Zašto smo toliko prokleto opčinjeni kako monstruoznim zločinima, tako i onim još monstruoznijim umovima koji stoje iza njih, ali i što to točno govori o nama kao vrsti, pitanja su koja je najmudrije prepustiti struci.

Ipak, s obzirom na to da je opća pomama za true crime žanrom već poduži niz godina u punome jeku te da još uvijek ne pokazuje ni najmanje znakove jenjavanja, izlišno bi bilo poricati da je tome upravo tako. Drugim riječima, velika većina nas očito se toliko propisno navukla na sadržaj koji „ledi krv u žilama” da bi svaki pokušaj odvikavanja najvjerojatnije rezultirao nekontroliranom treskavicom, znojenjem, malaksalošću i kojekakvim drugim simptomima, a koje običavamo povezivati s teškim ovisnostima.

Međutim, kao što tome može posvjedočiti svaki nepopravljivi ovisnik koji još uvijek drži do sebe, nije važna samo kvantiteta, već također i kvaliteta supstance koja se unosi. Srećom, iznimnih izdanaka žanra nipošto ne manjka, a mi vam u nastavku donosimo pet brižno selektiranih true crime naslova u kojima će svaki pokućni detektiv uživati kao svinjica u blatu.

Pripazite samo da se ne predozirate!

Pehist: Život i smrti Roberta Dursta / The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst (2015., 2024.)

Kako nije posrijedi tek najpoznatiji, već ujedno također i najbizarniji od odabranih naslova, učinilo nam se najprikladnijim otvoriti upravo s prvoklasnim uratkom Andrewa Jereckog.

Vidite, Jerecki će prvo snimiti Tajne i laži savršenog zločina (All Good Things, 2010.), jednu sasvim osrednju krimi dramu koja će ekspresno potonuti na kino-blagajnama unatoč tome što se šepurila s Ryanom Goslingom i Kirsten Dunst u naslovnim ulogama.

Potom će nenadano zaprimiti telefonski poziv samoga Roberta Dursta – čovjeka kojeg će se spomenuti film baziran na njegovom vlastitom životu toliko dojmiti da će Jereckom spremno predložiti da naprave intervju.

A zatim će, pak, na nemalo iznenađenje svih uključenih, Jerecki snimiti dokumentarac u kojem će mu poći za rukom u potpunosti ogoliti ovog rođenog Njujorčanina, nasljednika carstva nekretnina te teškog pehista oko kojeg ljudi neprestano nestaju ili umiru.

Pehist: Život i smrti Roberta Dursta, a koji je ove godine dobio i svoju drugu sezonu, dokumentarni je serijal prepun sumanutih obrata koje naprosto morate doživjeti da biste u njih povjerovali, pa vam stoga nemamo ništa drugo za reći nego – idite, gledajte i čudite se!

Tanka plava linija / The Thin Blue Line (1988.)

Cijenjeni američki dokumentarist Errol Morris (Vrata raja, Magla rata: Jedanaest lekcija iz života Roberta S. McNamare, Standardni postupak) prvotno je bio nakanio snimiti film o tzv. „Doktoru Smrti”.

Ne, ne o onom ozloglašenom eutanazijskom entuzijastu o kojem smo nedavno bili pisali, već o dr. Jamesu Grigsonu – famoznom teksaškom sudskom psihijatru koji je dijagnozu sociopata dijelio šakom i kapom te tako zapečatio smrtnu presudu u više od stotinu slučajeva.

Međutim, kada je u sklopu preliminarnih priprema nabasao na slučaj muškarca osuđenog na smrt zbog ubojstva jednog dalaškog policajca 1976. godine, Morris je veoma brzo počeo shvaćati da u čitavoj priči nešto nesnosno smrdi. I doista, što je više istraživao, to je više bio uvjeren u nevinost Randalla Dalesa Adamasa – čovjeka koji ne samo da nikada nije priznao krivicu, nego je također neprestano ponavljao da zna tko je stvarni počinitelj navedenog zločina.

Vješt kakav već jest, Morris je u konačnici snimio Tanku plavu liniju – kultnog prethodnika suvremenih true crime dokumentaraca u kojem je pridonio rasvjetljavanju slučaja, ali i jednom za svagda „unio” noirovsku estetiku u rod dokumentarnog filma.

Atmosferična, visoko stilizirana te vraški napeta, Tanka plava linija, ukratko, film je na koji svaki iskreni pobornik žanra mora baciti oko – ako ne i dva.

Čuvari / The Keepers (2017.)

