Iako još od De Palmine Carrie iz 1976. godine nikada nije bio u potpunosti out, teško je osporiti da je Stephen King posljednjih godina itekako in. Između ostalog, samo ove godine tako bismo trebali dobiti remake Trkača, igranu seriju Dobrodošli u Derry i igranofilmsku ekranizaciju Dugog hoda, a već one sljedeće i igranu seriju baziranu na Kuli Tmine.

S druge strane, podjednako bi teško bilo poreći i to da adaptacije djela najpoznatijeg američkog horor skribomana, statistički gledano, najčešće ispadaju negledljive (Djeca Kukuruza, Potpaljivačica, Cujo, Čovjek kosilica, Mobitel...).

Nažalost, upravo takvim pokazao se i Majmun (The Monkey) – najnovije čedo redatelja i scenarista Osgooda Perkinsa (Sakupljač duša) od kojeg će vas trnci prolaziti isključivo iz krivih razloga.

Kada jednog groznog dana 1999. godine među drangulijama misteriozno nestalog oca (Adam Scott) nabasaju na ukletog majmuna na navijanje, životi braće blizanaca Hala i Billa (Christian Convery) više nikada neće biti isti.

Vidite, svaki put kada ga se navije, majmunče prvo zlokobno raspali po bubnjevima, a zatim na najbrutalniji mogući način usmrti nekog nesretnika bliskog pojedincu koji ga se drznuo taknuti. U Halovom i Billovom slučaju smrt će tako najprije snaći njihovu dadilju Annie (Danica Dreyer), a potom i majku im Lois (Tatiana Maslany), nakon čega će spomenuti dvojac majmuna baciti u bunar, uvjereni u to da su ga se zauvijek riješili.

No, četvrt stoljeća kasnije majmun će se opet pojaviti kako bi posijao krvavi kaos po neimenovanom gradiću u Maineu (a gdje drugdje?) te tako sada odraslog Hala (Theo James) primorati da se još jednom obračuna s nepatvorenim zlom...

Ako vam premisa Majmuna zvuči božanstveno bedasto, to je zato što ona upravo takva i jest. Ovoga je, naravno, bio svjestan i sam Perkins, pa je film stoga odlučio koncipirati kao ljubavno pismo klasicima tzv. splatstick podžanra poput Zle smrti 2, Re-Animatora, Mrtvog živog i sličnih.

Drugim riječima, kao horor komediju u kojoj bi užitak gledanja trebao proizlaziti ne iz osjećaja jeze, već iz crnog humora pogonjenog grotesknim stradavanjima likova koji nisu imali sreće završiti u kakvom bolj... manje nasilnom filmu.

Kažemo „trebao” jer gledajući Perkinsonovu uzdanicu užitak izostaje iz onog najprostijeg od svih mogućih razloga: Majmun nije pretjerano humoristično ostvarenje.

Da, zalomit će se Perkinsu gdjekad kakva urnebesna smrt, poput one koja će snaći ujka Chipa (Perkins), inače strastvenog svingera, kojeg će divlji konji kopitima pretvoriti u mljeveno meso upakirano u vreću za spavanje. Ili, recimo, one koja će zadesiti stanovitu ponoćnu plivačicu, a koja će pri kontaktu s naelektriziranom bazenskom vodom graciozno eksplodirati.

Međutim, više ili manje maštovitih scena pogibelji (kao jeftinog supstituta za frapantno siromašnu radnju) u Majmunu će biti toliko da ćete na dotične najprije oguglati, a potom početi okretati očima.

Baš kao što ćete to, uostalom, najvjerojatnije činiti i kada je posrijedi čitava bulumenta tobože ekscentričnih likova. Onih koji bi trebali fino podcrtavati apsurdnost kaotičnog svijeta u kojem se nalaze, ali koji će se mahom kretati u rasponu od isforsiranih (npr. hašomanski svećenik/Nicco Del Rio) do nepamtljivih (npr. trgovkinja nekretninama/Tess Degenstein).

Nažalost, Perkins se neće zadržati tek na humoru sumnjive kvalitete (kad je već a priori raskrstio s hororom), već će u Majmuna također pokušati uglaviti i nešto drame.

Vidite, tamo negdje oko trećine filma fokus će se djelomice premjestiti na odnos između Hala i sina mu Peteyja (Colin O'Brien), tj. na Halove napore da se tijekom posljednjeg zajedničkog vikenda (ne pitajte zašto) zbliži sa svojim potomkom. Međutim, umjesto da mu podare dašak emocionalne težine te poentiraju temu otuđenosti na relaciji otac-sin, ovi prizori Majmuna će pretvoriti u još veći džumbus.

Prije svega zato što se svaki pokušaj unošenja patosa upadljivo kosi sa sveprožimajućim sardonično-nihilističkim tonom Majmuna, a potom i zato što Perkinsov nepotreban izlet u obiteljsku dramu bespovratno razbucava brzi tempo koji krasi prvih tridesetak minuta filma – ujedno i jedinih vrijednih gledanja.

Drugim riječima, onih preostalih šezdesetak, a tijekom kojih će Perkins Majmuna dodatno unakaziti kako predvidljivim twistom, tako i antiklimaktičnom završnicom, ipak je najuputnije preskočiti. I to unatoč dobro pogođenim (čitaj: nepatvoreno campy) izvedbama Jamesa, Converyja, Maslany i ostatka glumačke škvadre, uhu ugodnoj mjuzi (Little Richard, Nina Simone, Sam Cooke...) te atmosferičnom vizualnom izričaju na tragu estetike 70-ih, iskemijanom na budžetu od svega deset milijuna dolara.

Dakako, osim ako vas nije spopao uistinu neutaživ poriv za hektolitrima krvi, iznutricama i raskomadanim udovima. Doduše, čak i u tom slučaju ipak bismo vam toplo savjetovali da ponovno pogledate neki od ranije spomenutih klasika, namjesto potpuno promašenog Majmuna.