Biznis

Amerika gradi svoj Agrokor

Bug/AI
Drago Galić ponedjeljak, 5. listopada 2026. u 06:25

Jedan kupac o kojem visi cijeli lanac, dobavljači koji kreditiraju vlastite kupce, obveze sklonjene u knjigovodstvene bilješke i u zasebne firme te knjigovodstvo koje uljepšava rezultat. Hrvatska je taj film već gledala 2017. godine, zvalo se "Afera Agrokor". Razlika je u tome što je američka verzija nekoliko stotina puta skuplja, a imovina koja bi trebala pokriti dug brzo zastarijeva

Ako vas, kao ovdje potpisanoga, zanima ekonomska strana generativne AI, posebno velikih jezičnih modela, vjerojatno redovito pratite i kritičare AI industrije. Vrlo se lako stekne dojam da je financijski "balon" već tu i da je slom gotovo siguran. Najglasniji među njima je Ed Zitron, autor newslettera Where's Your Ed At i podcasta "Better Offline". Samo je u posljednjih nekoliko tjedana iznio niz analiza. 

Između ostaloga, zajedno s britanskim Guardianom objavio je da Microsoft, prema internim dokumentima, sredinom 2026. ima u pogonu tek oko 2,2 milijuna AI čipova, a za kapacitet koji Microsoft navodi trebalo bi ih između četiri i šest i pol milijuna što u Microsoftu osporavaju.

Iz bilanci takozvanih hyperscalera, neoclouda i kolokacijskih tvrtki izvukao je više od 374 milijarde dolara „investicija u tijeku” i procijenio da bi čak polovica prodanih AI čipova mogla stajati u skladištima ili u podatkovnim centrima koji još nisu priključeni na struju, a iz Anthropicova prospekta izračunao je da je ta kompanija 2025. trošila 2,75 dolara za svaki dolar prihoda.

Zaključak mu je da je riječ o balonu gorem od dot-com balona, s jediničnom ekonomikom koja je, kako kaže, za nekoliko redova veličine strašnija.

Iako, naravno, nemamo pojma kamo ovo sve vodi, premda imamo svoje sumnje, odlučili smo uz pomoć AI-ja za dio financijske analize i izračuna provjeriti koliko se iz javno dostupnih podataka može zaključiti jesu li takva predviđanja točna.

Imajte na umu da kritika industrije i načina na koji se ona financira nije kritika tehnologije. Umjetnu inteligenciju smatramo izuzetnom tehnologijom. Pitanje ovog teksta nije vrijedi li AI, nego ima li trenutni "ekonomski optimizam" (suludo ulaganje u podatkovne centre i prateću opremu) stvarno ekonomsko opravdanje.

Povod je Oracle koji je razvojnoj tvrtki iz grupe Blue Owl Capital poslao obavijest o "višoj sili", o čemu smo ovdje pisali. Riječ je o Projectu Jupiter, kampusu podatkovnih centara snage oko 2,5 GW u pustinji Novog Meksika. To je jedna od glavnih lokacija projekta Stargate, koji su Oracle, OpenAI i SoftBank predstavili zajedno s Donaldom Trumpom. Prema Bloombergu i CNBC-u, Oracle se želi zaštititi: ako kampus ne bude dovršen 2028., htio bi pravo na odgodu plaćanja najma.

Problem nisu čipovi ni veliki jezični modeli, nego plinovod. Državna tijela Novog Meksika odbila su produljenje plinovoda koji bi trebao opskrbljivati gorivne ćelije kampusa. Oracle tvrdi da projekt „teče prema planu”, a Blue Owl da obavijest ne mijenja njegove financijske obveze prema projektu. Tržište je, međutim, bilo nervozno i prije obavijesti, a nakon nje još više. Već 18. rujna, tjedan dana prije obavijesti, FT i Reuters izvijestili su da se građevinskim kreditom za Jupiter, teškim oko 18 milijardi dolara, trguje po 89 do 91 cent za dolar, s nakon obavijesti prinos na Oracleovu obveznicu s dospijećem 2056. dosegnuo je rekordnih 8,3 posto. 

Usput, "viša sila" se uglavnom odnosi na stvarnu višu silu – rat, poplave, potrese, vulkane, udar meteorita… Oracle sa svojim viđenjem "više sile" - nemogućnošću dobavljanja plinovoda koji je trebao biti osiguran do početka projekta - pomalo "masira" ovaj pojam.

Agencija S&P već je u srpnju Oracleu snizila kreditni rejting na BBB-, samo jednu stepenicu iznad razine "smeća" (junk), odnosno špekulativnog duga. Kao ključan rizik navela je izloženost jednom kupcu - OpenAI-ju. Prema procjenama analitičara, na OpenAI otpada otprilike polovica Oracleovih ugovorenih, a još neisporučenih obveza (RPO), koje su tada iznosile 638 milijardi dolara.

Hrvatskom čitatelju ta će slika biti poznata.

Kupac bez kojeg se "ne može"

U hrvatskom slučaju jedini kupac bio je sam Agrokor. Konzum je bio najveći trgovački lanac u Hrvatskoj, s 25 do 30 posto tržišta prema podacima AZTN-a za 2016. Za mnoge od tisuća Agrokorovih dobavljača bio je ključan kupac kojeg nisu mogli zamijeniti. Tko je htio biti na policama, pristajao je na Agrokorove uvjete, pa i na to da na novac često čeka i po više mjeseci. To je bilo znatno dulje od 60 dana koje je zakon propisivao kao pravilo, iako uz iznimke. Zato je pad Agrokora prijetio cijelom gospodarstvu, a svi su, od dobavljača do banaka i države, imali razloga držati ga na životu.

