Tragedija za muzejsku kolekciju Valliant Air Commanda iz Floride čiji je leteći eksponat bio, ali sreća u nesreći za pilota i kupače na floridskoj plaži Cocoa Beach kraj koje je uspješno prinudno sletio TMB Avenger ("ditched" - u govoru mornaričkih pilota termin za manje-više uspješno prisilno sletanje na vodu) bez ozljeda i žrtava.

TBM Avenger legenda je Drugoga svjetskog rata, uspješan mornarički torpedni bombarder, moderan za svoje doba, koji je bio u stanju nositi i torpeda (početkom Drugog svjetskog rata korištenje aviona za torpediranje neprijateljskih brodova bila je dobro razrađena taktika pomorskog ratovanja) i bombe za obrušavajuće napade. Jedan manji dio TMB Avengera bio je dio torpedonosaca u čuvenoj Bici kod Midwaya, dok su većinu ove udarne snage američke flotile koja je tu bitku i dobila predstavljali TBD Devastatori.

Za razliku od Devastatora koji su bili smješteni na nosače američke Pacifičke flote Task Force 16 i Task Force 17, Avengeri su mahom bili stacionirani na otoku Midway kojega su japanske snage, daleko moćnije, barem na papiru, pokušavalje osvojiti od 4. do 7. lipnja 1942. Midway se smatra prekretnicom rata na Pacifiku kojega su Japanci, nakon munjevitog i razarajućeg udara na Pearl Harbour i brojnim pobjedama nad britanskim i kineskim snagama u regiji dobivali bez većih problema.

Midway je trebao biti nastavak pobjedničkog niza, ali je zahvaljujući više ratnoj sreći nego američkom planiranju, ovima uspjelo prvima pronaći japansku flotu, zadati prvi udarac u kojem su potopljena dva velika flotna nosača (a u kasnijim udarima još dva, dakle ukupno četiri: Akagi, Kaga, Sorju i Kirju) bojni brodovi, krstarice i manji razarači i prateći i opskrbni brodovi flote.

Torpedni avioni su pri tome odigrali odlučujuću ulogu, iako ne Avengeri već Devastatori i to ne direktnim potapanjem japanskog brodovlja već žrtvovanjem posada.

Naime, doktrina ratovanja nosača aviona toga doba zahtijevala je nešto što se zvalo koordinirani zračni napad, a pretpostavljalo je zajedničko dijelovanje tri tipa mornaričkih aviona: obrušavajućih bombardera, lovaca i torpedonosaca.

Prema teoriji i uvježbano na brojnim manevrima američke i japanske pacifičke flote, inicijalni napad na neprijatelja trebali su povesti obrušavajući bombarderi u pratnji lovaca s nosača i otoka. Dok prijateljski lovci rastjeruju neprijateljske flotne lovce koji štite svoju flotu i ponajprije nosače kao kapitalne brodove flote, dotle obrušavajući bombarderi poniru pod kutem od 30-45 stupnjeva i ispuštaju bombe na neprijateljske brodove.

Kada su valovi obrušavajućih bombardera gotovi sa svojim poslom, tek onda u koordiniranom napadu  na maloj visini od svega nekoliko desetaka metara iznad mora i relativno malim brzinama ispod 200 čvorova dolaze torpedni avioni koji ispuštaju svoja torpeda koja trebaju dokrajčiti već pogođene neprijateljske brodove.

U Bici za Midway redoslijed je bio posve obratan, pa koordiniranog napada nije ni bilo. Amerikanci su, naime, prvi uočili japansku flotu i odlučili što prije napasti je u uvjetima radio-tišine (da ne bi bilo otkriveni) pa su lovci, obrušavajući bombarderi i torpedni avioni bez ikakve međusobne koordinacije krenuli na zadnju izračunatu poziciju neprijatelja.

Slučaj je htio da su prvi na njega naišli TBD Devastatori koji su bez lovačke pratnje, spori i u niskom letu bili lagani plijen za japansku protuzračnu obranu i njihove lovce koji su ih gotovo sve posmicali, a bez ikakvih vlastitih gubitaka.

Početak bitke je bio takav da je izgledalo da je na rasporedu još jedna veličanstvena japanska pobjeda.

Međutim, stravične žrtve torpedonosaca nisu bile uzaludne jer su za posljedicu imale spuštanje lovačke zaštite s uobičajene visine patroliranja praktički na samu površinu mora. U to doba su, čuvši preko radija komunikaciju i lokaciju svojih drugova na torpedonoscima, došli na lice mjesta i američki obrušavajući bombarderi (Dauntless) i lovci i praktički neometani od japanske avijacije uspjeli izvesti izuzetno uspješan prvi udar u kojemu su odmah nepovratno oštećena (i kasnije potopljena) dva nosača, a u kasnijim napadima i druga dva velika flotna nosača.

Japanci su u svom protuudaru uspjeli tek potopiti jedan američki nosač - Yorktown, nakon čega je zapovijedanje flotom preuzeo admiral Spruance, koji je tu bio igrom slučaja, ali se pokazao taktičkim genijem, umjesto predviđenoga admirala Williama "Bulla" Halseya, od kojega su novine ranije napravile heroja i zavodnika, a koji je zbog teškog napada psorijaze bio u bolnici i nije mogao voditi flotu.

Ispalo je da je malo poznati (van mornaričkih krugova potpuni anonimac) Spruance imao točno potrebno razinu odlučnosti (lasniranje nekoordiniranog napada) i i suzdržanosti - povlačenje iz bitke kada je smatrao da bi obavio posao - koja je zajamčila da Midway postane američka pobjeda.

Famozni "Bull" Halsey se kasnije pokazao kao teža budala kada je htijući ponoviti uspjehe koji su mu, po njemu nezasluženo izmicali, uveo čitavu svoju flotu (Task Force 38) u tajfun u Filipinskom moru u potjeri za Japancima pri čemu je izgubio skoro 800 mornara, tri razarača, a teže je oštećeno i više od 10 preživjelih brodova uključujući i flotne nosače kojima je tajfun s paluba odnio avione i mornare u more.

Konkretni Avenger iz ove priče je, pak, isporučen američkoj mornarici tek 1945., kada su sve veće pomorske bitke na Pacifiku bile gotove, a veći dio svog radnog vijeka je proveo kao protupožarni avion gaseći požare. Amerikanci i Kanađani, naime,  imaju običaj koristiti prerađene vojne i civilne avione veće nosivosti - od ovakvih Avengera do starih Boeinga 747 za gašenje požara. Nakon umirovljenja je 2002. kupljen od strane Valliant Air Forcea i 18 godina je bio na restauraciji da ga se dovede u izvorno letno stanje u kakvom je bio kada je izašao iz tvornice 1945.

Nakon sletanja na vodu zbog otkaza motora, malo je vjerojatno da će ponovo poletjeti.