Ekspedicija "Taraia Object", koju su zajednički organizirali Institut za arheološku baštinu (ALI), Zaklada za istraživanje Sveučilišta Purdue i Sveučilište Purdue, izvijestila je u ponedjeljak, 19. listopada, da nema potvrde o pronalasku olupine zrakoplova Amelije Earhart u laguni atola Nikumaroro u Južnom Pacifiku. Time je višetjedna misija potrage i službeno okončana neuspjehom.

Sve zbog nekoliko balvana

Misija je izvorno pokrenuta kako bi se provjerila pretpostavka o vizualnoj anomaliji na pješčanom sprudu poluotoka Taraia, prvi put uočenoj na satelitskim snimkama 2020. godine. Istraživačka ekipa krenula je 6. listopada iz Tarawe u Kiribatiju, provela pet dana na moru te sedam dana u blizini Nikumarora, od čega četiri dana na samome otoku uspostavljajući terenske operacije. Sada kažu da je cilj bio testirati hipotezu i pratiti dokaze do kraja, a dodaju i da je putovanje ipak donijelo nova saznanja o atolu, iako nije ostvarilo svoj glavni cilj – pronalazak olupine zrakoplova.

Naime, terenski pregled lokacije, na kojoj je iz satelita bio snimljen nepoznati objekt, utvrdio je da je riječ tek o nakupini velikih stabala prekrivenih slojem karbonata i koraljnog pijeska. To im je davalo reflektirajući, metalni izgled, no veći dio materijala u međuvremenu se raspao i otplovio, pa su istraživači na licu mjesta pronašli tek nekoliko stabala razbacanih u obliku slova Y.

Teorija o brodolomcima

Amelia Earhart i navigator Fred Noonan nestali su 2. srpnja 1937. godine na letu iz Laea u Papui Novoj Gvineji prema otoku Howland, smještenom oko 640 kilometara sjeverozapadno od Nikumarora. Zrakoplov, tada kupljen sredstvima Zaklade Purdue s namjerom da bude vraćen sveučilištu po završetku leta oko svijeta, izgubio se u Tihom oceanu, nakon čega su Sjedinjene Američke Države pokrenule opsežnu dvotjednu potragu.

Unatoč izostanku izravnih dokaza na poluotoku Taraia, članovi ekspedicije Purduea i dalje podržavaju širu hipotezu da su se letači prisilno spustili na greben ovog atola i ondje preživljavali kao brodolomci. Tu pretpostavku, koju od osamdesetih godina prošlog stoljeća razvija posebna skupina istraživača, potkrepljuje niz posrednih dokaza: radio-smjerokazi Američke ratne mornarice, Obalne straže i Pan Am-a koji se sijeku na Nikumaroru, analiza ljudskih kostiju iz 1940. godine koja ukazuje na ženu građe Amelije Earhart te predmeti pronađeni 1930-ih poput ženske cipele, kutijice za šminku i bočice lijeka.

Također, fotografska anomalija poznata kao "Bevingtonov objekt", snimljena tri mjeseca nakon nestanka, prikazuje strukturu na grebenu koja nalikuje stajnom trapu zrakoplova. U tu teoriju uklapa se i činjenica da je otok Nikumarora dom velike populacije kokosovih rakova, najvećih kopnenih člankonožaca na svijetu, koji mogu dosegnuti raspon od gotovo jednog metra. Kada je 1940. godine na otoku otkriveno 13 ljudskih kostiju, pojavila se pretpostavka da su preostale kosti raznijeli upravo ti grabežljivci, što objašnjava zašto cjeloviti posmrtni ostaci avijatičara nikada nisu pronađeni.

Osim što pružaju objašnjenje za nedostatak fizičkih dokaza, ovi rakovi predstavljaju i praktičnu prepreku za same ekspedicije. Zbog njihove brojnosti i noćne aktivnosti, članovi istraživačkih timova iz sigurnosnih razloga izbjegavaju noćenje na otoku te se na spavanje povlače na brodove usidrene uz atol – pa je tako bilo i s ovom najnovijom ekspedicijom.

Potraga se nastavlja

Iako to što su sada pronašli u zaljevu nije bio zrakoplov Lockheed Electra 10-E, arheološki tim je na kopnu i u moru pronašao više drugih predmeta, uključujući čeličnu cijev duljine oko 76 centimetara. Ti će se nalazi dodatno analizirati kako bi se provjerila pretpostavka da morska struja kroz prolaz Tatiman unosi predmete u lagunu i odlaže ih na poluotok Taraia.

Sveučilište Purdue, na kojem je Earhart djelovala kao savjetnica i mentorica studenticama, najavilo je da nastavak potrage za konačnim odgovorom o sudbini nestale posade ostaje njihov trajni cilj.