Zbilo se to još prošlog svibnja, ali sjećamo se kao da je bilo jučer. Urednik nam je skrenuo pažnju na friško izašlog Sugara, a mi smo – poput svakog pravovjernog noirofila – znali da mu naprosto moramo pružiti šansu... te tako počinili kardinalnu grešku.

Vidite, dotični nam je ostavio toliko gorak okus u ustima da nas i dandanas oblije hladan znoj svaki put kad netko spomene tzv. „visoko konceptualne” serije, a pogotovo one koje se ne libe žanrovskih „prešaltavanja”. Možete stoga zamisliti naše oduševljenje kada smo već tijekom prve epizode Paradisea shvatili da je posrijedi još jedan uradak sličnog kova.

Srećom, za razliku od potpuno promašenog Sugara, najnovija uzdanica eklektičnog scenarista i redatelja Dana Fogelmana (Ta luda ljubav, To smo mi) u konačnici se ipak pokazala dovoljno pitkom da ne zažalimo zbog tih nekoliko sati koje smo joj posvetili.

Kada se tog suncem okupanog jutra neispavan prenuo iz sna, Xavier Collins (Sterling K. Brown) nadao se još jednom najobičnijem danu. Prvo malo džoginga po ulicama idiličnog sveameričkog predgrađa koje vrvi bijelim ogradama i dobro raspoloženim susjedima, potom doručak s djecom (Aliyah Mastin i Percy Daggs IV), a zatim, naravno, odlazak na posao.

Međutim, da će se stvari tog nesretnog dana bitno drugačije odigrati, Xavier će shvatiti ubrzo nakon što zakorači u vilu stanovitog Cala Bradforda (James Marsden), sredovječnog muškarca čiji se život zakleo čuvati. Naime, na podu spavaće sobe, glave ovjenčane grozomornom grimiznom aureolom, ležat će ni manje ni više nego predsjednik Sjedinjenih Američkih Država – također i čovjek kojeg je naš junak imao razloga mrziti...

*Nastavak teksta sadrži spoilere*

Tko je, zašto i s čime zatukao Bradforda? Zašto su kamere u predsjedničkoj rezidenciji bile isključene između 10:42 i 12:13 sati? Kakve sve tajne krije tablet otuđen iz obijenog sefa?

Premda će se ova pitanja rojiti kako u Xavierovoj, tako i u glavi Calove ljubavnice/šefice osiguranja Robinson (Krys Marshall), dotična, međutim, nipošto nisu i jedina koja ćete si postaviti kao gledatelj. Štoviše, najkasnije pri kraju prve epizode, nakon što na elektroničkom displeju ugledate natpis „Zora odgođena za dva sata”, mnogo će vas više zanimati kakav je to, dovraga, bizaran gradić taj titularni Paradise?

Za divno čudo, umjesto da pola sezone protrati u okolišanju (kašljuc... Sugar), Fogelman će odgovor ponuditi ne časeći ni časa.

Vidite, razlog zbog kojeg Paradise djeluje kao da je ispao izravno iz Stepfordskih supruga, Trumanovog Showa ili, recimo, Pleasantvillea, jest taj što je također posrijedi jedna skroz-naskroz lažna utopija. Točnije, ogroman bunker smješten u utrobu neimenovane koloradske planine, a koji su, ususret nespecificiranoj kataklizmi koja je potamanila 99% čovječanstva, zajedničkim snagama izgradili američka vlada i tech mogulkinja Samantha „Sinatra” Redmond (Julianne Nicholson).

E sad, prije no što pohitate na Disney+ po novu dozu distopije naše svagdašnje, dozvolite nam da spomenemo još stvarcu ili dvije, a kako se ne biste razočarali kao mi sa Sugarom.

Ne, ne zato što Paradise nije jedan zasigurno ne pretjerano originalan, ali ipak sasvim pristojno napet politički triler s primjesama znanstvene fantastike – jer jest – već stoga što dotični nije samo to.

Naime, Fogelman je Paradise ujedno koncipirao i kao tugaljivu dramsku seriju, pa tako cca pola sveukupne minutaže otpada na dubinske urone u psihologiju likova, odnosno nesmiljeno bombardiranje analepsama koje ocrtavaju njihove pozadinske priče.

Prevedeno: u najboljoj maniri seoske babe tračare o akterima ćete, htjeli-ne htjeli, saznati i što treba i što ne treba. Od toga kakav je odnos El Presidente imao s dementnim mu ocem (patološki servilan), preko toga što je Sinatru nagnalo da pokuša uspostaviti apsolutnu kontrolu nad svakom živućom dušom, pa sve do toga po kojem je dječjem romanu nazvan Xavierov sin (James i divovska breskva).

Ovo, dakako, samo po sebi nužno ne bi predstavljalo problem jer, zaboga, posrijedi je žanrovski koktel koji dokazano funkcionira (Prostranstvo, Andor, Sluškinja, Čovjek u visokom dvorcu...).

Međutim, teško je poreći da Paradise – izdašno prošaran kako ekspozitorno-patetičnim dijalozima („Rekao sam mu da želim da je mrtav. To je zadnja stvar koju sam rekao svome ocu.”), tako i prožvakanim klišejima (Što mislite, hoće li dvoje pravdoljubivih kolega koji se ne podnose odlučiti udružiti snage?) – kao drama u praksi povremeno šteka.

Tim više što raspojasani showrunner također ne zazire ni od nepatvorene melodrame, a zbog čega ćete gledajući seriju povremeno (npr. zbog čitavog subplota posvećenog tinejdžerskoj romansi između Xavierove kćeri i Calova sina) neumitno zakolutati očima.

Znači li to da vas na kraju balade, u velikom obratu kakvog se ne bi posramio ni sam Fogelman, ipak odgovaramo od gledanja Paradisea?

Nikako. I to prije svega zbog pohvalnih glumačkih izvedbi Browna, Nicholson i Marsdena, koji ne dopuštaju da ni dramski aspekt, ni Paradise u cjelini pokleknu pod teretom nezanemarivih scenarističkih nedostataka.

Nominalno banalnu ulogu nepokolebljivog specijalnog agenta/depresivnog samohranog oca, Brown tako možda tumači stoički suzdržano, ali uvijek s dovoljno emocija skrivenih tik ispod površine da Xavier ni u jednom trenutku ne djeluje ravnodušno. Unatoč nepopravljivoj bešćutnosti kakva priliči svakom pravom krupnom kapitalistu, Nicholsonovu mjestimično neočekivano nezaštićenu Sinatru, s druge strane, ipak je nemoguće svesti na plošnog jamesbondovskog negativca. A Marsden, pak, u preljubima, opijanju i mjuzi iz 80-ih sklonog, prerano upokojenog POTUS-a uspijeva unijeti taman dovoljno šarma da poželite zavrtjeti sljedeću epizodu.

Drugim riječima, ako ste se zaželjeli laganini, pusti-mozak-na-pašu serije koju ćete zdušno slistiti, a potom ju još zdušnije zaboraviti, možete proći puno, puno gore od Paradisea...