Filmovi čija se radnja odvija u prosincu uglavnom se "klade" na isti način: blagdani su vrijeme kad se ljudi "sjete što je važno", pa priča uredno završi pomirenjem, pjesmom i lekcijom o tome da je problem u konzumerizmu, a rješenje u toplini, ljubavi i međuljudskim odnosima. Hollywood tu formulu opetovano vrti desetljećima.

Anti-božićni filmovi rade nešto jednostavno i podmuklo: zadrže sve poznate rekvizite i scenografiju (snijeg, lampice, božićne pjesme, dječje zborove, uredske zabave), ali ih iskoriste za film koji nema interesa biti utješna, topla priča po kalupu. Kontrast je tu ključan faktor. Kad netko padne u očaj dok svira vesela pjesma, ili kad se krv i šljokice nađu u istom kadru, blagdanski dekor više ne skriva stvarnost, već ju prokazuje.

Na kraju krajeva, praznici traju dvanaest(ak) dana; nitko ne mora svih dvanaest dana pjevati "Zvončiće".

Zločesti Djed Mraz (Bad Santa, 2003)

Za početak – antiteza tipičnog božićnog filma. Zločesti Djed Mraz Terryja Zwigoffa uzima ikonu (komercijalnog) Božića i s namjerom je provlači kroz blato američkog trgovačkog centra. Willie T. Stokes je alkoholičar, sitni kriminalac i profesionalni Djed Mraz koji s partnerom-patuljkom svake godine obilazi trgovačke centre, čeka Badnju večer i prazni sefove dok ostatak Amerike pjeva o radosti i obitelji. Film koristi božićnu euforiju kao segment planiranog zločina – ne samo gužvu, lažne osmijehe, već i infantilnu vjeru u autoritet kostima.

Zwigoff ne traži simpatije za svog protagonista, ali mu dopušta da se polako ogoli kroz odnos s usamljenim dječakom. Thorntonova izvedba svjesno izbjegava karikaturu: psovke, seks i samoprijezir nisu gegovi nego „način preživljavanja” (obrambeni mehanizmi?). Zločesti Djed Mraz zato nije parodija božićnog filma, nego (kriminalistička) crna komedija koja Božić koristi kao ironični kontrapunkt priči o društvenom „dnu”, s kojeg se čovjek može pomaknuti, ali bez garancija – i bez čestitke na kraju.

Priča o Djedu Mrazu (Rare Exports: A Christmas Tale, 2010)

Finska Priča o Djedu Mrazu je film službeno kategoriziran kao „fantastična akcijska horor komedija” (četiri žanra!), a odvodi nas u finsku Laponiju, podno planine Korvatunturi, gdje međunarodni istraživački tim pod krinkom znanosti započinje iskopavanja koja bude ono što je stoljećima trebalo ostati zakopano. Lokalni lovci na jelene i jedan dječak prvi shvaćaju da se iza nestanka stoke i djece ne krije folklorna fantazija, nego vrlo konkretna prijetnja, duboko ukorijenjena u sjevernjačkom imaginariju kazne i straha (zločina i kazne?). Jalmari Helander (redatelj Sisua i njegovog nedavno najavljenog nastavka) film gradi kao žanrovsku mješavinu koja, doduše, ne uspijeva na svim razinama, no barem čini uradak dodatno unikatnim. Nastao iz autorovih kratkometražnih filmova i pušten istodobno u više zemalja za Božić 2010., Priča o Djedu Mrazu svjesno izbjegava sentimentalnost i umjesto toga nudi surovu, gotovo pogansku verziju blagdana – nešto što nije parodija ni puka dekonstrukcija, već mračna sjevernjačka „bajka”.

Gremlini (Gremlins, 1984)

I sada par klasika. Prvi od njih, film Gremlini Joea Dantea, radnju smješta u Kingston Falls, gradić oblikovan po uzoru na američku božićnu razglednicu: snijeg, lampice, šoping (i lažna uljudnost). Upravo u taj prostor Chris Columbus ubacuje dar koji se ne može kontrolirati – mogwaija (na kantonskom kineskom 'vrag') uz pravila koja su unaprijed osuđena na kršenje. Gremlini ne nastaju iz zla izvana, nego iz banalnih pogrešaka, nepažnje i pohlepe, odnosno iz istog mentaliteta koji Božić svodi na konzumerizam.

Joe Dante u istom prizoru dopušta i humor i „stvarnu” opasnost, što ga čini neugodnim čak i kad je smiješan. U filmu se usred kaosa pojavljuje i ozbiljna ispovijed o djetinjstvu obilježenom božićnom tragedijom, izrečena bez ironije i ekspresivne glazbe (i njene „zaštite”). Taj trenutak naglo prekida komični ritam i podsjeća da Božić u Kingston Fallsu nije univerzalno sigurno mjesto, nego vrijeme u kojem se privatne traume lakše skrivaju iza dekoracije. Gremlini zbog toga djeluju anti-božićno ne zato što se rugaju blagdanu, nego zato što ga prikazuju kao niz pravila i očekivanja koja funkcioniraju samo dok ih svi bez iznimke poštuju. A od toga – ništa.

