Dopustite da vas odmah na početku preduhitrimo – slažemo se, trebalo bi.

Trebalo bi spomenuti i Matrixa (npr. Max Payne), i Veliku gužvu u kineskoj četvrti (npr. Double Dragon), i Ramba (npr. Metal Slug), i Bijeg iz New Yorka (npr. MGS), i Lice s ožiljkom (npr. GTA), i barem desetke drugih.

No, to bi, kao prvo, bio uistinu sizifovski posao protkan tantalovskim mukama, a, kao drugo, tekst bi se vjerojatno otegnuo unedogled.

Stoga smo se ipak bili primorani podvrgnuti seriji Sofijinih izbora te smo se tako na kraju zadržali na svega osam filmova i/ili filmskih serijala koji su – da se pomodno izrazimo – izdašno "influensali" medij videoigara, odnosno na...

Otimači izgubljenog kovčega / Raiders of the Lost Ark (1981.)

Je li serijal o najneodgovornijem arheologu u povijesti sedme umjetnosti neko neopisivo originalno ostvarenje? Nije. Dapače, dovoljno je prisjetiti se već i Haggardovog Allana Quatermaina, Lawrencea od Arabije ili, recimo, Blaga Sierra Madre kao tek nekih od uzora mu.

Jesu li Spielberg i Lucas s Otimačima izgubljenog kovčega ipak uspjeli napraviti jedan od prvih blockbustera, revitalizirati avanturistički žanr, popularizirati arheologiju te bespovratno obilježiti medij videoigara?

Jesu, jesu, jesu i – jesu. A što se potonjeg tiče ne mislimo samo na onu kockasto-zavodljivu britansku pustolovku koja je žarila i palila devedesetih, njezinog duhovnog nasljednika iz Uncharteda ili, pak, na to da je Miyamoto inspiraciju za prvu Zeldu pronašao baš u Indyju.

Tu su i nesretni leveli s kotrljajućim kamenjem u Crashu, cjelokupni koncept indie (ha!) krasotice Spelunky, poluzaboravljeni Flight of the Amazon Queen i Rick Dangerous, pa čak i Belmontova (Castlevania) vičnost biču.

Da i ne spominjemo one dvije odlične point'n'click avanture bazirane na serijalu – Indiana Jones and the Fate of Atlantis i Indiana Jones and the Last Crusade – koje bi svaki igrač koji iole drži do sebe trebao odigrati.

U zmajevom gnijezdu / Enter the Dragon (1973.)

Skupina prekaljenih fajtera (potencijalno) okupljenih na nečijem privatnom otoku, prevažni borilački turnir u žiži zbivanja te neki nepopravljivi zlikovac koji zloslutno suče brkove u pozadinskom planu. Podsjeća li vas sve to skupa na nešto?

Naravno da vas podsjeća, samo na što točno? Na kultni te, nažalost, ujedno i posljednji (dovršeni) film s neponovljivom kinesko-američkom brusilicom koja pati od teškog sinusitisa? Ili možda ipak na nešto drugo?

Možda na nekoć izrazito kontroverzni Mortal Kombat u kojem je mantil protagonista preuzeo lik (Liu Kang) otvoreno inspiriran Bruceom Leejem? Ili možda na Tekken i najvećeg tučebašu među chefovima (Marshall Law), također nesumnjivo nadahnutog tvorcem Jeet Kune Doa?

Možda na SoulCalibur, Tekkenovog brata blizanca u kojem stalnu postavu, između ostalih, čini i pirat Maxi, a koji ne može ni oka sklopiti ako u ruci čvrsto ne drži ljubljene mu nunčake? Ili možda na Street Fighter u kojem ćemo, pak, nabasati na Feija Longa?

Ili na Dead or Alive, odnosno Janna Leeja? Ili na Virtua Fighter, ili na...

Osmi putnik / Alien (1979.)

Napušten svemirski brod/postaja/nešto slično, čudovište koje vreba iza svakog ugla i nepregledni kozmos koji se navodno neprestano širi, ali se ipak doima sve skučenijim i skučenijim...

Zahvaljujući ogromnom uspjehu Scottovog Osmog putnika (i Cameronovog nastavka) biomehanička abominacija švicarskog majstora nelagode prodrla je duboko u kolektivno nesvjesno zapadne kulture, a gdje obitava sve do danas. Ne čudi stoga što je Osmi putnik ostavio neizbrisiv trag i na onoj umjetnosti kojoj se ponekad – u ovom slučaju prikladno – tepa kao osmoj.

