Nakon što nas je 2015. godine oduševio ljetnim horor hitom Until Dawn, koji je izdao pod Sonyjevim okriljem, Supermassive Games pronašao je novog partnera u Bandai Namcu i počeo stvarati potpuno novu horor antologiju prema uzoru na klasike poput Tales from the Crypta ili Twilight Zonea. Prva u nizu priča antologije The Dark Pictures stigla je u kolovozu prošle godine, i ostavila nas bez daha, pa smo s nestrpljenjem uskočili u ovu novu, koja je obećavala biti još strašnijom i boljom.

Little Hope samostalna je priča koja počinje kratkim povratkom u prošlost, u obliku prologa. U toj, 15-ak minuta dugoj, sekvenci svjedočimo tragičnoj pogibiji čitave jedne disfunkcionalne obitelji, događaju koji, doznat ćemo kasnije, postavlja temelje za sve što slijedi. Nedugo nakon tog prologa, vraćamo se istim licima. Ovaj put, iako imaju ista imena, radi se o sasvim drugim osobama. Petorka se nalazi na mračnoj, maglom okovanoj cesti, koja vodi u napušteni gradić mračne prošlosti – Little Hope. Tu su se našli nakon prometne nesreće, i sada nevoljko stupaju prema mjestu koje u njima budi strah. Krenuli bi drugim putem, no gusta ih magla uvijek vraća na isto mjesto i vodi prema gradu u kojem su, ubrzo otkrivaju, pokrenuta čuvena suđenja vješticama u 17. stoljeću. Suđenja koja su zauvijek obilježila mjesto, i zbog kojih duhovi prošlosti još uvijek lutaju njegovim sablasnim ulicama, o čemu više informacija dobivamo kroz flashbackove i zapise koje pronalazimo u svijetu.

Nova priča antologije Dark Pictures prati identičnu šablonu s kojom nas je upoznao Man of Medan, pa i ovaj put naizmjence upravljamo likovima u grupi, istražujemo vrlo linearan okoliš, i kroz razvijene dijaloge donosimo odluke koje mijenjaju tijek igre. Neke od posljedica naših odluka instantne su, a druge utječu na događaje koji će se zbiti nekoliko desetaka minuta kasnije, u poodmakloj fazi. Svaki dijalog zbog toga ima određenu težinu, a naoko jednostavne odluke teško je donijeti, znajući da mogu značiti prevagu između života i smrti naših protagonista. Poput Man of Medana, Little Hope ima nekoliko završetaka, u kojima mogu preživjeti svi protagonisti, samo neki, ili nitko, a ishod je samo u našim rukama.

Isporuka priče na vrlo je visokoj razini, iako se ne možemo oteti dojmu kako su autori ovaj put iskoristili više besmislenih razmjena koje služe ispunjavanju forme. Usputni dijalozi zbog toga ponekad djeluju isforsirano i narušavaju inače izvrstan dojam. Ipak, priča je uzbudljiva i držala nas je na rubu sjedala. Da srce jače tuče pobrinula se iznimna zvučna podloga, ispunjena ambijentalnim šumovima i visokim tonovima baš u pravim trenucima. Igra svjetla i sjena osigurala je realističnost mračnog grada, pa smo često škiljeći pregledavali svaki kutak ekrana (ne)spremni da baš iz njega iskoči nova prijetnja.

Little Hope nije igra za sve. Ovo je narativno iskustvo u kojem igrivost postoji u tragovima, no usprkos tome, radi se o iskustvu koje vrijedi proživjeti, posebno ako volite dobru priču punu uzbudljivih preokreta, i ako subotnje poslijepodne najradije ispunite dozom horora. Tijekom 4-5 sati, koliko traje jedan prolazak, Little Hope nudi sve što biste od nastavka antologije Dark Pictures mogli poželjeti.