Tko je ubio Catherine Cesnik, mladu časnu sestru te profesoricu engleskog jezika i književnosti u privatnoj srednjoj školi za djevojke Seton Keough (Baltimore, Maryland), a čije će tijelo dva mjeseca kasnije biti pronađeno na odlagalištu otpada?

Tko je još istoga tjedna te nesretne 1969. godine ubio dvadesetogodišnju Joyce Malecki, a čije će tijelo, pak, dva dana kasnije biti pronađeno u obližnjem šumarku?

U Čuvarima, sedmodijelnom dokumentarnom serijalu američkog redatelja Ryana Whitea, ova dva pitanja poslužit će tek kao uvertira u ono treće: Kako je moguće da je sustavno seksualno zlostavljanje polaznica spomenute škole bilo uspješno zataškavano desetljećima?

Nažalost, s obzirom na to da slučajevi umorstava Cesnik i Malecki još uvijek nisu službeno razriješeni, nedvosmislene odgovore na neka od postavljenih pitanja gledatelj, sasvim razumljivo, neće dobiti već će ga dopasti teret izvlačenja vlastitih zaključaka.

Ipak, premda tek ostaje za vidjeti hoće li pravda jednoga dana biti makar i donekle zadovoljena ili ne, fino koncipirani, još bolje producirani te neuvijeno šokantni Čuvari svejedno bi mu se mogli trajno urezati u pamćenje.

Dragi Zachary: Pismo sinu o svom ocu / Dear Zachary: A Letter to a Son about His Father (2008.)

Izvorno zamišljen kao svojevrsni „spomenar” namijenjen sinu koji nikada neće imati prilike upoznati svoga oca, niskobudžetni dokumentarac redatelja Kurta Kuennea rasparat će vam srce kao da je posrijedi najtanji list papira.

Naime, Kurt i Andrew (otac naslovnog Zacharyja) bili su najbolji prijatelji od najranijeg djetinjstva, pa sve do Andrewove preuranjene smrti. Točnije, sve do onoga dana kada je trudna Shirley Andrewa usmrtila s pet hitaca iz poluautomatskog pištolja, a što će shrvanog Kuennea nagnati na prikupljanje arhivske građe i intervjuiranje Andrewu bliskih ljudi u svrhu izrade spomenutog „spomenara”.

Međutim, kao da jedna tragedija već sama po sebi nije dovoljna, tijekom snimanja dogodit će se i druga – ona zbog koje će jedan film namijenjen isključivo najbližima biti „prenamijenjen” u film koji će moći pogledati čitav svijet.

Znači li to da bi Dragog Zacharyja: Pismo sinu o svom ocu čitav svijet zaista i trebao pogledati? U to, moramo priznati, nismo baš posve sigurni jer koliko god izniman dokaz predstavljao u prilog tezi da ljudska izopačenost ne poznaje granice, toliko je istovremeno izniman i depresivan učinak koji bi mogao imati na gledatelja.

Dragi Zachary: Pismo sinu o svom ocu, shodno tome, film je koji se gleda isključivo na vlastitu odgovornost...

Izgubljeni raj / Paradise Lost: The Child Murders at Robin Hood Hills (1996.) 

Petoga svibnja 1993. godine trojici osmogodišnjih dječaka izgubit će se svaki trag. Dva dana kasnije, njihova naga, izmučena te još uvijek zavezana tijela bit će pronađena na lokalitetu koji žitelji gradića West Memphis (Arkansas) nazivaju Robin Hood Hills. Još nekoliko dana kasnije, tinejdžeri Jessie Misskelley, Jason Baldwin i Damien Echols (tzv. Zapadnomemfiška trojka) bit će optuženi da su ove odvratne zločine počinili u sklopu sotonskog rituala.

No, iako će svekolika javnost, a prije svega roditelji tragično skončalih dječaka, sasvim razumljivo izgarati od želje za osvetom, postojat će i više nego opravdana sumnja da su Misskelley, Baldwin i Echols poslužili tek kao prikladni žrtveni jarci...

Slučaj koji se nalazi u središtu Izgubljenog raja intrigantan je koliko i sablažnjiv, a pristup redatelja i producenata Joea Berlingera i Brucea Sinofskog, pak, toliko neposredan da će vas gledajući film periodički prolaziti žmarci.

Štoviše, s obzirom na to da je riječ o jednom od ponajboljih ostvarenja žanra, lako bi vam se moglo dogoditi da se, odmah nakon što ga pogledate, bacite na njegove nastavke – Izgubljeni raja 2: Otkrivenje te Izgubljeni raj 3: Čistilište.