Wolfenstein kao serijal pratimo od prvog 3D izdanja koje je populariziralo žanr pucačina iz prvog lica. Za današnje pojmove, naizgled jednostavno kretanje i napucavanje kockastih njemačkih vojnika prije 25 godina (zar je uistinu toliko prošlo?) bila je čista znanstvena fantastika, koja je utabala temelje, kako FPS-a općenito, tako i Wolfensteina kao franšize koja se održala sve do današnjih dana.

Ostavit ćemo povijest iza sebe i nećemo vaditi duhove iz ormara, već ćemo se na brzaka prebaciti u sadašnjost, u kojoj nas čeka Wolfenstein II: The New Colossus, brutalni single player naslov, koji nas vodi u alternativnu povijest. S obzirom na to da se nastavlja direktno na The New Order, uvodne animacije će onima koji spomenuti nisu odigrali do kraja pružiti brzinski pregled događaja koji su prethodili te nakon toga nastavljamo avanturu kao prokušani stroj za ubijanje nacista i njihovih slugu, B. J. Blazkowicz.

Sam početak, osim surovosti kojom je prožeta čitava igra, otkriva i njenu satiričnu stranu, s obzirom na to da započinjemo u invalidskim kolicima na podmornici “Eva’s Hammer”, koju je pokret otpora oteo iz njemačkih ruku i služi kao baza svih operacija. Nju je otkrila Frau Engel, koja je opsjednuta Blazkowiczem i želi uništiti mit o njegovoj neuništivosti te okončati glasine o epskim prepadima Terror Billyja među njemačkim vojnicima. Ljevicom na kotaču kolica i desnicom čvrsto držeći skraćenu strojnicu, krčimo put kroz koridore podmornice kako bismo se susreli sa spomenutom Engel i njenom kćerkom, koja je sve što nacistička propaganda ne želi da žena bude. Već u najavi smo spomenuli da će Sigrun, kako joj je ime, odigrati jednu od važnijih uloga i bili smo (djelomično) u pravu.

Lista za odstrel

Da ne otkrivamo previše, Blazkowicz će tijekom igre morati nositi zaštitno odijelo te vitlati oružjima koja variraju od klasičnih strojnica do teškog laserskog oružja, koje pali sve što mu se nađe na putu. Svako je oružje moguće dodatno prilagođavati poput, primjerice, stavljanja prigušivača na pištolj ili optičkog ciljnika na strojnicu, uz prilagodbu rafalne paljbe na pojedinačnu. Dakako, nadogradnje treba pronaći, a perkove dobivamo pukim igranjem koje omogućuje kombiniranje tihog pristupa protivnicima i ulijetanja u sukobe sa strojnicom u svakoj ruci. Autori su omogućili korištenje različitih oružja u “dvoručnom modu”, što daje zanimljive rezultate, a i u nekim je sukobima nužno jer određeni protivnici, osim pukog nabijanja olovom, iziskuju i posebne taktike.

Posebno nas se dojmio Dieselkraftwerk, praktični bacač malih bombica, napunjenih mješavinom dizela i eksploziva, koje se lijepe za sve materijale. Osim što su idealne za rješavanje jačih protivnika, često smo ih koristili za eliminaciju čitavih grupa, pa čak i onih razdvojenih, jer desnim klikom miša aktiviramo ih sve odjednom. Dakako, bez spominjanja sjekire kao novog oružja za blisku borbu, opis Wolfensteina II ne bi bio potpun. Iz blizine će nam korištenje sjekire dati uvid u nekoliko krvavih načina masakriranja protivnika koji, koliko ih god puta odgledali, nikada ne dosade. Sjekire ujedno možemo i bacati, čime ubijamo udaljene protivnike, no valja samo pripaziti na količinu koju nosimo, uz napomenu kako je maksimum moguće povećati perkom, odnosno eliminacijom određenog broja protivnika tim oružjem.

Hvalimo i dizajn mapa koje su poluotvorenog tipa, a čak i bez priručne karte, navigacija njima uvijek nekako dovodi do krajnjeg cilja. Kao da nas po pustim hodnicima, podzemnim prolazima, cijevima kojima su povezane građevine i klaustrofobičnom podmornicom navodi intuicija te smo nacrtanu kartu tijekom igre koristili samo nekoliko puta, ali ni na njoj odredišta često nisu bila jasno naznačena. Kad već spominjemo podmornicu, recimo kako se na njoj odvija nekolicina sporednih zadataka, a oni glavni, izvan nje, obično ugošćuju jednog do dva oficira po segmentu mape, koji na prvi pucanj oglašavaju uzbunu i na nas će se obrušiti nepregledni valovi vojnika, sve dok se ne probijemo do njihovih zapovjednika i uklonimo ih s lica zemlje. Naravno, uz malo šuljanja, prištedjet ćete si dosta muke oko dijela s probijanjem i trošenjem streljiva, no ipak je to Wolfenstein i ponekad je dobar osjećaj prepustiti se bijesu i uletjeti u gomilu sijući smrt sve dok nas ona ne zadesi i same.

Za one s viškom vremena

A bude, vjerujte na riječ da je pitanje trenutka kada će se to dogoditi. Od svih FPS-ova koje smo igrali na srednjem, normalnom stupnju težine, Wolfenstein II do sada nam se čini najtežim. U nekim smo dijelovima čak poželjeli smanjiti težinu, što nam je kroz izbornik i omogućeno, no nakon nekoliko smo pokušaja na neku foru ipak uspijevali prijeći zaguljene dijelove. Pokušali smo zaigrati i na najtežem izvorno dostupnom stupnju “I am death incarnate”, no nakon nekoliko smo minuta od njega frustrirano odustali, a posljednji “Mein leben”, u kojem imamo samo jedan život, bez mogućnosti snimanja pozicije, smatramo potpunim gubljenjem vremena, no tko voli, samo naprijed s pokušajima, i javite kako ste se proveli.

Jedina prava zamjerka je trajanje kampanje, odnosno same priče koju je moguće savladati za sedam do osam sati ako ne tražite baš sve suvenire i enigma kôdove koji otključavaju posebne misije. Detaljnije igranje će, pak, potrajati nešto duže, no s obzirom na to da se stvari nakon prvog prolaska uglavnom recikliraju i ovo je igra bez multiplayera, što nije za zanemariti, smatramo kako su autori komotno mogli uglaviti još najmanje dva poglavlja. Čak i bez njih, ne krijemo da smo se potpuno udubili u svijet Wolfensteina II, i smatramo ga jednim od ponajboljih single play FPS-ova, možda čak i najboljim koji smo posljednjih godina zaigrali.