Činjenica jest da je tržište poplavljeno brojnim remasterima, reizdanjima i remakeovima, od kojih samo mali broj takvih projekata zaslužuje pozornost igrača. Priznajemo da smo i sami u nekoliko navrata podlegli medijskoj prašini koja se digla oko nekih naslova koji dolaze u osvježenom obliku, ali smo nakon isprobavanja shvatili da je osnove mehanike pregazilo vrijeme te kako kozmetička uljepšavanja, koja su ponekad uistinu impresivna, jednostavno nisu dovoljna za prolaznu ocjenu.

Primjera je gomila i nećemo se njima baviti, no odmah u početku kažemo kako to nije slučaj s Burnout Paradise Remasteredom, koji smo zaigrali u inačici za PlayStation 4 i ostali njime oduševljeni. Iako su ranija izdanja ovog serijala prije izvorne verzije slijedila linearni put napretka i stavljala nas u jednu utrku za drugom prema točno određenom redoslijedu, Burnout Paradise je predstavio otvoreni svijet koji i danas funkcionira besprijekorno. Pred nama je potpuna sloboda kretanja i istraživanja, odluka u kojim utrkama želimo sudjelovati i kako, uostalom, uopće do njih stići. Nema pokazivača smjera, niti će nas igra kazniti ako krenemo nekim svojim prečicama suludim brzinama, koje popratne slike ne mogu dočarati. To jednostavno morati isprobati “uživo”, pogotovo dijelove koji dovode do spektakularnih sudara.

Spomenuti su, pak, posebna tema zasebnih scenarija pod imenom Road Rage, u kojima je cilj razbiti što više suparnika u određenom vremenu, kao i Marked Man, gdje bježimo do određene točke s gomilom bijesnih jurilica iza sebe, kojima je jedina svrha zaustaviti nas po svaku cijenu. Remastered, osim osnovne igre, donosi i svih osam naknadno objavljenih dodatnih sadržaja, uključujući Cops and Robbers, Burnout Bikes i Legendary Cars, što u konačnici igračima daje priliku provozati preko 150 različitih vozila, od kojih svako ima unikatne karakteristike koje su tijekom igranja itekako zamjetne. Spomenimo i izvrstan soundtrack, kakav se u današnjim igrama rijetko viđa i u koji su, osim Guns ‘N’ Roses i njihova “Paradise Cityja”, bez kojeg bi ovaj naslov teško bilo zamisliti, uvrštene pjesme Depeche Modea, Soundgardena i, primjerice, Twisted Sistera. Sve to pridonosi osjećaju zaokruženog proizvoda, a posebno nas raduje to što Electronic Arts u ovom slučaju nije podlegao maniji mikrotransakcija i fenomena “loot boxova”, kojima njihove nove igre vrište i izazivaju bijes igrača, već napredak ovisi samo o našoj volji i trudu da u utrkama pobjeđujemo.

Nažalost, moramo se osvrnuti i na neke nedostatke koji su nas na trenutke izluđivali, pri čemu ne mislimo na nešto slabiju grafiku u odnosu na današnju konkurenciju, jer to niti ne uzimamo za zlo, niti ćete pri 200 km/h gledati ima li rub odbojnika na autu 45 nijansi sive ili samo trideset. Veći problem je nemogućnost prekida utrka ako krenemo u krivom smjeru, što bez pokazivača nije rijetkost. Tada se potrebno vratiti na pravi put i završiti utrku do kraja na posljednjoj poziciji, te krenuti iznova. Druga je stvar što se za svaku promjenu vozila moramo vraćati u garažu, što nepotrebno oduzima vrijeme, no to je nešto što vuče korijene iz prošlosti. Kako god bilo, Burnout Paradise Remastered je, unatoč žestokoj konkurenciji modernih “jurilica”, naslov koji bi bilo šteta propustiti.