U američkom slučaju tu ulogu ima OpenAI. On je Oracleov najveći kupac: prema procjenama analitičara, na njega otpada oko polovice Oracleovih ugovorenih obveza. Prema Anthropicovu prospektu, o kojem je izvijestio Reuters, Anthropic bi 2027. trebao postati najveći kupac Broadcomova računalnog kapaciteta, odnosno TPU čipova koje Google dizajnira uz Broadcom. Razlika je u izvoru novca. Agrokor je imao vlastite prihode od prodaje i kasnio je s plaćanjem, a OpenAI i Anthropic kupuju kapacitet koji će moći platiti samo ako im prihodi nastave rasti sadašnjim tempom ili ako investitori nastave uplaćivati novac. Dakle, novac će doći - možda...

Kod Projecta Jupiter društvo posebne namjene (SPV, engl. - special purpose vehicle) posuđuje novac od grupe banaka. Banke će dobiti svoj novac ako razvojna tvrtka naplati najam. Razvojna tvrtka naplatit će najam ako plati Oracle. Oracle će platiti ako mu OpenAI plati računalni kapacitet. A OpenAI plaća dok mu investitori uplaćuju novac. Svaka karika ovisi o onoj iznad sebe, a nijedna ne zarađuje dok kampus ne proradi.

Sportski nastrojeni čitatelji skloni ruskom ruletu vjerojatno već osjećaju kako ih prolaze srsi od uzbuđenja…

Isti obrazac vidi se i kod konkurencije.

Prema Reutersovu izvještaju o prospektu za izlazak na burzu, Anthropic je 2025. imao 4,6 milijardi dolara prihoda i više od 8 milijardi operativnog gubitka, a preuzeo je 518 milijardi dolara budućih obveza za računalni kapacitet. Prihodi mu rastu vrlo brzo: prema FT-u, samo u drugom kvartalu 2026. iznosili su 11,5 milijardi dolara, a kompanija je drugi kvartal zaredom poslovala s operativnom dobiti "po prilagođenoj metodologiji".

Ako se pitate "kakva je to prilagođena metodologija?", ne zamarajte se – radi se o takozvanom "non-GAAP" (GAAP – generally accepted accounting practice) načinu "sređivanja" knjigovodstva. Ipak i tako obračunati prihodi višestruko su manji od preuzetih obveza. Dva AI laboratorija, OpenAI i Anthropic, tako nose velik dio narudžbi cijele industrije.

Dobavljači kao banke

Agrokorovi dobavljači de facto su kreditirali koncern: isporučivali su robu, čekali na novac i uzimali mjenice. Kad je sustav pukao, ti su papiri bili raštrkani po cijelom bankarskom sektoru.

Američka verzija zove se vendor financing: dobavljač kreditira vlastitog kupca.

Broadcom se, prema prospektu, obvezao Anthropicu posuditi do 42 milijarde dolara kako bi ovaj mogao plaćati kapacitet TPU-ova koji mu Broadcom iznajmljuje, u sklopu petogodišnje obveze vrijedne 125,2 milijarde dolara. TPU-ovi su Googleovi čipovi u čijem dizajnu sudjeluje Broadcom. Kredit je konvertibilan: Broadcom ga može pretvoriti u dionice Anthropica. Do kolovoza 2026. nijedna zadužnica iz tog okvira nije izdana.

Ako niste shvatili, ovo je kao da svom najmoprimcu posudite novac za najamninu i onda se hvalite kako ste iznajmili stan. Tehnički – ne lažete, međutim, kakav je smisao takve rabote, pitali bi se svi kojima biste je objasnili.

Tehnološka industrija to je već jednom prošla. Na vrhuncu telekomunikacijskog balona 2000. proizvođači opreme Lucent i Nortel posuđivali su milijarde dolara vlastitim kupcima, uglavnom novim telekomunikacijskim operaterima koji nisu poslovali s dobiti. Na kraju fiskalne godine, 30. rujna 2000., Lucent je imao 8,1 milijardu dolara obveza za kredite i jamstva kupcima. Kad je balon pukao, samo je u fiskalnoj 2001. morao rezervirati 2,2 milijarde dolara za nenaplativa potraživanja i kredite kupcima, od čega se oko 60 posto odnosilo na svega tri kupca, među njima Winstar i One.Tel. Od tih 8,1 milijarde kupci su u tom trenutku povukli oko 2 milijarde. Nortel je u siječnju 2009. podnio zahtjev za stečaj.

Dug koji se ne vidi

U Agrokoru je stvarnu sliku zamagljivala razgranata „proširena grupa” s međusobnim jamstvima. U SAD-u se dug sklanja na potpuno legalan i dokumentiran način, ali ga je jednako teško vidjeti.

Oracle je u kvartalnom izvještaju za razdoblje do 31. kolovoza 2026. objavio 288 milijardi dolara ugovorenih najmova za podatkovne centre koji još nisu počeli. Ti najmovi trajat će 15 do 19 godina i ne stoje u bilanci, nego u takozvanim knjigovodstvenim "bilješkama". Prema računovodstvenim pravilima, najam postaje obveza u bilanci tek kad je objekt spreman za uporabu. Zbog toga je najčešće citirani Oracleov dug zapravo manja od dviju brojki: financijski dug u bilanci iznosi oko 125 milijardi dolara, a obveze za najmove koji još nisu počeli 288 milijardi.

