Star Wars: Episode VII - The Force Awakens je 2015. godine bio početak nove trilogije čije su nedostatke mnogi pravdali kao uvod u ono što tek slijedi. No, Star Wars: Episode VIII - The Last Jedi je 2017. godine zabrazdio u neke druge vode. Ono što je prikazano je ustvari bilo toliko neočekivano da je kroz žustre rasprave napravilo čisti rez između publike koja ga je branila i koja ga je mrzila. Ove godine je na red došao Star Wars: The Rise of Skywalker kao posljednji film u nizu.

J.J. Abrams se vratio na režisersko mjesto kako bi priveo trilogiju kraju; prvi je film režirao on, a drugi Rian Johnson. Star Wars: The Rise of Skywalker je najbolje opisati kao film bez rizika. Na njega se vežu i novootkriveni odnosi moći i likova koji nemaju osnovu u prva dva filma, ali nisu teški za prihvatiti i pomiriti se s time da je prekasno za bolje.

Dobra strana filma bez rizika je izostanak dosadašnjih i novih nebuloza. Primjerice, uloga lika Rose Tico (Kelly Marie Tran) je svedena na minimum. Loša je strana formulaična struktura filma koja je svedena na dvije potrage koje naposljetku vode k raspletu radnje. Ta je formulaičnost ispunjena scenama koje robuju fanovima čiji dojam umjesto o stvaranju nasljeđa ovisi isključivo o trenutačnom utaživanju nostalgije. Osim tog podilaženja, preostali je put do raspleta ispunjen pro forma sukobima u sklopu spektakularne scenografije koja se i mogla očekivati pod vodstvom Abramsa.

Nezanimljivost sukoba je među najvećim razlozima zašto se treća trilogija čini toliko dalekom od prve dvije. Osim očigledne oskudice Jedi vitezova i Sitha, i koreografija samih borbi ne nastoji parirati onima iz prve dvije trilogije. Unatoč tome što su naši junaci imali tri filma da napreduju, najbitnije borbe se svode na nepomičnost i grimase koje više odgovaraju povlačenju užeta nego mačevanju psioničkih bića u sklopu fantasy svijeta. Sjetimo se da je Star Wars: Episode VIII - The Last Jedi (2017) izmeđuostaloga ismijavao i svjetlosne mačeve, umjesto da je njima što više plijenio pažnju kao zaštitnim znakom Star Wars sage.

U trilogiji su osim dostojne akcijske koreografije nedostajali i uvjerljivi likovi koji bi je trebali izvoditi. Umjesto lika poput Jyn Erso (Felicity Jones; Rogue One, 2016) imali smo bezizražajnu Rey (Daisy Ridley), dok je Kylo Ren (Adam Driver) unutarnji sukob izražavao kroz ćudljivost i patetiku. Upareni, oni čine otprilike jednu Kristen Stewart (Twilight) Star Wars sage. Vrijedi napomenuti da su u posljednjem filmu napravili pomak, koliko god kasno bilo.

Pažnju koju formulaičnim sadržajem gubi kroz prva dva akta filma, Star Wars: The Rise of Skywalker uspijeva vratiti krajem drugog akta i u raspletu koji slijedi. Premda rasplet ne nadmašuje ravnodušnost prema dotad viđenom, dovoljno je dobar da odvrati od sveopćeg razočaranja. Da je trilogija kojim slučajem bila dostojna raspleta, on bi nesumnjivo bio klimaks vrijedan pamćenja.

Osim toga što je sve skupa završilo, ono najbolje što je proizašlo iz ove Disneyeve trilogije (2015-2019) je to da nakon njenog debakla novije generacije neće biti opterećene zastarjelom i pretjeranom netrepeljivošću prema drugoj trilogiji u nizu (1999-2005) koju su stariji fanovi često gajili pri usporedbi s prvom trilogijom (1977-1983).

Onima koji su se pak nakon prva dva filma zakleli da neće platiti za treći, kao alternativu preporučujem TV seriju Mandalorian (2019-) koja će utažiti dio gladi za novim sadržajem u Star Wars svemiru. Na čelu Mandaloriana je Jon Favreau (Iron Man) u produkciji Lucasfilma i Walt Disney Studiosa, a na raspolaganju im stoji budžet od 100 milijuna dolara.

Pri premijeri filma Star Wars: The Rise of Skywalker u CineStar Areni imao sam ga priliku pogledati u 4DX dvorani. Svrha 4DX kina je osim vida i sluha uključiti i ostala osjetila za potpuniji kino doživljaj i to kroz mnogobrojne efekte kao što su ljuljanje, vibracija, vjetar, voda i drugi. Više o 4DX tehnologiji možete pročitati u našem članku o 4DX-u.

4DX doživljaj je subjektivan kod svakog čovjeka, a prema mojem mišljenju, ima potencijal biti popularniji ukoliko postane umjereniji. To pretpostavlja upotrebu efekata samo onda kad uistinu čine scene boljima, ali i izostavljanje efekata pri manje značajnim scenama kako bi se izbjeglo osjetilno opterećivanje gledatelja te iskoristio efekt pauze. Iako su prema mojem mišljenju efekti u ovom filmu ponekad bili pretjerani, nekoliko scena zablistalo je u punom sjaju zahvaljujući efektima svjetla, vjetra, zraka, te laganog kretanja sjedala. One su time nadišle uobičajeno iskustvo kina. 4DX preporučujem onima čije težnje vode drugačijem iskustvu doživljaja filma od klasičnog audio-vizualnog podražaja. Za sve ostale, IMAX je i dalje ultimativno kino iskustvo.