Nakon Crne Pantere imamo još jednu životinju u naslovu. Crveni Vrabac (Red Sparrow) špijunski je triler koji je u petak imao svoju premijeru, a zasluge za režiju pripadaju Francisu Lawrenceu (Hunger Games, I Am Legend, Constantine). Snimljen je prema nagrađivanom romanu Jasona Matthewsa, bivšeg CIA operativca. Priča počinje s Dominikom Egorovom (Jennifer Lawrence) kao balerinom koju nakon ozljede i kraja karijere unovače u redove ruske obavještajne službe.

Što izgleda kao značajniji odmak od plitkosti i pitkosti hollywoodske kinematografije, nije naišlo na odobravanje kritičara, ali ni publike. Tri najveća razloga za to su kontroverzna seksualnost, brutalno nasilje i neuobičajena struktura priče. Kao votka umjesto martinija, svaki od njih predstavlja popriličan odmak od očekivanja na koja smo navikli od špijunskih filmova - seksualno zlostavljanje umjesto šarma, sociopatsko nasilje umjesto spektakularne akcije, te nepoznat kraj umjesto poznatog kraja.

Seks

Kao što Jessica Salter piše za Telegraph - od Mate Hari i takozvanih Romeo špijuna do danas - vještina zavođenja je itekako dio špijunskog svijeta. Jesu li pak pojedini agenti svoju dužnost prema državi kroz povijest izvršavali polugoli ili goli, sprijeda ili straga, više je bitno za doživljaj gledatelja nego za pogled na špijunski svijet koji Red Sparrow nastoji pridonijeti mediju filma.

Bez previše povlačenja Michela Foucaulta za jezik, malo je toga kompatibilno kao seks i moć, a Red Sparrow na provokativan način uspijeva to i pokazati. Možda je najbolji primjer scena u kojoj Dominika preuzimanjem dominantne uloge uspijeva podčiniti agenta s kojim je u sukobu tako što neutralizira njegov seksualni nagon, i to unatoč tome što se skida do kraja i bezuvjetno nudi svoje tijelo.

Špijunska škola takozvanih Vrabaca u kojoj se nalaze podučava ih manipulaciji kroz maksimu da svatko može biti podvrgnut kontroli ako odglumimo ulogu onoga što im najviše treba. Dominika na osnovu opažanja iz ranijeg sukoba s tim agentom okreće upravo tu maksimu protiv njega tako što mu uskraćuje fetišizam koji ga pokreće - dominaciju i kontrolu. Usprkos razriješenim rukama da čini što ga je volja, on gubi svu moć - i nad situacijom, i nad sobom, i nad njom.

Nasilje

Drugi je razlog nasilje u Red Sparrowu koje je srodnije snuff filmovima nego akcijskim. Razlog tome su naravno scene mučenja, ali i potpuni izostanak oružane akcije. Razumljivo je stoga zašto bi šira publika mogla zamjerati iskustvo koje ovaj film pruža. Dok smo na akcijsko nasilje toliko navikli da ga smatramo neizostavnim dijelom filmskog iskustva, mučenje je zbog svog intenziteta toliko intimno da djeluje uznemirujuće.

Oni koji nisu osjetljivi mogli bi pak zamjeriti besmisao takvih scena, no odlike Red Sparrowa koje poništavaju tu tezu su konzistentna karakterizacija i izvrsna gluma. Nasilje ni u jednom navratu ne djeluje nepotrebno, već se veže uz nasilne likove i nasilne trenutke, te ne dopušta da se ono prelijeva na druge odnose i ostatak priče. Ono je ekstremno, ali ciljano i kontrolirano. Špijunska je to crta s kojom se glasna akcija i topovsko meso u formi suvišnih glumaca za odstrel ne može mjeriti govorimo li o tome koji je prikaz vjerniji.

