Treći film iz serijala Nož u leđa, znakovito naslovljen Wake Up Dead Man, vraća Benoita Blanca u trenutku kada je stvarnost već natrpana zagonetkama (požar u Vjesniku, whodunnit). Rian Johnson ponovno piše i režira detektivsku priču koja se može gledati neovisno o prethodnim nastavcima: nakon obiteljske pohlepe u prvom filmu i milijarderovih igara u Glass Onionu, Blanc se sada susreće s ubojstvom unutar crkvene zajednice, prostora koji bi trebao nuditi utjehu i „duhovni autoritet” – a ovdje postaje poligon za paranoju, radikalizaciju i zloupotrebu vjere.

Johnson pritom poseže za klasičnim detektivskim obrascem zaključane sobe, svjesno se oslanjajući na tradiciju Johna Dicksona Carra i onu „staromodnu” ideju da je zločin prije svega logički problem. No Wake Up Dead Man taj okvir koristi kao zamku – iza privida čiste enigme skriva se film kojeg manje zanima sam trik, a više publika koja je na trik spremna povjerovati. Religija ovdje nije provokativni dodatak, nego sustav značenja koji se, kao i tehnologija u prethodnom filmu, pokazuje iznimno podložnim manipulaciji. Johnson ne razotkriva vjeru samu po sebi, nego mehanizam njezine instrumentalizacije – trenutak u kojem obećanje spasenja postaje alat kontrole, a zajednica publika koja više ne postavlja prava pitanja.

Valja napomenuti da je, bez obzira na dosad izrečeno, ovo i dalje film iz serijala Nož u leđa, što znači da ćete vrlo često naići na njegov neizostavan dio – humor. PG rejting filma je 13 (ne preporučuje se djeci ispod 13 godina) gotovo pa isključivo na temelju šala na račun masturbacije. U redu, i zbog ubojstva.

Veliki petak

Žeravica u kaminu i krupni kadar Benoita Blanca (Daniel Craig) koji čita pismo velečasnog Juda Duplenticyja (fenomenalan Josh O'Connor) o ubojstvu monsinjora Wicksa (Josh Brolin) na Veliki petak – pismo koje počinje pričom u kojoj je velečasni, bivši boksač, slomio čeljust đakonu Clarku i tako završio u Crkvi u Chimney Rocku, malenom gradiću... i tako počinje novi nastavak serijala.

Nedugo nakon upoznajemo čitav spektar likova (i potencijalnih ubojica) iz Chimney Rocka. Župa je mala, s vlastitom zamršenom povijesti (i naslijeđenim obrascima) koja uključuje osvetoljubive svećenike (zastrašujući monsinjor Wicks), posrnule kćeri, nestala bogatstva i neobičnu obiteljsku povezanost – svega dosad navedenog. Među Wicksovim „ovcama” (jer on je „pastir”) su Martha Delacroix (Glenn Close), koja vodi župu, župna odvjetnica Vera Draven (Kerry Washington) i njezin sin Cy (Daryl McCormack), neuspješan influencer, mizogin i nedavno razvedeni liječnik Nat Sharpe (Jeremy Renner), anti-woke pisac znanstvene fantastike (Andrew Scott), nezainteresirani grobar po imenu Samson Holt (Thomas Haden Church) te mlada žena s invaliditetom, očajna za čudom – Simone Vivane (Cailee Spaeny).

Upoznavanje velečasnog Juda (a i naše) upoznavanje s likovima izlaže se retrospektivno (36 minuta) do čina ubojstva, a film prelazi u sadašnje vrijeme (pisanje, odnosno čitanje pisma) nakon sat vremena. Vrijeme za detektiva Blanca.

Blancova uloga ovog puta dobiva i novu dimenziju. On, naime, na određeni način postaje svećenik velečasnom Judu (tj., taj je odnos obostran), pa tako Wake Up Dead Man dodatno osvjetljuje činjenicu da je to upravo ono što je Blanc radio i prije: pomagao (i slušao ih) onima marginaliziranim, nemoćnim ljudima kojima je pomoć prijeko potrebna.