Izuzev poneke spomena vrijedne licencirane igre (AVP, AVP2 ili Alien: Isolation), utjecaj franšize zasigurno se najsnažnije osjeća u Metroid Primeu, pa je tako Samus izravni takmac Ripley, Metroidsi su ekvivalenti Alienima, a nije naodmet primijetiti ni to da se Samusin nemesis, gle čuda, zove baš – Ridley.

No, daleko od toga da je Nintendov dugovječni serijal jedini koji se poput facehuggera prilijepio na dotičnu franšizu jer bilo bi pravo malo svetogrđe ne prisjetiti se i Contre, Among Usa, Starcrafta ili Dooma, ali također i Preyja (2017.), Haloa, Dead Spacea, System Shocka, Half-Lifea...

Noć živih mrtvaca / Night of the Living Dead (1968.)

Je li uopće moguće spomenuti neumorne bezmozgaše u vječitoj potrazi za zamamnom sivom tvari (uz obavezni poklič: „Ej, stari, imaš mozak viška, kuiš ono?”), a pritom se također refleksno ne prisjetiti i Noći živih mrtvaca velikoga Georgea Romera? Eh, na što sve taj američki Đuro (ili Jure), a koji je praktički izmislio zombije u suvremenom smislu, nije utjecao...

Evo, samo u domeni videoigara nije potrebno ići dalje od Resident Evila za čiji je prvi nastavak Romero čak režirao i reklamu (za japansko tržište), a umalo i film.

Međutim, moguće je potegnuti i mnogo dalje. The House of the Dead (i daleko strašniji The Typing of the Dead), pa Left 4 Dead (dušu dao za team building), pa Dead Island (aktivni godišnji odmor u tropskom paklu), pa Dead Rising (interaktivna znanstvena studija podivljalog konzumerizma), pa ovo, pa ono...

Zombies Ate My Neighbours, Stubbs the Zombie in Rebel Without a Pulse, Plants vs. Zombies, Dying Light, DayZ, The Last of Us – pa čak i one zelene spodobe u Minecraftu ili Red Dead Redemption: Undead Nightmare. Voljeli ih, mrzili ih ili, pak, bili umorni od njih, ako u svojoj gejmerskoj karijeri niste potamanili barem tisuću-dvije-tri hodajućih mrtvaca, teško da vas se može shvatiti ozbiljno.

Pobješnjeli Max / Mad Max (1979.)

Tko bi rekao da će film o pomahnitalom Australcu koji baulja po postapokalipsom nagrizenom svijetu te stvara kaos gdje god da se zatekne – a koji pritom nije dokumentarac o Melu Gibsonu – uroditi s toliko dražesnih plodova?

Bez Pobješnjelog Maxa, kao prvo, ne bismo imali originalni Wasteland iliti prvi postapokaliptični RPG. Bez Wastelanda, pak, Cain, Boyarsky, Avellone i ostatak družine teško da bi napravili prva dva – opće je poznata stvar također i najbolja – Fallouta (dobro, 'ajde, i New Vegas nije za baciti).

A gdje su tek kojekakvi Borderlandsi, Rageovi, Twisted Metali, Carmageddoni i ini naslovi kojima se odajemo kada se zaželimo svjetova u usporedbi s kojima je ovaj naš primamljiv k'o najslađa bombona u šarenom papiriću...

Štoviše, kada bismo, obdareni ustrajnošću žohara, nekim čudom čak i preživjeli jednu takvu zamišljenu videoigraću pustoš, i dalje bismo se morali suočiti s onim najvažnijim od svih pitanja: Kako bi se takva alternativna stvarnost odrazila na najmilijeg nam Todda Howarda?

Istrebljivač / Blade Runner (1982.)

Još jednom Harrison Ford, još jednom Ridley Scott, i još jednom znanstvena fantastika – doduše, ipak uparena s neo-noirom, a ne hororom.

Spor, mračnjikav, melankoličan i neuvijeno filozofičan, Istrebljivač jedva da je uspio povratiti uloženo, pa se tako više-manje svima činilo kako će veoma brzo i sam skončati izgubljen poput suze u kiši.