Hrvatske fiktivne tvrtke i američki SPV-ovi: isti alat, druga namjena

Postoji i dublja paralela, ona s hrvatskom poslovnom praksom od 90-ih naovamo, a ne samo s Agrokorom. Obrazac se ponavljao bezbroj puta. Vrijedna imovina (nekretnine, robne marke, dobri ugovori) preseli se u novu ili povezanu firmu. Dugovi, radnici i porezne obveze ostanu u staroj.

Na čelo stare postavi se tobožnji "direktor" i firma se pusti u blokadu, stečaj ili brisanje iz registra. Vjerovnici koji su kreditirali staru firmu dok je imala imovinu ostanu bez naplate. U hrvatskom žargonu takve se tvrtke zovu fiktivnima ili fantomskima, iako pravno postoje: riječ je o ispražnjenim društvima kojima je preostala samo jedna funkcija – da budu spremnik za dug.

Američki AI procvat počiva na alatu koji izgleda slično: društvu posebne namjene (SPV). To je zasebna pravna osoba osnovana za jedan projekt, koja se zadužuje u svoje ime, tako da dug ne opterećuje bilancu kompanije koja projekt zapravo koristi.

Ako se pitate kako zakoni ovako nešto dozvoljavaju – sve ovo je legalno – očito je da niste svjesni za koga se i po čijim željama zakoni kreiraju, a to niste vi.

Što je zajedničko

Oba mehanizma počivaju na istom načelu: društvo odgovara samo svojom imovinom. Imovina i obveze raspoređuju se na različite pravne osobe, pa onaj tko projekt stvarno koristi nema obvezu u bilanci i ne odgovara za dug ako stvari krenu loše. U oba slučaja vanjski promatrač, bilo dobavljač, mali dioničar ili ulagač u fond, teško procjenjuje kolika je stvarna izloženost. Za to mora čitati bilješke, registre i ugovore umjesto naslovnih brojki.

Što ih razlikuje

Hrvatsko pravo za fiktivne tvrtke ima odgovore, iako su se rijetko primjenjivali. Zakon o trgovačkim društvima omogućuje proboj pravne osobnosti kad član društva zlorabi ograničenu odgovornost da bi oštetio vjerovnike, a Stečajni zakon dopušta pobijanje radnji poduzetih s namjerom oštećenja vjerovnika do deset godina unatrag ako je druga strana za tu namjeru znala. Zakon o obveznim odnosima (čl. 66.–71.) daje vjerovnicima takozvanu paulijansku tužbu, dok Kazneni zakon propisuje djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, prijevare u gospodarskom poslovanju, prouzročenja stečaja i pogodovanja vjerovnika. Od 2019. članovi društva koje su sami jednoglasno ugasili u skraćenom postupku bez likvidacije solidarno odgovaraju za njegove obveze. Ta odredba ne pokriva brisanje blokiranih firmi po službenoj dužnosti.

  Hrvatska fiktivna tvrtka Američki SPV
Smjer podjele Imovina odlazi, dug ostaje u praznoj firmi U SPV idu i imovina i dug; matica preuzima obvezu plaćanja najma
Kada nastaje Naknadno, kad je dug već nastao Unaprijed, prije nego što itko posudi novac
Znaju li vjerovnici Ne: kreditirali su firmu s imovinom, a ostali su s praznom Da: kupuju upravo dug SPV-a, uz kamatu koja uključuje taj rizik
Transparentnost Skriveno, često uz slamnate vlasnike i direktore Objavljeno, iako u bilješkama i privatnim ponudama obveznica
Pravni status Oštećenje vjerovnika, potencijalno kazneno djelo Legalna i uobičajena struktura projektnog financiranja
Tko snosi gubitak Vjerovnici, radnici, država Banke, fondovi privatnog kredita, osiguravatelji, mirovinski fondovi

Na papiru je razlika jasna, no u praksi je granica manja nego što izgleda.

Prvo, SPV štiti maticu samo dok ona plaća najam. Kad Oracle pošalje obavijest o višoj sili kojom traži pravo na odgodu plaćanja, rizik kašnjenja prelazi na SPV i njegove vjerovnike, dok Oracle zadržava kontrolu nad projektom. To nije hrvatska fiktivna tvrtka jer je sve ugovoreno i javno, ali je učinak sličan: onaj tko koristi imovinu zadržava fleksibilnost, a onaj tko je dao novac snosi rizik.

Drugo, odvajanje nije potpuno. Najam je ugovoren kao pet uzastopnih četverogodišnjih razdoblja, od 2029. do dospijeća obveznica 2049. Meta za svako sljedeće razdoblje odlučuje hoće li produljiti najam. Za prvih 16 od tih 20 godina dala je investitorima jamstvo preostale vrijednosti. Ako najam ne produlji ili ga raskine, a kampus vrijedi manje od ugovorenog praga, Meta plaća razliku do ugovorene gornje granice. Prag u početku iznosi oko 28 milijardi dolara, otprilike koliko i obveznice, i s vremenom se smanjuje. Rizik, dakle, nije izašao iz Metine sfere; samo se ne vidi kao dug u njezinoj bilanci.

