Kada u kina stigne film koji želite pogledati, najčešće ćete se obratiti prijateljima sa: „Hej, hoćeš li gledati sa mnom [umetni ime filma]?”. No, kada je posrijedi film autora sa specifičnim stilskim izražajem, ta se rečenica mijenja u kolokvijalnu metonimiju – pa je tako za film Jedna bitka za drugom (One Battle after Another, 2025) pitanje vjerojatno glasilo: „Hej, hoćeš li gledati novog Paula Thomasa Andersona?”.

PTA, ukratko

Paul Thomas Anderson, poznat i kao PTA, jedan je od najboljih suvremenih američkih redatelja. Već je kao dijete počeo snimati s očevom kamerom te eksperimentirati sa slikom, zvukom i pripovijedanjem, a prvi ozbiljniji rad bio mu je kratki film Cigarete i kava (Cigarettes & Coffee, 1993) koji je poslužio i kao temelj za Tešku osmicu (Hard Eight), dugometražni debi nastao pod utjecajem velikog Jean-Pierrea Melvillea (i francuske, odnosno europske kinematografije općenito) te Wima Wendersa. Izvanredni prvijenac utabao je put idućem filmu, kultnom Kralju pornića (Boogie Nights, 1997), (američkoj) priči o pornoindustriji sedamdesetih, obitelji i ljudima koji traže ljubav i vlastiti identitet. Anderson je film razvio iz svog srednjemetražnog ostvarenja Priča o Dirku Diggleru (The Dirk Diggler Story, 1988), koji je stvorio u svojoj sedamnaestoj godini, inspiriran filmom Ovo je Spinal Tap (This is Spinal Tap, 1984) o kojemu smo već pisali. Iako Kralj pornića isprepliće nekoliko narativnih linija, Anderson ga režira s takvom jasnoćom i ritmom da film, unatoč trajanju od 150 minuta, ostaje iznimno pitak i precizno strukturiran. Više priča krasi i sljedeći njegov film, Magnolija (Magnolia, 1999), točnije njih devet – tijekom jednog dana u Los Angelesu. Postignuvši ponovno kritički i komercijalni uspjeh (kao i s prethodnim filmom), PTA je za svoj sljedeći projekt odabrao nešto potpuno drugačije. Tako u filmu Pijani od ljubavi (Punch-Drunk Love, 2002) napušta mozaičnu struktura koja je krasila dva prethodna filma, te stvara neobičnu priču (na razmeđi romantične komedije i drame) o životu usamljenog muškarca koji pronalazi ljubav (dovedenu u pitanje pojavom telefonske seksualne djelatnice koju je isti jednom nazvao kako bi ublažio usamljenost).

Nakon petogodišnje pauze, PTA stvara Bit će krvi (There Will Be Blood, 2007), monumentalan film s Danielom Dayom Lewisom u glavnoj ulozi, koji se labavo oslanja na roman Petrolej! (Oil!) Uptona Sinclaira iz 1927. godine. No dok je u romanu glavni lik i fokalizator sin, u filmu je to lik oca (Daniel Plainview), prikazan kao mizantrop i nasilnik. Riječ je o bivšem rudaru srebra koji se počne baviti naftom i upušta u nemilosrdnu potragu za bogatstvom (tijekom „naftnog buma” u Kaliforniji krajem 19. i početkom 20. stoljeća). Iako otvoren za interpretaciju u ideološkom kontekstu, kako je prvenstveno čitan i Sinclaireov roman, Andersona prvenstveno u filmu zanima motiv obitelji – što je i provodna nit u čitavom njegovom opusu (što vrijedi i za Jednu bitku za drugom). Nakon višestruko nagrađivanog Bit će krvi, PTA opet uzima pauzu sve do 2012. kada nastaje Kult i vođa (The Master) podigavši dosta prašine jer se redatelj poslužio osnivačem scijentologije kao uzorom za glavnog lika. Dvije godine kasnije režira film Skrivena mana (The Inherent Vice, 2014) po književnom predlošku Thomasa Pynchona, premda je isprva htio ekranizirati drugi njegov roman – Vineland iz 1990. – kojeg je u konačnici i uspio pretočiti u filmski medij u svojem posljednjem ostvarenju. Od 2017., PTA stvara film svake četiri godine, pa je tako istaknute godine nastala Fantomska nit (Phantom Thread) u kojem je zaslužan ne samo za scenarij i režiju, već je preuzeo i ulogu direktora fotografije, dok 2021. režira Licorice Pizza (2021), romantičnu/humorističnu dramu djelomično temeljenu na stvarnim događajima. Oba su filma nominirana za više Oscara te nagrađivana na nekolicini cijenjenih filmskih festivala. A onda je pristigla Jedna bitka za drugom.

Di si bio '71.?

Dalljnji tekst sadrži spoilere

Film počinje "bombastično". Uvod nam daje ekspoziciju — (gotovo) sve potrebne informacije za razumijevanje radnje koja će uslijediti — upakiranu s toliko akcije da nema šanse da gledatelj na tren skrene pogled s kino platna. No, o čemu je riječ?

