Prije dva mjeseca istakli smo najbolje filmove o Jamesu Bondu – no, istina je da serijal o agentu 007, unatoč svojoj dugovječnosti i globalnom uspjehu, nije uvijek isporučivao vrhunske proizvode. Među više od dvadeset filmova (25/27) kriju se i oni u kojima je formula zakazala – bilo to zato što su bili predugi, imali zlikovce koji graniče s karikaturom, „labavi” zaplet ili glumce koji su u tom trenutku već bili predaleko od vrhunca vlastite karijere.

Za razliku od liste najboljih Bond filmova, ovdje nije bilo moguće tražiti balans među erama i glumcima. Iako se i Connery, Brosnan ili Craig mogu „poskliznuti”, neizbježno je da se najveći broj naslova s ove liste veže uz eru Rogera Moorea – desetljeće u kojem je James Bond često prelazio granicu šarma i parodije.

8) Dijamanti su vječni (Diamonds Are Forever, 1971)

Bond (Sean Connery) nakon lova na Blofelda (Charles Gray) istražuje lanac krijumčarenja dijamanata koji ga vodi u Amsterdam, Los Angeles i — naravno — Las Vegas. Putem se susreće s ubojicama Mr. Wintom (Bruce Glover) i Mr. Kiddom (Putter Smith), upoznaje oportunisticu Tiffany Case (Jill St. John), a u Whyte Houseu otkriva Blofeldov plan (satelit koji može raznijeti nuklearne projektile i druge ciljeve na Zemlji). Usput: tučnjava u liftu, kaskaderska vožnja Mustangom na dva kotača i bijeg u — lunarnom vozilu.

Uvodna špica je predivna, pojedine scene (u Las Vegasu) su hipnotične, a Conneryjeva hladnoća (čak i kad djeluje „umoran od svega”) odmiče film od potpune ridikuloznosti – u suprotnom bi Dijamanti su vječni ostao samo kič na razmeđi akcijskog filma i parodije, neujednačen špijunski spektakl bez fokusa, sa stripovskim antagonistima.

7) Zrno utjehe (Quantum of Solace, 2008)

Direktan nastavak Casino Royala (2006): Bond (Daniel Craig) još pati za izgubljenom Vesper i prati tragove tajne mreže do „eko-filantropa” Dominica Greenea (Mathieu Amalric), koji pod krinkom okoliša privatizira vodu u Boliviji. Bond se udružuje s Camille (Olga Kurylenko), motiviranu osvetom. Tu su još M (Judi Dench), Felix Leiter (Jeffrey Wright), Rene Mathis (Giancarlo Giannini) i agentica Fields (Gemma Arterton).

Zrno utjehe nije „loš film” u istom smislu kao i filmovi koje ćemo navesti kasnije. Iako su za vrijeme produkcije trajali scenaristički prosvjedi, priča je vrlo jasna, kao i motivacija iza svih likova; Roberto Schaefer (stalni snimatelj redatelja Marca Forstera) je odradio dobar posao, kao i svi koji su radili na koreografiji i soundtracku. Problem je, zapravo, prvenstveno u montaži, odnosno tempu – u akcijskim scenama ponekad je nemoguće razumjeti što se zbiva, a dramske scene su granično zbrzane, a ista se kritika odnosi i na režiju.

6) Svijet nije dovoljan (The World Is Not Enough, 1999)

Nakon atentata u sjedištu MI6, Bond (Pierce Brosnan) preuzima zaštitu nasljednice naftnog carstva, Elektru King (Sophie Marceau), i tako dospijeva u mrežu ucjena, trauma i prevrtljivosti. U igru ulazi Renard (Robert Carlyle), terorist s metkom u mozgu koji ne osjeća bol, a na kraju – naravno – i globalna prijetnja: nuklearna sabotaža putem podmornice. Usput Bond susreće i dr. Christmas Jones (Denise Richards), nuklearnu fizičarku koja mu postaje saveznica.