Treće, ako Amazonov plan bude proveden, investitori u SPV preuzet će imovinu koja najbrže gubi vrijednost: GPU-ove čiji ekonomski vijek iznosi tek nekoliko godina. Amazon tako rasterećuje vlastitu bilancu, a velik dio rizika zastarijevanja prelazi na one koji financiraju SPV. To nije prijevara, ali po ishodu podsjeća na staru hrvatsku logiku: vrijednost ostaje kod onoga tko strukturu slaže, a rizik kod onoga tko je financira.

Ključna razlika ipak ostaje: američki vjerovnici sve to potpisuju svjesno i unaprijed. Hrvatskim vjerovnicima to se događalo naknadno, iza leđa.

Knjigovodstvo koje uljepšava

Kod Agrokora je istinu otkrila tek revizija, a u američkom slučaju s financiranjem podatkovnih centara za velike jezične modele ključna američka računovodstvena tema danas je amortizacija. Hyperscaleri, najveći pružatelji računalstva u oblaku, posljednjih su godina produljili procijenjeni vijek uporabe servera, i to Microsoft, Alphabet i Oracle na šest godina, a Meta na pet i pol godina.

Dakle, ako niste shvatili, kartice s GPU-ovima za koje procjene životnog vijeka (posebno za starije modele H100) kreću od svega 6 mjeseci do godine i pol dana intenzivnog korištenja u podatkovnom centru, knjigovodstveno prema ovim tvrtkama mogu trajati višestruko više.

Što se oprema sporije amortizira, to je iskazana dobit veća. Investitor Michael Burry, poznat po knjizi i filmu The Big Short, nazvao je to „jednom od najčešćih prijevara modernog doba”. Procijenio je da će industrija od 2026. do 2028. podcijeniti amortizaciju za oko 176 milijardi dolara, a Oracleova bi dobit do 2028. mogla biti precijenjena za oko 27 posto. Amazon je jedini krenuo u suprotnom smjeru: od 2025. dio opreme amortizira na pet umjesto šest godina, uz obrazloženje da se tehnologija umjetne inteligencije razvija sve brže.

Produljenje amortizacijskog vijeka nije nezakonito, a o radnom vijeku GPU-ova stručnjaci se doista ne slažu. Procjene se kreću od godinu i pol pod punim opterećenjem do više od šest godina. Ali smjer je jasan: računovodstvo pretpostavlja dulji život opreme nego tržište.

Blizina politike

Agrokor je rastao uz državu i spašen je posebnim zakonom. Stargate je predstavljen u Bijeloj kući kao nacionalni projekt. Kad je jedna investicija politički simbol, raste pritisak da se ne dopusti njezin pad, a to je teren na kojem se rizik najlakše prebacuje na porezne obveznike.

Ipak, usporedba pokazuje i razlike Agrokora i američke utrke prema "superinteligenciji".

Za američke AI kompanije nema dokaza o prijevari (još uvijek). Obveze stoje u revidiranim izvještajima predanima regulatoru SEC-u, a banke i fondovi potpisuju ugovore unaprijed i sami određuju cijenu rizika. 

Po razmjeru se ovi slučajevi također razlikuju - Agrokorov dug iznosio je 5,4 milijarde eura, oko 5,8 milijardi dolara po tečaju iz 2017. Microsoft, Alphabet, Amazon i Meta ove godine planiraju 720 do 745 milijardi dolara kapitalnih ulaganja. Prema JPMorganu, dug kompanija povezanih s AI-jem u investicijskom razredu prešao je 1,2 bilijuna dolara već u listopadu 2025. To je široka definicija: uključuje cijeli dug tih izdavatelja, pa i komunalnih poduzeća i proizvođača poluvodiča, a ne samo novac posuđen za AI. Morgan Stanley uz to očekuje da će do 2028. oko 800 milijardi dolara za podatkovne centre doći iz privatnih kredita. Zbroj od oko 2 bilijuna dolara zato je gruba gornja procjena izloženosti do 2028., a ne današnje stanje. Već je sam postojeći dug od 1,2 bilijuna oko 200 puta veći od Agrokorova, a zbroj od 2 bilijuna oko 350 puta (po tečaju iz ožujka 2017.). Taj se dug već natječe s američkim državnim obveznicama. Prinos na desetogodišnje američke obveznice popeo se 1. listopada na 5,34 posto, najviše od 2002. Analitičari kao jedan od razloga spominju i konkurenciju AI duga za isti kapital. Agrokor je bio regionalna kriza, a ovo je pitanje za globalno tržište duga.

Za razliku od Agrokora, GPU-ovi su imovina koja (vrlo) brzo zastarijeva. Ovo je najvažnija razlika i ne ide u korist Amerike. Fortenova je mogla nastati zato što su iza Agrokorova duga stajale stvarne tvrtke s prihodima: Konzum, Jamnica, Ledo. Vjerovnici su imali što preuzeti.

Kod AI-ja više od polovice ukupnog ulaganja odlazi na GPU-ove, servere i mrežnu opremu. Prema podacima Epoch AI-ja, kod podatkovnog centra od 1 GW to je oko 69 posto početnog ulaganja. Ekonomski vijek te opreme iznosi tri do šest godina, a Nvidia novu generaciju čipova predstavlja svake godine. Cijena najma Nvidijina čipa H100 pala je s oko 8 dolara po satu na vrhuncu 2023. na najnižih 1,70 dolara u listopadu 2025. Otada se tržišni indeks oporavio na 2,35 do 2,53 dolara, dok hyperscaleri za najam na zahtjev i dalje traže 6 do 12 dolara. Trajni dio ulaganja čine zgrade, trafostanice, priključci na mrežu i hlađenje, koji traju desetljećima. Taj dio odgovara optičkim kabelima iz doba dot-com balona, koji se koriste i danas, ali na njega otpada manji dio novca.

