Film voli underdogove, outsidere i luzere, pogotovo kad su dobri u sportu. Čak nije osobito važno u kojem. Oni se usude imati malene živote i velike snove, pobijede čak i kada izgube i zaista nikad ne odustaju. Takve likove, koji se s dna usude stremiti prema vrhu, nikad nije bilo teško iskreno zavoljeti, dijeliti njihove smione snove, a onda s njima i slaviti zadovoljenu pravdu ili pak pronaći kakvo takvo zadovoljstvo u porazu.

No biti dobar u sportu ne znači biti i dobar čovjek, pa naslovni lik sportske drame Marty veličanstveni (Marty Supreme) istovremeno ima kvalitete iznimnog stolnog tenisača i prilično loše osobe. Marty Mauser (Timothée Chalamet) ima san postati najbolji stolni tenisač u svijetu kojem nije osobito stalo do sitnih hustlera kao što je on i koji stolni tenis niti ne smatra ozbiljnim sportom. Rane su pedesete godine u New Yorku i Marty radi kao prodavač cipela u trgovini svog ujaka Murrayja (Larry "Ratso" Sloman), ali se ondje ne planira dugo zadržati jer ga uskoro očekuje svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu za koje mu je potreban novac. Osim što je zaista nadaren i ima priliku osvojiti naslov, Marty je vrlo uporan, manipulativan i jednostavno nezaustavljiv – on naprosto mora dobiti ono što želi, neovisno o tome tko će stradati na njegovom putu prema vrhu. Njegovo ga samopouzdanje čini najvećim vlastitim obožavateljem, što zapravo i ne bi bio problem da sam sebi istovremeno nije i najveći neprijatelj.

Posljednji među sportskim junacima

Jednom kad se simpatični outsider zamijeni egocentričnim i narcisoidnim manipulatorom, film o velikom sportskom ostvarenju postane distorzirana odiseja o američkom uspjehu u svijetu u kojem je "čovjek čovjeku vuk". Iako je djelomično inspiriran Martyjem Reismanom, peterostrukim svjetskim prvakom u stolnom tenisu, naslovni lik mnogo više dijeli s ostatkom nesretnika, prevaranata i hustlera iz galerije filmova braće Safdie, koji nakon dugo vremena svoje posljednje filmove nisu režirali zajedno. Prošle su godine, sa samo dva mjeseca razlike, i Josh i Benny Safdie premijerno prikazali svoje sportske drame koje su sličnije nego što se isprva čine, iako se Marty Veličanstveni, za razliku od The Smashing Machinea, stvarno može nazvati spiritualnim nasljadnikom filmova Daddy Longlegs, Paklena noć (Good Time) i Neobrađeni dragulji (Uncut Gems) koje su također predvodili egocentrični, sebični i nepouzdani protagonisti.

Sve je te likove bilo neobično lako voljeti, iako su neprestano donosili pogrešne odluke i pritom uništavali živote, a ništa manje ne čini ni Marty Mauser. Osim što je ambiciozan i talentiran mladi sportaš, on je i brbljavi muljator, dovoljno snalažljiv i karizmatičan da se uglavnom ne mora suočavati s posljedicama vlastitih djela, a čak i ako mora, taj je problem u međuvremenu postao sporedan pred nekim većim. Radi se, jednostavno, o moralno ambivalentnom antijunaku kojem se ne može vjerovati – u vlastiti dom ulazi kroz prozor i samo kada mu je nešto potrebno, u vezi je s Rachel Mizler (Odessa A'zion), mladom djevojkom koja je u braku i kojoj se, nakon što zatrudni s njim, zaboravi javiti nekoliko mjeseci, a do novca dolazi krađom i namještenim okladama.

