviziranim stolom podsjećao na praktičnu nastavu anatomije iz studentskih dana – napokon su mogli prepoznati svaku strukturu kao iz udžbenika, od gluteusa do femoralne arterije.

Takvo iskustvo stvorilo je i svojevrsnu profesionalnu kognitivnu disonancu: rat je bio užas, ali s medicinske točke gledišta pružao je najčišću moguću lekciju anatomije. Za mlade kirurge to je značilo i brže učenje, jer nisu morali probijati slojeve masnoće da bi došli do struktura koje trebaju. Kada su se vraćali u civilne bolnice, doživljavali su novi šok – kao da su prebačeni iz kristalno bistrog akvarija u močvaru.

Za razliku od njih, u američkim civilnim bolnicama liječnici su se svakodnevno suočavali s epidemijom pretilosti. Tijela su već od adolescencije opterećena slojevima masnog tkiva, jetre su masne, krvne žile prošarane aterosklerotskim naslagama, a abdomeni puni znakova metaboličkog sindroma. Kirurški rez više nije prolazak kroz tanku kožu i nekoliko slojeva mišića, nego mukotrpno probijanje kroz centimetre masnog tkiva. Anatomija iz atlasa u takvom okruženju postaje – egzotika, raritet rezerviran za rijetke pacijente ili za stranice knjiga.

Medicina u doba pretilosti

Pretilost nije samo estetski problem, već i ozbiljna prepreka u medicinskoj praksi. Ultrazvučni pregledi postaju nepouzdani, pa se mora pribjegavati CT-u i MR-u. Endoskopski zahvati su složeniji, a operacije zahtjevnije i s većim rizikom komplikacija. Čak i rutinski postupci poput uvođenja intravenskih linija, intubacije ili laparoskopije mogu se pretvoriti u dugotrajne i iscrpljujuće zahvate kada je potrebno probiti se kroz slojeve masnog tkiva. Usto, anesteziolozi upozoravaju da pretili pacijenti imaju povećan rizik respiratornih komplikacija, što svaku intervenciju čini još osjetljivijom.

Kirurzi govore o „kirurgiji kroz salo“ kao o posebnoj disciplini: rez mora biti dublji, krvarenje obilnije, a orijentacija teža. Operativno polje često se urušava, instrumenti se gube u masnom tkivu, a vidljivost je stalno narušena. Patologija našeg načina života oblikuje medicinsku svakodnevicu, mijenjajući i samu edukaciju. Buduće generacije liječnika moraju biti spremne na anatomiju koja nema mnogo veze s atlasom, nego s globalnom statistikom pretilosti, dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti.

Sve to zahtijeva i promjene u medicinskoj tehnologiji: ultrazvučni aparati s jačim sondama, CT uređaji s proširenim stolovima za teže pacijente, pa čak i nova generacija kirurških instrumenata dizajniranih da rade u uvjetima gdje idealna anatomija ostaje samo podsjetnik iz udžbenika.

Od idealizacije do stvarnosti

Ipak, atlasi nisu izgubili smisao. Oni ostaju idealni nacrt – ono što ljudsko tijelo jest u svojoj osnovi, prije nego što se na njemu potpišu genetika, životne navike i bolesti. Atlas je karta, ali karta nikada nije krajolik.

U stvarnosti, svaki kirurg ulazi u pejzaž oblikovan slojevima povijesti: prehrambenim navikama, načinom života, društvenim obrascima. I upravo u toj slojevitosti leži izazov medicine: razumjeti kako od idealne slike dolazimo do stvarnog pacijenta.

Razlika između atlasa i stvarnosti nije samo estetska, nego i društvena činjenica. Medicinski udžbenici oblikuju predodžbu o čovjeku, ali pacijenti dolaze sa svim svojim slojevima – doslovno i metaforički. Vojni kirurzi u Afganistanu otkrili su ironiju: na bojištu, među ranjenicima, ljudska se anatomija približava idealu. U zapadnim bolnicama, svakodnevica je drukčija – anatomija postaje polje bitke s globalnom epidemijom pretilosti.

Između atlasa i pacijenta, između idealne slike i brutalne stvarnosti, nalazi se cijela moderna medicina. A liječnici, željeli to ili ne, moraju naučiti čitati istu knjigu na dva prilično različita jezika: čistom književnom i svakodnevnom žargonskom.