Počnimo upravo s njom, likom koji i danas polarizira publiku. Glavna zamjerka je zapravo...da nije ni trebala biti u filmu: ako je Elektra King jedina „Bond djevojka”, pritom i glavna antagonistica, cijeli bi obrat imao puno snažniji učinak. Uz to, šale vezane za dr. Christmas bile su grozne, a vrhunac neuvjerljivosti morala bi biti činjenica da se nuklearni fizičari na radnom mjestu oblače u potkošulje i „vruće hlačice”. Elektra King je, s druge strane, potcijenjeni adut filma – rijedak slučaj razrađene bondovske „femme fatale”, dok je Carlyleov Renard konceptualno zanimljiv, ali neiskorišten. Prolog na Temzi je, istaknimo, među boljim brodskim jurnjavama u serijalu.

Ovo je film u kojem se grandiozne ideje sudaraju s ispodprosječnom izvedbom. Kritika je isticala da je scenarij nevjerojatno ukalupljen, čak i za Bonda, gluma neujednačena, a sveukupni dojam mlak: sredina Brosnanove ere, bez jasnog vrhunca (i pada).

5) Operacija Svemir (Moonraker, 1979)

My name is Skywalker, Luke Skywalker.

Nakon krađe raketoplana, Bond (Roger Moore) prati trag do industrijalca Hugha Draxea (Michael Lonsdale), megalomana koji planira „resetirati” čovječanstvo: uništiti život na Zemlji, a potom naseliti planet novom „elitom” iz svoje orbitalne stanice. Put vodi kroz Veneciju, Rio i Amazonu; Jaws (Richard Kiel) se vraća kao komično-prijeteća sjena; a dr. Holly Goodhead (Lois Chiles) – NASA-in/CIA-in dvojni agent.

Operacija Svemir je simptom vremena: nakon trijumfa Star Warsa producenti „šalju” Bonda u svemir – ne zato što priča to traži, nego zato što je tema duboko utkana u zeitgeist – pa se i prodaje. Rezultat je film koji je potpuna autoparodija, „spektakl bez duha”, film u kojem kontekst objašnjava sve: Cubby Broccoli svjesno je „ubrzao” ovaj naslov kako bi kapitalizirao na znanstvenofantastičnoj pomami. Retrospektivna istraživanja isto i potvrđuju: Moonraker često loše kotira na listama, ali je komercijalno dominirao godinama.

Također, što je s imenima „Bond djevojaka” i homofonima? Holly Goodhead? Xenia Onatopp? Pussy Galore? Ozbiljno?

4) Umri drugi dan (Die Another Day, 2002)

Nakon što je uhvaćen u Sjevernoj Koreji, Bond (Pierce Brosnan) provodi 14 mjeseci u zatočeništvu, pa biva oslobođen u razmjeni zatvorenika — premda se sumnja da je odavao tajne. Bez licence, kreće u privatnu istragu i nailazi na misterioznog milijardera Gustava Gravesa (Toby Stephens) i njegov satelitski projekt Icarus. Put ga vodi preko Hong Konga, Havane i Londona, a u igru ulaze agentica Jinx (Halle Berry), haker Zao (Rick Yune) i „ledena” dvojna agentica Miranda Frost (Rosamund Pike). Ako ste davno gledali film, možda se ne sjećate radnje, ali vjerojatno se sjećate satelitskog oružja, ledene palače i jurnjave u nevidljivom Aston Martinu.

Ovo je film koji kritičari i fanovi često nazivaju „Bondom na CGI steroidima”. Ebert je dao tri zvjezdice, ali i upozorio da film „ide predaleko” u „akcijskom karnevalu”. Guardian i Variety prozivali su „videoigraći” ton — surfanje na CGI tsunamiju postao je meme prije memeova, dok je nevidljivi Aston Martin postao simbol pretjerivanja. Čak i Brosnan je kasnije priznao da je film „otišao predaleko” i dokrajčio njegovu verziju Bonda.

3) Čovjek sa zlatnim pištoljem (The Man with the Golden Gun, 1974)

Bond (Roger Moore) dobiva prijetnju smrću od Francesca Scaramange (Christopher Lee), plaćenog ubojice s legendarnim zlatnim pištoljem. Njegova meta je i znanstvenik koji je razvio Solex Agitator, uređaj koji može riješiti energetsku krizu. Bond putuje u Hong Kong, Bangkok i na Scaramangin privatni otok, gdje ga čekaju sluga Nick Nack (Hervé Villechaize) i Scaramangina ljubavnica Andrea Anders (Maud Adams). Vrhunac? Duel u labirintu ogledala.

