Pred više od 15 godina jedan moj poznanik našao se u poreznoj upravi, ušao u sobu u kojoj su sjedili referenti i, vidno ljut, glasno izjavio: “Vrlo brzo, sve će vas zamijeniti jedan SQL Server.” U to vrijeme zvučalo je pretjerano. Danas, međutim, teško je ne primijetiti da se svijet ipak polako pomiče u tom smjeru.

Automatizacija kao znak vremena

U bankarstvu su, primjerice, nestali čekovi, šalteri su sve manje središte priče, a velik dio posla preselio se u aplikacije. Ne tvrdim da je sve nestalo preko noći, niti da je sve savršeno, ali trend je očit: čim se nešto može automatizirati, prije ili kasnije i bude automatizirano. To se vidi i izvan bankarstva. Nedavno sam zvao lokalnu poreznu upravu izvan Zagreba. Nakon upornog pokušavanja javio mi se gospodin koji mi je mirno objasnio da ih je premalo, da se ljudi slabo javljaju na natječaje i da je sustav jednostavno rastegnut do pucanja. Ne treba od toga raditi dramu, ali kao slika vremena djeluje prilično jasno: automatizacija ne dolazi samo kao “tehnološki napredak”, nego i kao odgovor na manjak ljudi ili uštedu u poslovanju.

Neo banke nisu DeFi

U svijetu kriptovaluta i decentraliziranih financija, koji je prosječnom Hrvatu i dalje izvan komforne zone, slična se promjena dogodila još ranije. Tamo su takozvane neo banke, odnosno digitalne banke bez poslovnica, već pomalo “jučerašnja vijest”. Neo banke možemo promatrati kao klasične banke bez šaltera, ali s modernom aplikacijom. Revolut, N26, Monzo ili Wise su dobar primjer. One su fintech tvrtke, posluju centralizirano, imaju upravu, sjedište i regulatorni okvir u kojem moraju igrati po pravilima.

DeFi servisi, poput Aavea, Uniswapa, Curvea ili MakerDAO-a, pripadaju drugoj kategoriji. To nisu banke u digitalnom pakiranju, nego skup pametnih ugovora koji žive na blockchainu.

U praksi to znači da “sustav” nije jedna tvrtka, nego kod koji se izvršava na mreži. Zato je pogrešno sve svesti pod istu etiketu “digitalne financije”. Digitalne banke su centralizirane usluge koje netko vodi i za koje netko odgovara. DeFi je decentraliziraniji po konstrukciji i teže ga je svesti na jednu adresu i jednu nadležnost. Uzmimo npr. najdecentraliziraniji blockchain koji nudi infrastrukturu za DeFi servise Ethereum. Pametni ugovor na Ethereumu pokreće se na mreži koju danas osigurava stotine tisuća aktivnih validatora, a infrastruktura i čvorovi su raspoređeni po državama na šest kontinenata.

Gdje je vaš novac i tko ga kontrolira? 

Druga suštinska razlika između DeFi servisa i digitalnih banaka je gdje se “nalazi” vaš novac. U digitalnim bankama sredstva su na računu koji vodi institucija (ili njezin bankovni partner). U DeFi svijetu sredstva su u vašem walletu (novčaniku) ili su zaključana u pametnom ugovoru, ali ključna stvar je da kontrolu držite vi, kroz svoje privatne ključeve. Današnje web3 aplikacije tu kontrolu pokušavaju učiniti “udobnom” pa se korisnik često prijavljuje potpisivanjem transakcije u walletu jednim klikom, umjesto upisivanjem zaporki ili dugih ključeva, u kojima je barem jedna pogreška gotovo neizbježna.

Ako bismo to pojednostavili, web1 je bio internet za čitanje (web stranice, portali, forumi), web2 internet za sudjelovanje (društvene mreže, web aplikacije i računarstvo u oblaku), a web3 internet za vlasništvo, gdje se aplikacije i novac oslanjaju na blockchain, a korisnik kontrolira ključeve, imovinu i pristup. U web2 svijetu vaš račun “živi” na serveru neke tvrtke. U web3 svijetu “račun” je vaš wallet, a pristup ne kontrolira zaporka, nego kriptografski par ključeva koji držite vi. Zato su DeFi protokoli poput Aavea tipičan primjer web3-a: nema centralne institucije koja vodi račune, nego mreža i kod koji svatko može provjeriti.

Povjerenje bez šaltera

Treća razlika između digitalnih banaka i DeFi servisa je povjerenje. Kod digitalnih banaka vi vjerujete instituciji: da vodi evidenciju, poštuje pravila i da će u rješavanju problema postojati jasna procedura. Kod DeFi-ja se ide drugim putem: pravila su u kodu, a transakcije su javno provjerljive na blockchainu. To je transparentnije, ali ima i cijenu. Ako pogriješite, često nema “nekoga” tko to može poništiti. Slikovito, digitalne banke moderniziraju postojeći sustav. DeFi pokušava izgraditi alternativu koja se s postojećim sustavom dodiruje tek na rubovima. To je treća ključna razlika i zato su neo banke i DeFi samo površno “slični”.