Priča

Time dolazimo i do trećeg razloga za nezadovoljstvo većine, strukture priče. Struktura priče je naravno usko vezana s likovima i filmskim motivima. Jedan od uobičajenih motiva je spomenuta akcija koja služi kao vezivno tkivo. Dinamika akcije ne samo da čini film zanimljivijim nego i sporije scene probavljivijima. Ona daje smisao filmu tako što nerijetko sama bez pomoći skripte vodi likove od jednog cilja k drugom.

U Red Sparrowu te vrste akcije nema i zbog toga se čini kao da se cijela priča događa slučajno, ako ne i proizvoljno. Naravno, stvar nije tako jednostavna. S jedne strane su formulaični filmovi s velikim misijama koje obično uključuju spašavanje svijeta i crno-bijele likove. S druge strane je Red Sparrow koji prikazuje onaj trenutak nemira u špijunskom svijetu kada se dužnost sukobljava s drugim faktorima koji nisu tek prosta uvjerenja, te time lojalnost agenata dolazi pod upitnik. Zbog toga što likovi vode narativ umjesto da se pokoravaju njemu i postavkama s početka, i oni i priča čine se stvarnijima, ali i neizvjesnima do samog kraja.

Špijuni

Jedan od članaka - koji eto pomalo sumnjivo nisam uspio ponovno naći ni nakon sat vremena - opisao je u naslovu Red Sparrow kao najbliži prikaz stvarnog špijunskog svijeta. To je zanimljiva teza koju sam definitivno sklon podržati. U špijunskom animiranom djelu Joker Game nastoje se prenijeti neke ideje o špijunskom svijetu. Jedna od značajnijih je ta da špijun jednom kad bude otkriven postaje beskoristan. Ubiti ga kao protivnika, radije nego pustiti, nadzirati i iskoristiti ako je moguće, bila bi veća šteta nego korist.

Nevjerojatno je stoga koliko priča i ponašanje likova u Red Sparrow prate upravo tu ideju. Onda i kada ima nasilja, ono nije ideološki suparničko nego iz koristi. Neobično direktna komunikacija američkog špijuna i ruske špijunke odjednom postaje jasnija - kao već otkriveni obavještajci oni nemaju drugog izbora nego poduzeti rizike s uvjerenjem da će u toj razmjeni njihova strana izvući više koristi. U suprotnom, ostali bi u istom status quo u kojem se nalaze njihove države, a kao otkriveni obavještajci bili bi beskorisni.

Epilog

Kao preporuka za skeptike poput mene, svoj dio u ukupnom pozitivnom dojmu nesumnjivo je odigralo i IMAX iskustvo koje sam dosad odbijao zbog, meni osobno, udaljenosti Arene i nešto više cijene; ali i kao veliki fan x265, HD i blu-ray izdanja na svom omiljenom 'malom' ekranu. Rezolucija koju IMAX pruža uklanja nezadovoljstvo koje sam imao prema kino ekranima, dok se zvuk zbog svoje kvalitete čini manje napadnim od uobičajenog kino doživljaja. Možda je dovoljno reći da Red Sparrow nije ni SF blockbuster, a očite razlike u doživljaju svejedno ima.

Što se tiče filma, od prikaza ruske špijunske škole koju će nepovoljne kritike isticati kao pomalo nespretnu i neukusnu, pa do castinga Joela Edgertona kao američkog špijuna koji odvraća pozornost svojim izgledom jer podsjeća na Rickyja Gervaisa, dosta je toga za zamjeriti. Ok, to su moje zamjerke. Sveukupno dvije, u filmu. Izvan filma, hordi zaštitničkih fanova Jennifer Lawrence nimalo se ne sviđa 'iskvarivanje' kojem su je 'podvrgnuli'. Uzimajući u obzir to da tamo nije bila slučajno i tek tako - a ni gola 'na prepad', već voljno, samouvjereno i s pravom odobrenja završne verzije filma - ima moj duboki naklon za odglumljenu ulogu za koju ipak treba tim više hrabrosti što si manje praznoglaviji.

---

Pročitajte i naš osvrt na ovogodišnju dodjelu filmske nagrade Oscar