Najava Hunta: Showdown nije izazvala pretjerano uzbuđenje kod igrača pa tako ni u medijima, sve dok u sandučić nisu primili early access ključ. S obzirom na to da je on na našu adresu stigao prilično kasno, preskočili smo najavu i sigurnu preporuku, što u konačnici nije nimalo loše. Naime, nadogradnja kojom je popraćen izlazak iz razvoja donosi neke vidne promjene zbog kojih nam je drago da smo ipak pričekali finalno izdanje.

Smješten u Louisianu krajem 19. stoljeća, Hunt: Showdown vodi nas u paranormalno ruralno okruženje kojim haraju horde manjih demona i njihove mnogo opasnije verzije, kao i ostali lovci u potrazi za slavom i bogatstvom. Na dva trenutačno dostupna područja u klasičnom je modu, koji je moguće zaigrati solo ili timski, potrebno pronaći tragove koji vode do završnog protivnika, ubiti ga, pokupiti nagradu – čime na mapi postajemo svima vidljivi – i preživjeti do točke izvlačenja, pri čemu možemo iskoristiti ultimativnu kratkotrajnu sposobnost otkrivanja protivnika. Premda u osnovi izgleda kako je završni dio ključan, sam napredak prema jednom od tri bossa iznimno je važan s obzirom na to da svaki šum može odati našu poziciju zombijima i ostalim igračima. Trčanje pored psa koji će zalajati, ili neoprezno rušenje boce, u sekundi nam na vrat navlače masu protivnika. Uz opći napredak kojim otključavamo oružja i koji je trajan, svaki lik može napredovati do maksimalnog 50. stupnja razvoja, uz dobivanje bonusa, naravno, ako u međuvremenu ne pogine, što je pitanje trenutka. Svaki igrač može imati više lovaca i koristiti ih naizmjenično, no oni koje izgubimo odlaze iz inventara nepovratno i potrebno je kupiti nove. Srećom, in-game valutom.

U early accessu za precizno smo ciljanje morali napraviti dva spora koraka, što je čak i najiskusnije tjeralo na stalni oprez, no developeri su u finalno izdanje dodali novu opcionalnu shemu kontrole likova pod nazivom Gunslinger. Razumijemo kako je prvotnu trebalo dobro naučiti za uspješno puškaranje, ali s novom se igra pretvara u klasični FPS, kakvih je masa na tržištu i gubi svoju posebnost. Navodno svaka shema ima svoje prednosti i mane, no koliko smo zamijetili, igrači s valjanim razlogom odabiru Gunslinger jer ne žele biti u zaostatku. Još jedno povlađivanje širem spektru igrača stiže u vidu mnogo svjetlijeg okruženja i potpuno neočekivano, lošijeg grafičkog prikaza. U razvojnoj smo verziji škiljili i pokušali proniknuti je li se na deset metara pomaknuo list ili je izvirila glava drugog igrača, no sada s time nećemo imati problema jer je čak i u noćnim uvjetima vidljivost više nego solidna, a mračna atmosfera koja je izazivala trnce, nestala je. Glede primjetno lošijih tekstura uistinu ne znamo što reći. Jasno nam je da je u razvojnoj verziji igra bila poprilično zahtjevna te kako nemaju svi suvremeni hardver, ali kako je preporuka i5-6600, 12 GB RAM-a i GTX 970 s 4 GB za najbolje postavke, vjerujemo da je takav ustupak potpuno nepotreban.

Koliko god se trudili pružiti priliku finalnom izdanju, ne možemo se oteti dojmu da je pokušaj privlačenja novih igrača rezultirao upravo suprotnim efektom – gubitkom veterana. Nažalost, toj skupini i sami pripadamo.