Iz toga proizlazi problem koji Agrokor nije imao. Najmovi od 288 milijardi odnose se na zgrade, a one traju desetljećima, pa samo trajanje najma nije sporno. Problem je u tome što zgrada zarađuje samo dok u njoj rade konkurentni čipovi. Oracle čipove kupuje sam, iz vlastitih kapitalnih ulaganja, i tijekom 15 do 19 godina najma morat će ih zamijeniti dva do pet puta. Svaka nova generacija novo je ulaganje koje treba financirati, a najamnina se plaća bez obzira na to. Oracleove obveznice pritom dospijevaju i do 2056. Agrokorov Konzum nije morao svakih pet godina iznova kupovati i robu i police.

Same zgrade, pak, su prazni hangari, a kako su uglavnom u slučaju podatkovnih centara rađeni na osami, ili barem udaljeni od većih mjesta, ako propadne priča s GPU-ovima, ni za njih same neće biti prevelike potražnje – bilo za samim hangarima ili za zemljištem na kojem se nalaze.

Brojke: koliko je to zapravo i što se može dogoditi

Sve brojke u ovom poglavlju izračunate su iz javnih podataka navedenih u izvorima. Pretpostavke su naznačene uz svaki izračun. Scenariji su ilustracija raspona, a ne prognoza.

  Dug Gospodarstvo Udio
Agrokor (ožujak 2017.) 40,4 mlrd. kn BDP Hrvatske 2016.: 345,2 mlrd. kn 11,7 %
Dug kompanija povezanih s AI-jem, investicijski razred (listopad 2025.) 1.200 mlrd. $ BDP SAD-a 2025.: 30.762 mlrd. $ 3,9 %
Isto, uz očekivane privatne kredite do 2028. (gruba gornja procjena) oko 2.000 mlrd. $ BDP SAD-a 2025.: 30.762 mlrd. $ 6,5 %
Dug vezan uz AI, procjena JPMorgana do 2030. 4.100 mlrd. $ novoizdanog duga BDP SAD-a 2030. (pretp. nominalni rast 4 %/god.): oko 37.400 mlrd. $ oko 11 %

U apsolutnim iznosima američki je AI dug 200 do 350 puta veći od Agrokorova, ovisno o definiciji. U odnosu na veličinu gospodarstva Agrokor je i dalje bio dva do tri puta teži. Međutim, ako se ostvari projekcija JPMorgana, Amerika će do 2030. doći do „agrokorske” razine izloženosti. Riječ je o novim izdanjima, a dio njih preklapa se s otplatom starog duga. Pravi udio u BDP-u ovisi o tome koliko će se starog duga u međuvremenu otplatiti.

Oracle: zarada naspram obveza

Stavka Iznos
Prihod u fiskalnoj 2026. 67,4 mlrd. $
Neto dobit u fiskalnoj 2026. 17,0 mlrd. $
Financijski dug u bilanci (31. 8. 2026.) 125,3 mlrd. $
Obveze za najmove koji su već počeli (u bilanci) 34,6 mlrd. $
Najmovi koji još nisu počeli (u bilješkama) 288 mlrd. $
Ugovorene, a neisporučene obveze (RPO, 31. 8. 2026.) 664 mlrd. $, od toga oko polovica od OpenAI-ja
Kapitalna ulaganja u fiskalnoj 2027. (procjena S&P-a) 90–95 mlrd. $
Slobodni novčani tok u fiskalnoj 2027. (procjena S&P-a) −42 mlrd. $

Iz ovoga slijede tri izračuna. Za početak, najmovi u bilješkama 2,3 puta su veći od financijskog duga u službenoj bilanci. Također, postojeći najmovi i najmovi u bilješkama zajedno iznose oko 448 milijardi dolara, odnosno 6,6 godišnjih prihoda. Zbroj je približan: 288 milijardi nediskontirani je iznos budućih plaćanja, a obveze u bilanci iskazane su po sadašnjoj vrijednosti. U bilanci postoji i 9,2 milijarde dolara financijskih najmova, koji ovdje nisu uključeni. Ako se 288 milijardi ravnomjerno rasporedi na prosječnih 17 godina najma, Oracle bi plaćao oko 17 milijardi dolara najamnine godišnje. To je četvrtina sadašnjeg prihoda i gotovo cijela neto dobit iz fiskalne 2026. Kad bi S&P Oracleu snizio rejting za još jednu stepenicu, na razinu "smeća", velik dio Oracleovih obveznica, prema nekim procjenama i do 120 milijardi dolara, ispao bi iz indeksa investicijskog razreda. Fondovi koji smiju držati samo takve obveznice (indeksirani fondovi – uglavnom mirovinci, osiguranja itd.) morali bi ih prodati.

Tržište je već počelo obračunavati gubitak. Pad kredita za Jupiter s nominalne vrijednosti na 90 centi znači oko 1,8 milijardi dolara papirnatog gubitka za imatelje tog jednog kredita, uz pretpostavku da je kredit potpuno povučen.

Isplati li se jedan kampus?

Jupiter bi trebao imati 2,45 GW, uz ulaganja do 165 milijardi dolara koja su najavile razvojne tvrtke, odnosno oko 67 milijardi po gigavatu. Ilustrativni izračun pokazuje koliko bi kampus morao godišnje zaraditi da otplati kapital uz traženi prinos. Računa se kao anuitet, posebno za opremu i posebno za zgrade i infrastrukturu, uz trošak energije, a bez troškova rada i održavanja.