Na papiru, film zvuči kao pun pogodak: Christopher Lee kao elitni ubojica, egzotične lokacije, politička aktualnost (energetska kriza ‘70-ih). U praksi, kritike su bile nemilosrdne: „spor, neujednačen i bez napetosti” (Variety), „propuštena šansa” (Guardian) i slično. Roger Moore je kasnije i sam priznao da mu je film među najslabijima u njegovoj eri. Najviše boli to što je Scaramanga potencijalno jedan od najboljih zlikovaca serijala, ali na kraju potpuno neiskorišten.

2) Octopussy (1983)

Bond (Roger Moore) dobiva zadatak: istražiti ubojstvo britanskog agenta 009 u Istočnom Berlinu, što ga vodi do mreže krijumčarenja dragulja u koja je umiješan cirkus. U priči se pojavljuju general Orlov (Steven Berkoff), skriveni nuklearni projektili, te titularna Octopussy (još jednom Maud Adams), bogata žena koja vodi kult.

Iako se odvija na impresivnim lokacijama, ton filma je „šizofren”: kombinacija komedije, klauna, ludih kostima, cirkusa i ozbiljne nuklearne prijetnje. Kritičari su često isticali da film nije siguran želi li biti ozbiljan ili karikatura svojih vlastitih klišeja. Uz to, Moore je bio već prilično star, i u nekim scenama djeluje anakrono, dok je zaplet bio previše složen: pregršt nespojivih elemenata, gomila likova bez jasne motivacije ili dubine, humor koji se oslanja na seksističke dosjetke i neujednačen ritam u cjelini. Barem nije bilo pištolja koji bi napuhao negativca do smrti.

1) Pogled na ubojstvo (A View to a Kill, 1985)

Definitivni broj 1. Bond (Roger Moore), sada već u trećoj dobi, istražuje sumnjive događaje u Sjevernoj Koreji i FBI-ju, što ga vodi do Maxa Zorina (Christopher Walken), industrijalca s grotesknim genetskim podrijetlom i planom da uništi Silicijsku dolinu kako bi kontrolirao tržište mikročipova. U igru ulaze i May Day (Grace Jones), Zorinova desna ruka te Stacey Sutton (Tanya Roberts), mlada geologinja čija je obitelj uništena Zorinovim manipulacijama. Veliki finalni obračun odvija se na Golden Gate mostu u San Franciscu.

RT ocjena Pogleda na ubojstvo je najgora (≈36 %) u usporedbi sa svim drugim Eonovim Bond filmovima. Kritički konsenzus je da je film pretrpan lošim šalama te apsurdan čak i prema Bondovim standardima, dok Roger Moore u 57. godini više nije vjerodostojan kao akcijski superjunak – scene u kojoj izvodi fizičke podvige često su posve neuvjerljive. Zaplet je također kritiziran zbog predugog uvoda i dugih segmenata bez napetosti, a humor (parodija?) prelazi granicu i odvodi film u parodijsko-cirkuskom smjeru.

Najbolji Bond filmovi podsjećaju nas na to koliko elegantno formula može funkcionirati: šarm, akcija, gadgeti i prijetnja globalnih razmjera u savršenom balansu. Najgori, pak, pokazuju što se događa kada se ista ta formula pretvori u autokarikaturu. Bilo da je riječ o Rogeru Mooreu koji u 57. godini glumi superšpijuna, Brosnanu koji surfanjem na CGI tsunamiju postaje meme prije memeova, ili cirkuskom klaunu koji spašava svijet od nuklearne bombe — ovi filmovi postali su „lekcije” o tome kako „više” nije nužno „bolje”. Možda su ovi filmovi dno ljestvice, ali bez njih ne bismo imali kontrast koji čini vrhunce serijala još blistavijima. Kao i sam Bond, franšiza je morala pasti — u cirkus, svemir ili CGI palaču — da bi se ponovno uzdigla s Casino Royaleom. Vidjet ćemo hoće li isto postići i Denis Villeneuve s Bondom 26.