Sorry you're not a winner

Marty sve ovo čini jer duboko vjeruje da ima svrhu, a čak i nije potpuno u krivu jer je stvarno dobar u onome što radi. Na British Openu je uspio doći u finale, ali ni to mu nije bilo dovoljno pa je u međuvremenu britanske novinare odlučio šokirati svojim narcizmom i vulgarnim šalama, a zatim se domogao besplatne sobe u Ritzu gdje je zaveo veliku, sada već umirovljenu, filmsku zvijezdu Kay Stone (Gwyneth Paltrow) te lažnim razmetanjem pridobio i njezinog supruga Miltona Rockwella (Kevin O'Leary), imućnog biznismena i potencijalnog sponzora.

Nakon što ga u finalu pobijedi gluhi japanski predstavnik Koto Endo (Koto Kawaguchi), Marty se primoran vratiti kaosu koji je ostavio iza sebe te počinje planirati revanš na svjetskom prvenstvu za koje mu, ponovno, nedostaje novac. Iako je to svjetsko prvenstvo sve što Marty želi, ili barem misli da želi, Marty veličanstveni zapravo nije film o stolnom tenisu i sportskom uspjehu, nego o američkom snu i ideji da jedan maleni čovjek, neovisno o tome odakle dolazi, može učiniti velike stvari. Među te velike stvari ipak ne spada "fiktivni" meč s Kotom Endom u Tokiju koji mu je, doduše pod uvjetom da izgubi kako bi pridobio japansku publiku, ponudio Rockwell.

Drsko i razmetljivo ponašanje kojim si je u Londonu osigurao privremen ulaz u visoke društvene krugove Martyja je koštalo čitavu potencijalnu karijeru. Njegov je odlazak na svjetsko prvenstvo postao uvjetovan novčanom kaznom uručenom zbog nepristojnosti, a novac je udaljen samo jednu krađu psa, nekoliko namještenih oklada te jedan požar, oružani sukob i prijevremeni porod. Kad svi ostali planovi neslavno propadnu, jedino mu je preostalo pristati na javno poniženje i prihvatiti Rockwellovu ponudu, pa s njim putuje u Tokio gdje sazna da je za njegovo sudjelovanje na svjetskom prvenstvu prekasno. Taj konačni meč s Kotom Endom, koji u releventnom sportskom kontekstu zapravo ne znači ništa osim puke zabave za okupljene gledatelje, za Martyja znači sve, što je istovremeno katarzično i tragikomično. Svjetsko prvenstvo više nije važno, jedino je važno pobijediti ovdje i sada.

Iskupljenje u New Yorku

Marty veličanstveni je žanrovski hibridan prikaz američke stvarnosti u kojoj jedni imaju priliku, dok ostali nemaju ništa. Čak i sam naslovni lik jednom prilikom istakne da je ondje odakle on dolazi "svatko sam za sebe", što je i bolno očito u svim njegovim postupcima. Marty nije birao vlastito podrijetlo, pa nije mogao birati niti načine na koje će preživjeti, ali ono što je mogao birati uglavnom je birao pogrešno. Ipak, i oni koji donose loše odluke imaju pravo na drugu priliku, a upravo je u tome i svrha koju je neprestano tražio na pogrešnim mjestima.

Iako je Marty veličanstveni šesti dugometražni film Josha Safdieja, zapravo je tek drugi koji je režirao samostalno, nakon The Pleasure of Being Robbed iz 2008. godine, budući da je ostale filmove režirao zajedno s bratom Bennyjem. Sudeći prema njihovim samostalnim filmovima, čini se da je hiperkinetična estetika ipak više pripadala Joshu – naslovni je antijunak sklon spektaklu, kamera je u licima impulzivnih likova, a montažni rezovi mahnito prate nagle peripetije. Filmom, osim ekspresivnog vizualnog jezika, dominira Timothée Chalamet koji je s posebnom predanošću utjelovio Martyjev mladenački zanos i njegovu oštrinu, što ga je učinilo vrlo izglednim kandidatom za nagradu Akademije.

Voljeli ga ili mrzili, Marty veličanstveni je zaslužio odrasti i ispraviti svoje pogreške od kojih mnoge nisu proizašle iz ponosa nego upravo iz nezrelosti. Iako bi pobjeda ispunila njegove apstraktne i egocentrične snove, upravo je poraz ono što ga je konačno učinilo boljim čovjekom.