Smješten u suvremeno okruženje neimenovane bliskoistočne zemlje, Insurgency: Sandstorm donosi nekolicinu mapa u kojima je za napredak potrebno osvojiti kontrolne točke ili ih obraniti, bez obzira na to igrate li protiv drugih igrača, solo s botovima ili kooperativno protiv timova pod vodstvom računala. Iako ovo izgleda kao pregršt sadržaja koji se nude za upola cijene naspram uobičajenih AAA naslova, tijekom testiranja igre istinski smo uživali samo u posljednjem načinu igranja, jer upravo u njemu do izražaja dolazi osnovni element igrivosti – timska suradnja.

Za razliku od većine današnjih pucačina koje zabavu stavljaju ispred realizma, i u kojima se timsko igranje u većini slučajeva svodi na dva lika koji znaju što rade, dok ih ostali pokušavaju slijediti, Insurgency: Sandstorm od samog starta cilja na koordinirane akcije čitavog tima. Koliko god se takav koncept činio zanimljivim i privlačnim, mana mu je to što je timove teško popuniti igračima koji su spremni na zajedničke akcije, tako da PvP partije u pravilu nalikuju na kaotično graktanje hrpe adolescenata i međusobno optuživanje za poraz. S druge strane, primijetili smo da u kooperativnim misijama protiv računala većim dijelom nismo nailazili na bogom dane solo brijače, već ekipu koja zna što radi i spremna je usuglasiti akcije, čime igranje dobiva potpuno novu dimenziju, upravo onakvu kakvu su developeri zamislili.

Naime, iako klase postoje, izostanak čarobnjaka znanog kao terenski liječnik koji će vas podići iz mrtvih nakon pogotka u glavu, prisiljava igrače na često osvrtanje i pažljiv pristup svakom zaklonu, uz obavezno pokrivanje od suboraca, kao i nužno bacanje dimne zavjese u situacijama kada se protivnik utvrdi u zgradama, poglavito na lokacijama koje su ujedno i kontrolne točke koje treba zauzeti. Premda nam je na izbor ponuđeno osam klasa, ovisno o veličini tima, ograničene su na jednog ili dva igrača koji ih mogu izabrati, čime su autori lukavo izbjegli ekipe sastavljene isključivo od snajperista ili likova s bacačima granata. Također, hvalimo nužnost prisustva izvidnika, koji je direktno povezan sa zapovjednikom kojem prenosi potencijalne lokacije raznih devastirajućih zračnih udara, koje samo potonji može pozvati. Kad već spominjemo klase, recimo i kako je svaku moguće prilagođavati i oružja nadograđivati dodatnim funkcionalnostima, no svaki dodatak, pancirka ili, primjerice, dodatna granata, ima svoju težinu, što se odražava u mobilnosti.

Nažalost, dolazimo do dijela u kojem govorimo o nedostacima, a Insurgency: Sandstorm ima ih popriličan broj, počevši od nevidljivih neprobojnih zidova kroz koji naši meci i bombe ne prolaze, čak se i odbijaju, iako s druge strani protivnici rigaju vatru po nama bez problema. Nadalje, umjetna inteligencija zna varati i skinut će vas čim provirite iza ugla, iako ne gleda u vašem smjeru, oružja su nebalansirana, mrežni kôd ima svojih mušica, a izbacivanje iz timova, pogotovo onih dobrih i dodjeljivanje u druge nakon završene partije, posebno nas je frustriralo. Većinu stvari autori će vjerojatno pokrpati, no solo igranje, u kojem naši botovi zapinju za svaki kamen i trčkaraju kao muhe bez glave, definitivno neće, tako da nam ostaje ili PvP koji je polovično zabavan, ili pak coop kao jedini pravi razlog zbog kojeg se isplati zaigrati Insurgency: Sandstorm.