Scenarij Udio opreme Vijek opreme Vijek zgrada Trošak kapitala Energija Potreban prihod/god. Po GW
Najbolji 55 % 6 god. 30 god. 7,2 % 1,0 mlrd. $ 26,3 mlrd. $ 10,7 mlrd. $
Srednji 60 % 4 god. 25 god. 8,5 % 1,4 mlrd. $ 38,1 mlrd. $ 15,5 mlrd. $
Najgori 65 % 3 god. 20 god. 10 % 1,7 mlrd. $ 51,6 mlrd. $ 21,1 mlrd. $

*Izračun je rađen korištenjem Anthropicovog Opusa 5.5, high effort

Trošak kapitala od 7,2 posto odgovara prosječnom prinosu koji ulagači traže za dug investicijskog razreda vezan uz AI, odnosno oko 10 posto za izdavatelja iz razreda "smeća". Energija je procijenjena za 80-postotno iskorištenje uz cijenu od 60 do 100 dolara po megavatsatu.

Za usporedbu, prema pisanju Wall Street Journala iz rujna 2025., OpenAI je s Oracleom ugovorio oko 300 milijardi dolara računalnog kapaciteta za razdoblje od otprilike pet godina, uz povezani dogovor o 4,5 GW kapaciteta. To je oko 60 milijardi dolara godišnje, odnosno oko 13,3 milijarde po gigavatu. Ta je brojka iznad potrebnog prihoda u najboljem scenariju, ali ispod onoga u srednjem i najgorem. Drugim riječima, model se isplati samo ako GPU-ovi traju koliko pretpostavljaju računovođe, a ne koliko tvrde kritičari te – ako uopće postoji potražnja za tolikom procesnom snagom.

Rezultat je vrlo osjetljiv na "pretpostavke", koje su kako poslovica kaže, "majka svih za…bluda".

Ako se u srednjem scenariju promijeni samo vijek opreme, potreban prihod uz šest godina pada na 12,1 milijardu dolara po GW, a uz pet godina na 13,5 milijardi, što je otprilike točka pokrića. Epoch AI procjenjuje i znatno niži trošak izgradnje, oko 38 milijardi dolara po GW umjesto 67. Uz takav trošak potreban prihod iznosi tek 8 do 9,5 milijardi po GW, što je manje od onoga što plaća OpenAI.

I sama je obveza golema u odnosu na kupca. Iznos od 60 milijardi dolara godišnje oko 4,6 puta premašuje otprilike 13 milijardi prihoda koje je OpenAI, prema izvještajima, imao u 2025. Za Anthropic je usporedba drukčija jer je poznat samo ukupan iznos obveza, 518 milijardi dolara za više godina. Ako se prihod iz drugog kvartala 2026. (11,5 milijardi) pomnoži s četiri, dobiva se oko 46 milijardi godišnje. Raspoređene na pet do deset godina, obveze iznose 52 do 104 milijarde dolara godišnje, dakle 1,1 do 2,3 puta više od tog prihoda. To je bolji omjer od OpenAI-jeva, ali i on pretpostavlja da će prihod nastaviti rasti.

Koliko vrijedi pretpostavka o vijeku GPU-a?

Uzmimo da oko 55 posto ovogodišnjih ulaganja četiri hyperscalera, otprilike 403 od 732,5 milijardi dolara (sredina raspona), ide u servere i mrežnu opremu. Godišnja amortizacija samo te jedne godine ulaganja tada ovisi o pretpostavljenom vijeku:

Pretpostavljeni vijek Amortizacija/god. Razlika naspram 6 godina
6 godina 67,1 mlrd. $ –
5 godina 80,6 mlrd. $ +13,4 mlrd. $
4 godine 100,7 mlrd. $ +33,6 mlrd. $
3 godine 134,3 mlrd. $ +67,1 mlrd. $

*Izračun je rađen korištenjem Anthropicovog Opusa 5.5, high effort

Izračun vrijedi prije poreza i samo za jedan godišnji val ulaganja. Ako stvarni vijek iznosi tri do četiri godine, iskazana bi dobit samo za ovu godinu ulaganja bila precijenjena za 34 do 67 milijardi dolara godišnje. Burry tvrdi da je vijek još kraći, dvije do tri godine. Pri dvije godine razlika bi narasla na 134 milijarde dolara godišnje. Njegova procjena od 176 milijardi za razdoblje od 2026. do 2028. uklapa se u taj raspon.

Ekonomika jednog čipa vodi do sličnog zaključka. H100 koji stoji oko 30.000 dolara i iznajmljuje se za 2 dolara po satu vraća nabavnu cijenu nakon 15.000 sati rada. To je 20,5 mjeseci pri punom opterećenju, odnosno 3,4 godine pri polovičnom opterećenju. Ako se od najamnine odbije oko 0,7 dolara po satu za struju i smještaj, a iskorištenje je 70 posto, povrat traje 3,8 godina, višestruko dulje od vijeka koji mnogi stručnjaci pripisuju toj generaciji čipova.

Tri scenarija za cijeli sektor

Velik dio duga od 2 bilijuna dolara imaju kompanije s najvišim kreditnim rejtingom. Primjena povijesnih stopa iz razreda "smeće" zato je namjerno stroga i srednji i najgori scenarij čini pesimističnima. Gubitak vjerovnika jednak je umnošku udjela duga koji zapadne u probleme i postotka koji se ne naplati.