Ali avaj! Bogovi mu ipak dobroćudno namijeniše drugačiju sudbu te dotični na kraju preraste ne samo u jedan od najutjecajnijih filmova ikada, već se također junački prometne i u jednog od kodifikatora cyberpunka.

Kada su, pak videoigre posrijedi, Scottova ekranizacija Dickovog romana što tematski, a što estetski utjecala je na čitavo more naslova. Od Kojiminog Snatchera (koji je u svojoj suštini ionako besramna kopija) ili Spectorovog Deus Exa, preko Beneath a Steel Skyja, Perfect Darka ili Syndicatea, pa sve do nešto novijih naslova kao što su Detroit: Become Human ili Cyberpunk 2077.

Doista, cyberpunk, a koji iz dana u dan postaje sve relevantnijim, teško je uopće i pojmiti bez, barem ako se nas pita, najboljeg filma u Scottovoj šarolikoj redateljskoj karijeri.

Spašavanje vojnika Ryana / Saving Private Ryan (1998.) 

Spielbergov koliko autentičan, toliko i potresan ratni ep u kojem Tom Hanks ne samo da tumači vojničinu, već se u ovoj ulozi također i neočekivano dobro snalazi, te 1998. godine nije bio tek jedan od onih filmova koje se jednostavno moralo pogledati ako se željelo ostati kul.

Ne, Spašavanje vojnika Ryana ujedno je bilo i upravo ono filmsko ostvarenje zahvaljujući kojem je stanoviti povijesni period (koji kod nas nikada nije izašao iz mode) dosegao valjda najveću razinu popularnosti u gotovo pola stoljeća. Referiramo se, jasno, na razdoblje Drugog svjetskog rata, a koje će se poput prvoklasne pošasti halapljivo sručiti na videoigraću industriju.

Prva u dugom nizu „žrtava” njegova desanta bit će po mnogima najbolja pucačina izašla na legendarnom Sivonji, odnosno Medal of Honor, a u čijoj će izradi sam Spielberg sudjelovati i kao scenarist i kao jedan od izvršnih producenata.

Ubrzo potom mrak nebrojenih tinejdžerskih soba ugledat će i onaj opskurni naslov za koji vjerojatno nikada niste čuli i koji neće nimalo utjecati na daljnji razvoj FPS-ova (Call of Duty, kašljuc, kašljuc...), dok će među istaknutijim igrama biti i Brothers in Arms, Battlefield 1942 te Company of Heroes.

Ratovi zvijezda IV: Nova nada / Star Wars IV: A New Hope (1977.)

Opet Spielberg? Opet Lucas? Harrison Ford po drugi... ne, treći put!? I opet znanstvena fant...azija? Ovo već lagano počinje ličiti na urotu kakve se ne bi posramili ni Zrinski i Frankopani!

Šalu na stranu. S obzirom na to da je utjecao na sve i sva, teško da bi i jedna lista ovog tipa mogla proći bez Ratova zvijezda. Čak i kada bismo zanemarili hrpetinu licenciranih te žanrovski raznovrsnih igara (KOTOR-i, TOR-ovi, Jedi Academyji, TIE Fighteri, Chessovi, Empire at Warovi itd.), ne bi valjalo zanemariti to da su dotični uvelike doprinijeli popularizaciji koncepta paralelnog izlaska igara upitnih kvaliteta (npr. Star Wars: The Empire Strikes Back za Atari 2600) baziranih na blockbusterima.

Nisu, međutim, licencirane igre ili bolećive virtualne sjenke što u stopu prate velike filmske hitove jedino što je nama Lucasova borba dala. Tu je također i popularizacija space combat/flight simulacija kao što su Wing Commander ili FreeSpace, svemirska sapuničastost Mass Effecta ili Infinite Spacea, kao i prosta činjenica da je neviđeni (financijski) uspjeh Ratova zvijezda dobrim dijelom omogućio osnivanje LucasArtsa.

Da, istog onog LucasArtsa zaslužnog za Monkey Island, Grim Fandango, Day of the Tentacle, Sam & Max: Hit the Road, Full Throttle i brojne druge radosti. Drugim riječima, ako je putem Ratova zvijeda Lucas upropastio mnoga djetinjstva, zamislite koliko bi ih samo upropastio bez njih!