Bob Dylan: Potpuni neznanac ili kako je Chalamet još jednom ušao u utrku za Oscara
Premda daleko od bezgrešnog, istovremeno pogonjen kako hvalevrijednim glumačkim izvedbama, tako i ikoničnim pjesmama, najnoviji Mangoldov uradak definitivno je pitak

Tko je htio, dokumentaraca o Bobu Dylanu imao se prilike nagledati. Od Pennebakerovog Ne okreći se (jednog od prvih rockumentaraca uopće), preko bizarnog Eat the Documenta u „režiji” samog Dylana, pa sve do Scorseseovih majstorskih Nema puta kući i Rolling Thunder Revue: Priče o Bobu Dylanu, da spomenemo samo one najistaknutije.
S druge strane, izuzmemo li Haynesov neuvijeno nadrealističan Nema me (2007.), kada je posrijedi snimanje igranog filma o životu ovog istrajnog sveameričkog trubadura, čitav Hollywood već se desetljećima skanjuje.
Točnije, svi osim očigledno neustrašivog Jamesa Mangolda, a čiji se Bob Dylan: Potpuni neznanac (A Complete Unknown), na nemalu radost svih dylanofila i dylanologa, prije šačice dana dokotrljao i do domaćih kina.
„O čemu se radi u ovom filmu, Jim?”, priupitao je navodno Dylan Mangolda tijekom njihova inicijalnog susreta.
„O mladiću koji se smrtno guši u Minnesoti, pa stoga napušta sve svoje prijatelje i obitelj, ponovno izmišlja samoga sebe na potpuno novom mjestu, uspostavlja nova prijateljstva, izgrađuje novu obitelj i postaje nevjerojatno uspješan, a onda se ponovno počinje smrtno gušiti te odluči – pobjeći.”, odgovorio mu je Mangold.
I uistinu, ako postoji neka tematska nit koja se provlači kroz film, onda je to zacijelo smrtno gušenje jednog mladog čovjeka opterećenog koliko naglom slavom, toliko i ironičnom spoznajom da samome sebi vjerojatno predstavlja najveću nepoznanicu.
Međutim, daleko od toga da će u Potpunom neznancu Dylan (Timothée Chalamet) potpuni neznanac biti isključivo sebi jer upravo takav mogao bi i biti i ostati svim onim gledateljima koji nisu prethodno upoznati sa životom i djelom renomiranog kantautora.
Vidite, premda film obuhvaća ključni period od Dylanova dolaska u New York (1961.), preko strelovitog uspona na folk sceni, pa sve do kontroverznog nastupa na Newport Folk Festivalu (1965.), on o svome junaku ne otkriva praktički ništa.
Naime, umjesto da pruži iole suvisao odgovor na pitanje „Tko je zaista Bob Dylan?”, Mangold se zadovoljio prikazom Dylana kao polumitskog, ready-made genija koji želi samo da svira, da se otkači, i to je sve. Drugim riječima, Dylanom kao ekscentričnim, egocentričnim te konfabulacijama sklonim „misterioznim minstrelom” koji ne pripada ni njemu, ni njoj, ni njima. Dakle, ni svome mentoru, folk čistuncu Peteu Seegeru (Edward Norton), ni svojim muzama, folk zvijezdi Joan Baez (Monica Barbaro) i slikarici Sylvie Russo (Elle Fanning), ni – ne dao Bog većeg zla – ikakvom organiziranom pokretu.
U Potpunom neznancu, inače baziranom na knjizi Dylan Goes Electric! Elijaha Walda (2015.), Dylan tako tek manjim dijelom biva stvaran, a onim većim - fikcija. Tim više što redatelj ujedno iznenađujuće obilato zloupotrebljava svoju umjetničku slobodu, pa tako ono što je prikazano počesto nije faktički točno (previše toga za pobrojati), dok su neki važni akteri i događaji (npr. susret s The Beatlesima ili Dylanova buduća supruga Sara Lownds), pak, u potpunosti izostavljeni.
Spomenemo li još i plošnu karakterizaciju sporednih likova koja oslabljuje sve dramske segmente Mangoldove uzdanice (ponajviše ljubavni trokut Dylan-Baez-Russo), namjesto „Tko je zaista Bob Dylan?”, mogli biste postaviti jedno drugo pitanje. Dakako, ono koje glasi: „Dobro, pa zašto onda uopće trošiti vrijeme na Potpunog neznanca?” Srećom, na dotično je moguće ponuditi ne jedan, već dva vrlo dobra odgovora.
Kao prvo, riječ je o jednom iznadprosječno odglumljenom filmu. Barbaro je zavodljivo temperamentna kao Baez, Fanning razoružavajuće ranjiva kao Sylvie (tj. Suze Rotolo), Boyd Holbrook bećarski raskalašen kao Johnny Cash, dok Nortonu mantil beskrajno smirenog dobričine Seegera iznenađujuće dobro pristaje.
Što se, pak, tiče Chalameta, ćutimo da ima dobre šanse osvojiti taj toliko žuđeni zlatni kipić od cca 35 centimetara, također znan i kao Oscar, a za koji je nedavno nominiran.
Naime, vješto skidajući kako mimiku i geste, tako i svojstvenu mu dikciju, dotični Dylana prije utjelovljuje, nego li što ga imitira, pa stoga ni u jednom trenutku ne sklizava u karikaturalizaciju. Dapače, iako lišen karakternog razvoja, Chalametov Dylan – čas otrovan („Tvoje su pjesme nalik uljanim slikama u zubarskoj ordinaciji.”), čas opipljivo nervozan, a čas nepokolebljivo inatljiv – čitavo vrijeme drži gledateljevu pozornost.
Kao drugo, Potpuni neznanac – gle čuda – krcat je dojmljivim izvedbama još dojmljivijih Dylanovih klasika (Blowin' in the Wind, The Times They Are A-Changin', Mr. Tambourine Man, Maggie's Farm, Like a Rolling Stone...), koji mu podaruju prijeko potreban emocionalni naboj. Još jednom, avaj, ponajprije onim Chalametovim jer dotični uvjerljivo kanalizira Dylanov „glas pijeska i ljepila”, a zatim i Barbarinim, koja podjednako uvjerljivo kanalizira Baezin anđeoski sopran.
E sad, je li ovo dovoljno da Potpunom neznancu ujedno oprostite i čitavu plejadu kadrova (valjda 1/3 filma) u kojima publika zadivljeno zuri u raspjevanog Chalameta? Ili, uostalom, podosta antiklimaktičan završetak u vidu električnog desanta na Newport Folk Festival?
Jest, ali pod uvjetom da se već ubrajate među ljubitelje bilo neponovljivog Dylana, bilo mlađahnog Timothéeja, bilo prokušanog Mangolda, a koji nas je ponovno počastio jednim sasvim solidnim ostvarenjem. U suprotnom, ipak bismo vam preporučili već spomenuti Nema puta kući, u kojem Scorsese o Dylanu u periodu 1961.-1966. otkriva nemjerljivo više nego li što je Mangold ikada namjeravao.