Scenarij Što se događa Dug u problemima Naplata Gubitak vjerovnika
Najbolji scenarij Prihodi od AI-ja rastu prema projekcijama, Jupiter i slični kampusi otvaraju se 2028. uz manja kašnjenja, GPU-ovi doista traju 5–6 godina, kamate padaju 5 % 53 % oko 47 mlrd. $
Srednji („Lucent”) Kašnjenja od 6 do 12 mjeseci, jedan ili dva veća neoclouda (novih pružatelja specijaliziranih GPU usluga u oblaku) u restrukturiranju, Oracle pada na razinu junk, vijek GPU-a 4 godine 15 % 39 % oko 182 mlrd. $
Najgori („Agrokor”) Jedan od velikih AI laboratorija ne može plaćati ugovorene obveze, lanac najmova puca, viša sila i restrukturiranja po cijelom sektoru, GPU-ovi zastarijevaju prije otplate 30 % 21 % oko 475 mlrd. $

*Izračun je rađen korištenjem Anthropicovog Opusa 5.5, high effort

Udjeli duga u problemima naše su pretpostavke, a stope naplate oslonjene su na povijesne podatke. Naplata je ponderirani prosjek dviju vrsta duga. Oko 40 posto duga (otprilike 800 milijardi u privatnim kreditima) naplaćuje se iz imovine SPV-a, a ta naplata ovisi o tome koliko u trenutku krize vrijede oprema i zgrade. Ostalih 60 posto čine neosigurane korporativne obveznice.

Ponderirani prosjek, 0,4 × 62 + 0,6 × 47, daje 53 posto u najboljem scenariju; isti izračun daje 39 posto u srednjem i 21 posto u najgorem. Za usporedbu, u 2002. godini propalo je 12,8 posto svih obveznica iz razreda "smeće" (junk).

Za SPV-ove koji drže i opremu, poput xAI-jeva ili Amazonova modela, pretpostavka je da 60 posto vrijednosti čini oprema, a 40 posto zgrade i infrastruktura. SPV-ovi koji drže samo zgrade, poput Jupitera, imali bi višu naplatu, ali i ona ovisi o tome hoće li zakupac imati čime ih puniti. Za osigurane kredite prvog reda Moody's bilježi dugoročni prosjek naplate od 65 posto po tržišnoj cijeni nakon neplaćanja, dok je konačna naplata viša, 70 do 80 posto. Stopa od 62 posto u najboljem scenariju zato je u skladu s povijesnim podacima.

Na samom građevinskom kreditu za Jupiter, teškom oko 18 milijardi dolara, razlika od 40 postotnih bodova između najbolje i najgore naplate iznosi oko 7 milijardi dolara.

Treba dodati i trošak novca. Kad bi se kreditna marža na AI dug proširila za 1,5 postotnog boda, a cijeli dug od 2 bilijuna refinancirao po novim uvjetima, sektor bi plaćao oko 30 milijardi dolara kamata godišnje više. Uz proširenje od 3 postotna boda to bi bilo 60 milijardi.

Usporedbe radi, Lucent je samo u fiskalnoj 2001. rezervirao 2,2 milijarde dolara za nenaplativa potraživanja i kredite kupcima, više od povučenih 2 milijarde. Najgori scenarij za AI pretpostavlja gubitak od oko 24 posto ukupnog duga (30 posto duga u problemima, od čega se ne naplati 79 posto). Taj se gubitak odnosi na iznos nekoliko stotina puta veći od Lucentove izloženosti.

Hoće li Washington donijeti svoj Lex Agrokor?

Valja se podsjetiti kako je Hrvatska zapravo „spasila” Agrokor - država nije izravno uplatila novac iz proračuna, već je donijela poseban zakon "za dionička društva s više od 5000 zaposlenih i obvezama većima od 7,5 milijardi kuna" – kako reći Agrokor, a da se ne kaže izrijekom Agrokor…

Zakon je zaustavio ovrhe, omogućio da Trgovački sud na prijedlog Vlade imenuje izvanrednog povjerenika i otvorio put novom financiranju s prednošću pred starim dugovima. Tako je nastao roll-up kredit (za koji smo mnogi tada prvi puta čuli) od 1,06 milijardi eura. Novog novca u njemu bilo je oko 480 milijuna eura, a ostatak je činio stari dug koji je time dobio isti prioritet naplate. Glavni zajmodavci bili su američki fondovi Knighthead i Monarch, ruska VTB i Zagrebačka banka. Sberbank je, posve razumljivo, pokušala ishoditi sudsku zabranu, ali bez uspjeha. Državna „pomoć” sastojala se, dakle, od novih pravila igre: vjerovnike je prisilila da sjednu za stol, a da tvrtka ne prestane raditi.

Amerika takav zakon ne mora donositi jer ga već ima - radi se o Poglavlju 11 američkog stečajnog zakona, odnosno famozni "Chapter 11" o kojem često čitamo ili o kojem čujemo u filmovima. Ovo poglavlje radi upravo ono što je uveo "Lex Agrokor".

Tvrtka nastavlja poslovati, ovrhe staju, novo financiranje dobiva prednost, a dug se pretvara u vlasništvo. Model tog tipa kredita koji je u nas djelovao kao inovacija, standardna je američka tehnika. Ako AI lanac pukne, prvi odgovor neće biti državni novac, nego sud.

