Uz pokoju iznimku, Ubisoft je u posljednjem desetljeću postao sinonim za igre s otvorenim svjetovima. Ako ste odigrali bilo što u serijalima Assassin’s Creed, Far Cry, Ghost Recon ili Watch Dogs, uglavnom znate što od njihovih iskustava možete očekivati – lokacije i tematika su različite, ali takozvana “gameplay petlja” u srži je ista.

Watch Dogs: Legion treća je igra u hakersko-aktivističkom serijalu s, pogodili ste, otvorenim svijetom, u kojoj ćete se, nakon Chicaga i San Francisca, zaputiti glavni u grad Velike Britanije, koji u bliskoj budućnosti nije baš u najboljem stanju. Distopijska vizija Ubisoftovih pisaca temeljena je na trenutačnoj političkoj klimi u toj državi, i zamišljen je prilično crn scenarij, u kojem privatna militaristička kompanija, nakon terorističkog napada, nadzire, maltretira, pa čak i ubija građane koji se ne slažu s njihovim pristupom.

Vi ste član hakerske grupe DedSec, koja je okrivljena za bombaške napade i zatim raspuštena, a zadatak vam je da kroz glavnu novu mehaniku, kojom je Ubisoft promovirao igru, takozvani Legion sustav, pokrenete revoluciju i srušite tiranine. Umjesto jednog protagonista, u igri možete biti bilo koji NPC kojeg sretnete na ulicama Londona. Nakon što na početku napravite svojeg prvog lika i upoznate se s osnovama, kada se krećete po vjerno rekreiranim četvrtima možete pronaći lika koji ima vještine koje vam se sviđaju, prići mu, reći “Čini mi se da izgledaš kao netko tko bi bio idealan za DedSec”, pridobiti NPC-ja odrađivanjem jedne od nekoliko vrsta misija, i zatim će se on ili ona pojaviti u vašoj hakerskoj ekipi.

Taj sustav ima potencijala, i u početku je zanimljivo proširivati ekipu agenata koju ćete imati na raspolaganju, ali nakon što to odradite nekoliko puta i skupite likove koji vam se sviđaju, nema potrebe to stalno raditi. Također, zbog toga što sustav nasumično bira i kombinira likove, može doći do sličnog izgleda i istih naglasaka, pa implementacija ispada jednostavna i rudimentarna. Jasno, nije lako napraviti kompleksan sustav s neograničenim brojem različitih opcija, pa će timovi možda u budućnosti iskoristiti potencijal i produbiti ga.

Ako to stavimo na stranu, ostatak igre napravljen je prema tipičnoj Ubisoftovoj šabloni – nekoliko vrsta sporednih misija, mogućnost odlaženja u bilo koji dio grada od samog početka, hrpa raštrkanih dokumenata i audiozapisa za one koji se žele detaljnije upoznati sa svijetom, sustav nadogradnje koji će vam olakšati navigaciju, borbu i šuljanje, velik broj kozmetičkih dodataka, prosječnu priču i, naravno, mikrotransakcije za one koji novcem žele dodatno ukrasiti svoje likove ili još malo olakšati gameplay.

Kad smo već kod tipičnih Ubisoftovih stvari, u posljednje vrijeme optimizacija im ne ide baš najbolje, kao ni količina bugova koja se nađe u igrama. Opet, jasno je da tako opsežni virtualni svjetovi imaju veće izglede za probleme, ali postoji solidan broj komičnih situacija s umjetnom inteligencijom, do manje komičnih, kada morate resetirati igru jer se misija zblesira ili vam se igra sruši. Stvari su malo bolje nakon prve zakrpe, ali za igru koja bez RTX-a ne izgleda posebno dobro, performanse su upitne.

Koliko ćete se zabaviti uz Watch Dogs: Legion ovisi o tome kakav ste igrač. Oni koji vole otvorene svjetove, u kojima na kreativne načine koriste alate koje im je tim pripremio i siju kaos, ova će igra to pružiti. Oni koji žele nešto novo i drugačije, osim sustava Legion, koji nakon nekog vremena gubi čar, ovdje to neće pronaći.