Revolucionarna skupina French 75 predvođena Perfidijom Beverly Hills (Teyana Taylor) provodi napad na graničnom području između Meksika i SAD-a. U toj akciji zarobe vojnike i oslobode imigrante, a Perfidia javno ponižava zapovjednika Stevena J. Lockjawa (Sean Penn). Taj trenutak budi dugotrajnu opsesiju kod Lockjawa, iako je u srži rasist i smatra se superiornim. Paralelno, Perfidia djeluje s Bobom Fergusonom (Leonardo DiCaprio) – revolucionarom i partnerom. Njihova suradnja prerasta u intimniju vezu, ubrzo dobiju i dijete, kćer Willu (Chase Infiniti), no ta činjenica nimalo ne mijenja Perfidijin način života. 16 godina kasnije, Willa ide u srednju školu, a Bob se, kao samohran otac, pokušava brinuti za dijete. Lockjaw, motiviran osobnim (karijernim) interesima, usporedno pokreće niz akcija protiv članova kolektiva French 75, a Bob, sputan dugogodišnjim uživanjem alkohola i drugih opijata, pokušava zaštiti kćer.

PTA u svom novom filmu spaja akcijski spektakl s političkim, grotesknim i osobnim (obiteljskim) slojevima priče o pobuni, opsesiji i (umornoj) revoluciji. Riječ je o jednom od njegovih najskupljih projekata — procijenjeni budžet doseže oko 175 milijuna dolara — a s obzirom na to da je predviđena zarada prvog vikenda prikazivanja bila oko 25 milijuna u SAD-u (i 20 milijuna u svijetu), jasno da su se ljudi iz Warner Brosa svjesno okladili na Andersona. Zasad djeluje da će im se i isplatiti.

Hollywoodski "auteur" (bez spoilera)

Jedna bitka za drugom uradak je s vrlo jasnim autorskim pečatom u obliku tri slova, PTA. Zanimljivo je da se paralelno u kinima prikazuje još jedan film odličnog američkog redatelja, Darrena Aronofskog – Uhvaćen (Caught Stealing, 2025) – koji počiva na poprilično drugačijim principima. Naime, iako su i jedan i drugi film stvoreni unutar žanrovskih obrazaca, Jedna bitka za drugom nedvojbeno je autorski film, dok je Uhvaćen mogao režirati više-manji svaki profesionalan, filmski pismen redatelj koji poznaje postulate klasičnog filma.

No, vratimo se PTA. Jedna bitka za drugom je dinamičan film, gotovo idealnog tempa, a govorimo o uratku od gotovo tri sata. Dio kritike često napominje kako bi Andersonovi uradci funkcionirali jednako dobro i da se određeni dijelovi filmova unutar autorovog opusa skrate (isto vrijedi i za njegov najnoviji film), što je više problem smanjenog raspona pažnje kritičara no bilo čega drugog. U doba kad čvrst autorski potpis unutar američke kinematografije jasno jenjava, a ispred vas je sineast koji virtuozno barata filmskim izražajnim sredstvima, zamjerati filmu da je petnaest minuta predug – potpuno je suludo.

Što se glumačkog ansambla tiče, Leo, u ulozi udebljalog, prepušenog revolucionara (Che Lebowski, mogli bi ga nazvati) briljira, a isto vrijedi i za glavnog antagonista (?) kojeg tumači veliki Sean Penn. Ostatak ekipe kvalitetom izvedbe ne odudara previše od istaknutog dvojca, pa čak i kad lik koketira s persiflažom (prije svega Perfidija, koja čak i imenom podsjeća na tuđicu iz Francuskog, a tu su i „božićari”). Regina Hall i Benicio del Toro pojavljuju se u sporednim, ali ključnim ulogama: Hall kao bivša Perfidijina saveznica koja pomaže Willi, del Toro kao sensei Sergio St. Carlos, mentorska figura i jedan od glavnih izvora humora u filmu.

Vizualno, Michael Bauman (s kojim PTA nastavlja suradnju započetu na Licorice Pizza) je odradio odličan posao – kamera klizi iza likova kroz hodnike, šatore i improvizirane baze skupine French 75, uvodna noćna scena fenomenalno je osvijetljena, boje dodatno karakteriziraju likove tijekom cijelog filma (kao i scenografija, odličan primjer su sterilni prostori u kojima „božićari” obitavaju), a gledateljima će zasigurno ostati usječeni panoramski kadrovi pustinje. Nisko postavljena kamera u završnoj automobilskoj potjeri je senzacionalan potez, kao i korištenje glazbe, stvarajući tako (ritam i) nevjerojatnu napetost u sceni koja je ujedno i kulminacija cjelokupnog filma. 

Posebna pažnja trebala bi se posvetiti zvuku u filmu. Naime, zvučni pejzaž ovog filma nije samo prateći sloj filma, već gradivni, strukturalno bitan element filmske cjeline. Jonny Greenwood, dugogodišnji suradnik Paula Thomasa Andersona, gradi napetost kroz minimalizam: ponavljanje jednog ili nekoliko tonova na klaviru, kratke disonantne gudačke fraze i povremene "metalne" udarce koji zvuče kao improvizirane perkusije. S tim na umu, nakon dugotrajnog zvučnog zasićenja, Anderson i Greenwood u završnici dopuštaju tišinu, a ona dopušta refleksiju. I tako odsutnost zvuka postaje najglasnije oruđe.

Konačni rezultat je smiješan, zabavan i napet film koji se istodobno može promatrati kroz prizmu motiva obitelji (!), ali i kroz žanrovske obrasce, interpretirati kao satira, društveno-politički komentar, refleksija o „umornom” otporu. U svakom slučaju, Jedna bitka za drugom uradak je čije su scene udžbenički primjer filmske potjere, američki naslov s jasnim autorskim potpisom i nevjerojatno, ali zaista nevjerojatno – ambiciozan film. Preporuka.