Washington je izravno spašavanje službeno već odbio. Kad je financijska direktorica OpenAI-ja Sarah Friar u studenom 2025. spomenula državno jamstvo (backstop) za infrastrukturne kredite, izjavu je povukla u roku od jednog dana. Savjetnik Bijele kuće za AI David Sacks poručio je da „neće biti federalnog spašavanja AI-ja” i dodao da SAD ima barem pet velikih laboratorija za napredne modele: ako jedan propadne, drugi će zauzeti njegovo mjesto. Sam Altman izjavio je da porezni obveznici ne bi trebali spašavati kompanije koje donesu loše poslovne odluke.

Senatorica Elizabeth Warren ipak je u siječnju 2026. od OpenAI-ja zatražila da objasni pod kojim bi uvjetima tražio državnu pomoć. (Usput, Elizabeth Warren i Bernie Sanders su vjerojatno najveće štetočine koje glume ulogu dobričina u američkoj politici, ali svaka politika ima takve, uključujući, naravno i našu, pa se tome ne treba čuditi.)

Postoje, međutim, tri razloga zbog kojih „odlučno ne” iz 2025. ne mora vrijediti zauvijek.

Presedan već postoji - u kolovozu 2025. američka je država za 8,9 milijardi dolara uzela udio od 9,9 posto u Intelu. Država koja je zbog nacionalne sigurnosti postala najveći dioničar proizvođača čipova teško će reći da je AI laboratorij koji radi za Pentagon „samo tržišni igrač”.

Također, rizik nije u laboratorijima, nego u vjerovnicima. Agrokor je spašavan zbog 51.000 radnika i tisuća dobavljača. AI laboratoriji imaju nekoliko tisuća zaposlenih, ali dug vezan uz njih drže banke, fondovi privatnog kredita, osiguravatelji i mirovinski fondovi. Ako dođe do intervencije, vjerojatnije je da će izgledati kao 2008.: država i središnja banka spašavaju financijski sustav, a ne izravno OpenAI ili Anthropic.

Geopolitički aspekt utrke velikih jezičnih modela ne može se dovoljno naglasiti. Utrka s Kinom daje argument koji Agrokor nije imao: propast američkog AI sektora ne bi bila samo gospodarski, nego i strateški poraz. To je najjači politički argument za neku vrstu „Lex AI”.

Odgovor na pitanje hoće li Amerika spašavati AI stoga glasi: izravno vjerojatno ne, ali neizravno vrlo vjerojatno: preko suda, preko središnje banke ako se kriza prelije u financijski sustav i ako budu potrebni preko udjela u kapitalu što će se opravdati "nacionalnom sigurnošću".

Ni oni koji to rade cijeli dan ne znaju

Brojke iz prethodnih poglavlja pokazuju raspon mogućih ishoda, ali ne i koji će se od njih ostvariti. Zato je autor ovog teksta preko privatnih veza kontaktirao dvojicu matematičkih analitičara koji rade za velike banke. Njihove su procjene dijametralno suprotne.

Jedan smatra da je riječ o AI balonu i da se uloženi novac neće moći naplatiti jer jednostavno ne postoji dovoljna komercijalna potražnja za generativnom umjetnom inteligencijom koja bi isplatila tolika ulaganja.

Drugi je, pak,  jednako tako siguran da balona - nema.

Dva mišljenja nisu reprezentativan uzorak, ali dobro pokazuju koliko se struka ne slaže. Iz toga proizlazi zaključak koji je možda najvažniji u cijeloj priči: ni ljudi koji se time bave cijelo radno vrijeme ne znaju što će na kraju biti s američkim ulaganjima u AI.

Lekcija Agrokora

Agrokorova kriza završila je pretvaranjem duga u vlasništvo: vjerovnici su postali vlasnici, a stari je vlasnik izgubio sve. Američki ugovori već su pisani tako da predviđaju takav ishod: Broadcomov kredit Anthropicu ugovorno je pretvoriv u dionice.

Ostaju dva pitanja na koja domaće iskustvo Agrokora nudi samo djelomičan odgovor. Prvo, što će vjerovnici preuzeti ako se u trenutku krize ispostavi da je glavnina imovine oprema koja je već zastarjela? Drugo, tko će biti američka Sberbank, odnosno tko će na kraju držati najveći dio te imovine i po kojoj cijeni?

SoftBank i sam jedva drži glavu nad vodom u čitavom svom poslu s ulaganjima u AI, čini se.

Hrvatska je 2017. naučila da „prevelik da propadne” znači da propast plaćaju svi ostali. U krizi drugorazrednih hipotekarnih kredita 2008. američki Kongres je, pak, tada odobrio 700 milijardi dolara za program TARP, a samo su osiguravatelju AIG-u država i Fed stavili na raspolaganje do 182 milijarde dolara. Na AIG-u su porezni obveznici na kraju čak zaradili 22,7 milijardi dolara, ali tek nakon što je država preuzela većinsko vlasništvo. Već 2010. donesen je Dodd-Frankov zakon, upravo da se spašavanje prevelikih financijskih institucija ne bi ponovilo. Ovaj put, međutim, velik dio rizika nije u bankama, nego u fondovima privatnog kredita, SPV-ovima i obveznicama tehnoloških kompanija, dakle izvan okvira izgrađenog nakon 2008.

Ako se obistini procjena banke JPMorgan, dug vezan uz izgradnju AI-ja izdan do 2030. dosegnut će oko 11 posto američkog BDP-a, gotovo koliko je iznosio Agrokorov dug u odnosu na hrvatski BDP (11,7 posto).