Smrtonosno oružje (Lethal Weapon, 1987)

Smrtonosno oružje Richarda Donnera započinje u božićno vrijeme, ali prvi je prizor – samoubojstvo mlade žene uz „Jingle Bell Rock”, što odmah uspostavlja ton filma: nasilje, smrt i blagdanska glazba koegzistiraju bez objašnjenja i bez ironijskog odmaka. Scenarij Shanea Blacka koristi Božić kao vrijeme kad se privatne krize i "fasade" sudaraju; Riggsova suicidalnost i Murtaughova obiteljska rutina nisu suprotnosti, nego dvije strane iste priče o muškoj traumi i odgovornosti. Završna večera kod Murtaughovih isto tako nije iskupljenje, nego privremeno utočište: Božić postoji, ali ne rješava ništa trajno. Slična je stvar s filmom Kriminalci na godišnjem (In Bruges, 2008), u potpunosti smještenom u božićno vrijeme. Apsurdnost cijele situacije dodatno naglašavaju božićna svjetla, velika okićena stabla i djeca koja se igraju na snijegu – i da se radnja filma ne odvija za vrijeme Božića, ona melankolična završna rečenica – „Negdje u Londonu postoji božićno drvce ispod kojeg su pokloni koji se nikad neće otvoriti” – nikada ne bi bila moguća.

Kriminalci na godišnjem (In Bruges, 2008)

U sredini liste, nešto poput Tottenhama, i očigledan sljedeći kandidat za ovakvu listu, Kriminalci na godišnjem sve su doli tipičnog božićnog filma. Ray i Ken, dvoje irskih plaćenih ubojica, skrivaju se u Brugesu nakon posla koji je pošao po zlu, čekajući daljnje upute dok sniježi, a gradom trepere lampice. Taj kontrast nije dekorativan: McDonagh koristi turističku sliku, gotovo "razglednicu" Brugesa kao prostor moralnog zastoja, mjesto koje podsjeća na čistilište (Tottenham opet). Rayev osjećaj krivnje zbog ubijenog djeteta ne smanjuje se razgledavanjem crkava ni ispijanjem piva, dok Kenovo inzistiranje na „kulturi” djeluje kao očajnički pokušaj da se boravku da smisao. Kada se u priču uključi njihov šef Harry, opsjednut vlastitim kodeksom časti, film se iz crne komedije bez upozorenja pretvara u tragediju s vrlo jasnim posljedicama.

Kiss Kiss, Bang Bang (2005)

Neslužbeno prevođen kao Cmok Cmok Bang Bang, ovaj film iz 2005. je režijski prvijenac već spomenutog Shanea Blacka, koji naizgled koristi božićni period kao ambijent, ali ga ubacuje u narativ tako da ostane u drugom planu – pozadinska dekoracija koja oboji prizore Los Angelesa tek dovoljno da film dobije svoje mjesto u kalendaru. Radnja počinje kad sitni lopov Harry Lockhart bježi od policije nakon provale u robnu kuću u kojoj je trebao ukrasti poklon za rođakinju; nespretna situacija dovodi ga na audiciju za film o detektivu, gdje ga prihvate zbog improviziranog „nastupa”. U Hollywoodu upoznaje privatnog detektiva Perryja van Shrikea i nekadašnju djevojku iz djetinjstva, glumicu u usponu Harmony Lane, te se uz njih uplete u stvarnu istragu o ubojstvu u LA-ovoj podzemnoj mreži kriminala i korupcije, punoj lažnih tragova i neočekivanih obrtaja.

Black kao režiser i scenarist konstruira film kao neo-noir ispod površine komedije i kriminalističke zavrzlame: likovi učestalo komentiraju vlastiti narativ, ponekad se obraćaju gledatelju i tematiziraju žanrovske klišeje, a humor proizlazi iz nesklada između fatalističke detektivske melodrame i banalnosti Hollywooda koji sve, uključujući nasilje i smrt, pretvara u priču za prodaju. U tom smislu, božićni elementi gotovo su neprimjetni u odnosu na srž filma. Ta pozadinska uporaba blagdanskog perioda ipak nije čista formalnost: ona djeluje distancirajuće. Film se ne bavi božićnim duhom nego ga postavlja kao vrtlog unutar kojeg se životi bizarnih likova isprepliću.

Umri muški (Die Hard, 1988)

Očekivani broj 1. Umri muški Johna McTiernana odvija se na Badnju večer, na božićnom domjenku u Nakatomi Plazi, i taj detalj nije samo dekor: bez tog okupljanja (prazan neboder, manje osiguranja, ljudi „na jednom mjestu”) nema ni situacije s taocima koju Hans Gruber pretvara u pokušaj pljačke stoljeća.

John McClane dolazi u Los Angeles pokušati popraviti brak, i završi bos na staklu, sam protiv grupe dobro organiziranih kriminalaca, dok grad slavi blagdane. Upravo tu nastaje i famozni „božićni status” filma: jedni tvrde da je Božić tek kulisa, drugi da je motivski „motor” (pomirenje, obitelj, povratak kući) koji drži priču na okupu čak i kad krenu rafali. U svakom slučaju, Umri muški je na ovakvim popisima uvijek na čelu liste.