Velika subota

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere (ali nećemo vam reći tko je počinio ubojstvo)

Kao i u prethodnim nastavcima, film je prepun sitnica koje mu dodatno podižu kvalitetu. Nakon mudrih rečenica koje izgovara velečasni, detektiv će mu reći „Touché, oče”, a onda, nakon što par sekundi nakon velečasni počne plakati, Blanc će izustiti „Sine, jesi dobro?”, što dodatno podcrtava gore istaknuti odnos dvojice likova, ali se i direktno veže na razgovor o vjeri (ili manjku iste), ulozi Crkve i drugih društvenih komentara kojima je film prožet. Johnson se, dakako, ne upušta u eksplicitnu direktnu kritiku (niti je to radio u prethodnim nastavcima), već koristi suvremeni okvir – zajedno s problemima koji iznad njega lete u krug kao ptice na Jakuševcu – „flertujući” s društvenom kritikom, a potom odvodeći film u smjeru „vječnih”, velikih tema. Na taj je način inicijalna jukstapozicija (prostorno-vremenska povezanost sa stvarnim problemima s jedne, i klasični motivi kriminalističke fikcije s druge) dovoljna da bi gledatelj promatrao razvoj priče u ključu suvremenih socijalnih problema, a da pritom film nikad ne zalazi u direktan proglas o tome kako bi ljudi trebali živjeti svoje živote – kao što je to slučaj s propovijedima monsinjora Wicksa.

Velečasni, s druge strane, kao glavni optuženik u slučaju ubojstva, s Blancom će pretraživati urede pokojnog monsinjora ne bi li dvojac pronašao pravog krivca: Jud će nazvati ženu iz korisničke podrške tvrtke koja se bavi s alatima (komad teškog alata naručen je za otvaranje grobnice, a informacija o tome tko je naručitelj dodatno će pomoći dvojcu u rješavanju slučaja) i, u trenu kada primijeti da joj je potreba pomoć, odbaciti sve drugo – da bi bio svećenik (i pružio joj utjehu i nadu). Za to vrijeme, članovi župe će i dalje slijediti Lažnog Mesiju (ne u doslovnom smislu).

No to je samo jedan segment filma od mnoštva koje čini dojmljivo zaokruženu cjelinu: detektivski žanr, suvremena politika, uloga društvenih mreža u kulturi, mjesto religije u našim životima, proturječja u praksi katolicizma, licemjerje, mizoginija, demagogija, pohlepa, želja za moći, prihvaćanje sebe i vlastitih vrijednosti, vjera, bijes i – iskupljenje. A uz to, Wake Up Dead Man je i punokrvna zagonetka „zaključane sobe”.

Uskrs

Na tematskoj razini, Wake Up Dead Man ispada zreliji i fokusiraniji film nego što se na prvi pogled čini. Johnson ovdje ne zauzima stranu u raspravi vjera–ateizam, nego inzistira na odgovornosti: nije ključno u što vjeruješ, nego kako tu vjeru (ili njezin izostanak) provodiš u praksi. U tom smislu Benoit Blanc funkcionira kao figura sekularne etike, Jud kao primjer vjere u stalnom unutarnjem sukobu, a Wicks kao upozorenje što se događa kada se duhovni autoritet pretvori u oružje. Film ne razotkriva religiju, nego ljudsku potrebu za jednostavnim odgovorima i jakim vođama, onu istu potrebu koja se bez problema seli s oltara na društvene mreže, iz crkve u algoritam.

Istodobno, riječ je o možda najčišćem detektivskom filmu u serijalu. Iako ansambl povremeno djeluje neujednačeno, središnji trokut – Craig, O’Connor i Close – drži film čvrsto na okupu. Vizualno, Wake Up Dead Man ima vlastiti identitet: jesenski tonovi, drvo, sjena i svjetlo. Uz to, u filmu ima i odličnih trikova, poput onog s uspoređivanjem slike i „stvarnog” viđenja kafića, odnosno samog kadra. Nastavno na to, Blanc kaže kako je riječ o savršenom, nevjerojatnom zločinu – plodu fikcije, krimi-romana – nečemu što ne pripada našem, „stvarnom” svijetu.

Film, naravno, ima svojih boljki (i daleko je od savršenog) – od kojih je možda najupečatljivija ona da stvarni krivac nije pretjerano dobro skriven, no to uistinu i nije toliko bitno. Neke utakmice, i kad znate rezultat, želite pogledati zbog kvalitetne igre. Bolji i ozbiljniji od Glass Oniona, manje razigran od prvog filma, ali zato tematski „gušći”, Wake Up Dead Man potvrđuje da Benoit Blanc nije samo detektiv koji rješava zagonetke, nego ogledalo društva koje uporno traži krivce umjesto preuzimanja odgovornosti. Ako Johnson nastavi stvarati ovakve filmove, a sve upućuje na to da hoće, bilo bi dobro da se ta tradicija ne zadrži isključivo na streaming platformama jer je užitak ovakve filmove pogledati na velikom platnu.