Izgradnja poslovnog carstva developerima igara nije strano područje, i u takvim smo se menadžerskim simulacijama okušali nebrojeno puta. Još jedan pokušaj nudi nam ekipa Romero Gamesa, koji su čitavu priču ukalupili u kombinaciju RPG-a i taktičke borbe koju je proslavio XCOM. Na papiru zvuči više nego solidno, i početak koji nam daje dvadesetak dijelom stvarnih, dijelom izmišljenih likova, koje ćemo utjeloviti kao šefove naše buduće organizacije, djeluje obećavajuće. Svaki od njih ima određene osobnosti i bonuse koji utječu na poslovanje, bilo da se radi o višim prihodima bordela, ili, pak, nižima, proizvodnje alkohola, a potonji je, osvrnemo li se na trenutak na povijesne činjenice, bio pogonsko gorivo brojnih kriminalnih udruženja i notornih gangstera, koji su u stvarnosti ostavili neki trag, najčešće krvavi.

Nakon odabira šefa, slijedi regrutiranje ekipe koja dolazi s vlastitim statistikama, posebnostima i međusobnim odnosima, što ne valja zanemariti, jer bi vas neki zbog pogrešnih odluka mogli napustiti, ili se odlučiti ne boriti u kakvom važnom sukobu. Kada nam reputacija poraste, u vlastite redove možemo uvrstiti nove ljude, što će, kada izbiju ratovi među skupinama, biti i nužno. Uz klasično opremanje i učenje novih specijalnosti, najužu ekipu vodit ćemo u niz borbi, čiji je stil prepoznatljiv. Puni ili polovični zakloni, akcijski bodovi, nadopuna streljiva, pokrivanje suboraca, nadmudrivanje s protivnikom… Sve stoji izuzev potonjeg, jer je glup i srlja kao ovce na klanje, što ne bismo zamjerili da su mape malo prostranije, pa da imamo mjesta za manevre. Uz nepostojanje opcije automatskog rješavanja bitaka, one, nažalost, vrlo brzo postaju repetitivne i naporne.

S obzirom na to da ništa ne prepuštamo slučaju, i Empire of Sin zaigrali smo s uključenom školicom, koja nas je na prvu zapanjila popriličnom detaljnošću. U jednom smo trenutku pomislili kako ćemo se teško naviknuti na svu tu silu prozora koje moramo poklikati kako bi naše carstvo uspješno raslo, no vrlo brzo dolazimo do spoznaje da je ono što nam je prezentirano u prvih pola sata, uistinu i sve što o igri trebamo znati, što ne bi trebalo biti loše, ali jest. Naime, kada pohvatamo konce, Empire of Sin postaje simulacija trčkaranja ulicama, uz izrazito traljave kontrole i grozno pronalaženje ruta, napucavanje po nemaštovitim mapama i bjesomučno kliketanje svake lokacije, kako bismo je poboljšali kada skupimo neki novac. A i to je upitno, s obzirom na to da naše ljudstvo, umjesto da reketari poštene građane, svojim provizijama kao da zapravo reketari nas, a basnoslovno skupa ulaganja u prčvarnice isplatit će se skoro pa nikada. Uz to, na raspolaganju nam je tek nekoliko vrsta poslova koje ne možemo sagledati na nekom zbirnom ekranu, već je za svaki doslovce potrebno otvoriti novi ekran s gomilom brojeva. Kada ih imate nekoliko, nije problem, no cilj je preuzeti sav posao u Chicagu, pa vi listajte tridesetak i više ekrana svako malo.

Ne kažemo da je Empire of Sin loš, ali ubrzo nakon obećavajućeg početka, na vidjelo izlazi sve više mana koje narušavaju zadovoljstvo igranja. Prije bismo ga nazvali neiskorištenim potencijalom, kojem ni razgranate misije, okruženje ili, primjerice, zanimljive osobnosti likova, ne pomažu da se uzdigne iznad prosjeka. Uistinu šteta.