Zašto DeFi još nije “mainstream”?

Razloga ima više, ali jedan od njih je na prvom mjestu: osjećaj nesigurnosti. Ljudi ne vole sustave koje ne razumiju, pogotovo kad su u pitanju novac i ušteđevina. Drugi je razlog što se traži više osobnog angažmana. Treba znati što potpisujete, što radite, kako čuvate ključeve i kako procjenjujete rizik. To znanje se često stječe neformalno, kroz čitanje, pokušaje i pogreške, a većini ljudi je to jednostavno previsoka prepreka. U DeFi-ju, kad nešto pođe po zlu, najčešće nema šaltera, nema službe za korisnike i nema gumba “poništi”. Možda se zato tek sada polako formira generacija koja će ovakve sustave doživljavati prirodnije. Ne zato što su “hrabriji”, nego zato što im je normalno da se dio života odvija kroz softver, a ne kroz šalter. I tada će ona rečenica iz Porezne uprave, izrečena u ljutnji, zvučati manje kao provokacija, a više kao opis svijeta koji nam je došao gotovo neprimjetno.

Aave kao digitalna zalagaonica 

Zašto krivulja rasta sredstava zaključanih u DeFi protokolima stalno ide neprestano prema gore?  

Jedan od razloga može se vidjeti već na primjeru trenutačno najvećeg DeFi protokola prema TVL-u, Aavea. TVL je kratica za Total Value Locked, odnosno „ukupna zaključana vrijednost“, a najjednostavnije rečeno označava koliko je ukupno kriptovaluta u nekom trenutku zaključano u pametnim ugovorima određenog protokola. Što je TVL veći, to više korisnika ondje drži svoju imovinu, bilo radi posuđivanja, davanja likvidnosti ili ostvarivanja prinosa, što TVL čini jednim od najvažnijih pokazatelja stvarne upotrebe DeFi sustava.

Aave se može shvatiti kao svojevrsna digitalna zalagaonica. Korisnik u pametni ugovor zaključava svoju kriptovalutu kao zalog i na temelju nje posuđuje drugu imovinu, najčešće stablecoine vezane uz američki dolar. Time ne prodaje svoju osnovnu imovinu, nego je privremeno stavlja pod kolateral kako bi dobio likvidnost. Sve funkcionira automatski, prema unaprijed definiranim pravilima u kodu, bez posrednika, bez procjene službenika i bez radnog vremena.

Zašto bi netko uopće želio založiti digitalnu imovinu i potom trošiti posuđene stablecoine, uz kamate? Odgovor leži u dugoročnim grafovima. Ako se netko odluči za bitcoin kao oblik dugoročne ušteđevine, primjerice kroz posljednjih sedam godina, tada volatilnost prestaje biti isključivo rizik i postaje saveznik.

Dugoročno ona često predstavlja upravo onaj “šum” koji kratkoročno plaši, dok istovremeno omogućuje ostvarenje prinosa koji je u tradicionalnom financijskom sustavu prosječnom građaninu teško dostupan.

Visina kredita i rizik ovise o vrijednosti položenog zaloga, a ako ona previše padne, sustav sam zatvara poziciju kako bi zaštitio likvidnost protokola. Upravo zato Aave nije samo “mjesto za kamate”, nego infrastruktura za kredite u kojima imovina ostaje vlasnikova, ali je privremeno zaključana kao jamstvo. U praksi to znači da se bitcoin, ether ili neki drugi tokeni sve češće koriste ne kao sredstvo koje se mora prodati, nego kao kolateral iz kojeg se izvlači likvidnost. Na toj logici i počiva rast TVL-a: sredstva se ne parkiraju pasivno, nego ulaze u sustav koji ih pretvara u funkcionalni financijski alat.
Ako se zalagaonica nekoć smatrala simbolom nužde, danas se njezina digitalna verzija sve češće pojavljuje kao alat strategije. Ne kao mjesto na koje se dolazi kad se više nema izbora, nego kao infrastruktura unutar koje imovina prestaje biti statična i postaje aktivna. U tom svijetu ne pitate gdje je najbliži šalter, nego koliko je siguran kod, tko ga provodi i pod kojim uvjetima.

Možda je zato Aave više zanimljiviji kao pojava nego kao servis. Ne zato što omogućuje kredite bez banaka, nego zato što pokazuje kako se financijski odnosi mogu presložiti oko softvera, a ne oko institucija. Kao i s onim SQL Serverom iz Porezne uprave, promjena ne dolazi uz fanfare, nego tiho, kroz alate koji u jednom trenutku prestanu biti “alternativa” i postanu infrastruktura. Kad se to dogodi, zalagaonica bez šaltera više neće zvučati kao metafora, nego kao opis sustava u kojem živimo.