Sve što vam treba da biste postali uspješan diler narkotika je internetska veza koja i ne mora biti ne znam koliko brza i stabilna; pa ljudi moji, nije u pitanju live-streaming Onlyfans sadržaja u visokoj rezoluciji nego se danas svodi na najobičniju katalošku kupnju u web-shopu kod provjerenog i pouzdanog dobavljača.

Štoviše, kad već spominjemo dilere, budimo rodno osviješteni pa istaknimo da nimalo beznačajan postotak web-dilera danas čine – dilerice. Tim poslom se, naime, sve više i sve uspješnije bave mlade djevojke koje su na biznis krijumčarenja i prodaje nedozvoljenih sredstava na dark-webu prešle sa svojih isprva posve nevinih, svakodnevnih blogova o tipičnim stvarima koje vole mladi i na kojima razmjenjuju svoje interese o modi, kozmetici, glazbi, filmovima, pečenju kolačića s konopljom… Sad, radi li se doista o djevojkama ili samo virtualno osmišljenim likovima koji će ostvariti bolje prodajne rezultate, nije na nama da sudimo (ali sumnjati možemo).

O tome piše Salon, za ilustraciju opisujući (izmišljeni lažni lik ili samo izmišljeni lik ili ipak pravu osobu, teško je razlučiti), prosječnu predstavnicu te nove generacije kao dvadeset-i-nešto-godišnju mladu Ruskinju, na webu obično prisutnu pod nekim kodnim imenom poput recimo Puff-Puff ili Kapočka (žargonski izraz za dim povučen iz jointa), primjerice kao ona koja je u jednom podcastu samu sebe opisala riječima: „Ja sam krijumčarka droge, blogerica i idol milijuna mladih Rusa. U posao s drogom ušla sam jer mi je bio potreban dodatni izvor prihoda dok sam dovršavala studij; u to vrijeme sam već imala svoj blog na Telegram kanalu Courier in a Skirt. Blogovi poput mojega su postali popularni među mojim vršnjacima, Gen-Z korisnicima koji na takvim mrežnim okupljalištima uzajamno dijele iskustva, odgovaraju na pitanja i raspravljaju o specifičnim temama povezanima s psihoaktivnim tvarima. Nije prošlo ni par tjedana, a već sam podizala „robu“ sa „dead drop pointova“ i potom u svojem automobilu preko kontrolnih punktova prevozila vrećice narkotika skrivene u šupljem aparatu za gašenje požara, te ih prodavala na spin-offu svojeg bloga kojega sam otvorila na dark webu.“

Ruski narko-ratovi i zatvori

Blogovi na mrežama koje osiguravaju anonimnost pružaju platformu za razmjenu savjeta i iskustava među vršnjacima i istomišljenicima, uključujući, primjerice, pitanja o nabavci, cijenama i pripremi proizvoda (da, i o pečenju keksića!) s marihuanom, psihoaktivnim gljivama i drugim sredstvima o kojima se „in real life“ ne može tek tako jednostavno dobiti informacije, „potrošačke recenzije“ ili „korisnička podrška“.

Nezanemariv broj okupljenih oko „drug-blogova“ neminovno vodi prema formiranju kritične mase korisnika koji o takvim sredstvima ne žele samo raspravljati i razmjenjivati mišljenja, nego ih i isprobati pa i redovito koristiti. A slijedom tržišne logike je samo pitanje vremena kada se takvi blogovi počinju transformirati u idealna mjesta za off-street robno-novčane transakcije, dogovore i organizaciju krijumčarskih kanala nabave i distribucije ilegalnih sredstava čija „ulična“ nabavka je svugdje, a posebice u nekim državama vrlo komplicirana, opasna i zakonsko-drakonski kažnjiva.

Primjerice, baš kao i Sjedinjene Države, tako i Rusija vodi rat žestok protiv ilegalnih sredstava. Štoviše, ruski antinarkotički rat je u mnogim pogledima agresivniji, okrutniji i masovniji te impresivniji od američkog. U nekim ruskim zatvorskim logorima se i do 80% zatvorenika nalazi po presudama prema članku 228. Kaznenog zakona koji zabranjuje narkotike (poznatom i kao „narodni statut“), a mnogi od zatvorenika već za prvi prijestup služe kazne dulje od deset godina. Uvjeti u zatvorima su teški, a nasilje učestalo i nemilosrdno. Unatoč takvim drastičnim kaznenim mjerama, trenutno od predoziranja drogom godišnje umire 10.000 većinom mladih Rusa, što je brojka koja se više nego udvostručila u zadnjih pet godina.

Stoga ne čudi što su se trgovanje narkoticima i njihova distribucija preselili online. Mada prodaja droge putem Interneta nije nova pojava – zapravo, prva stvar ikad prodana posredstvom interneta bila je upravo vrećica marihuane (vidi okvir uz tekst!) – niti jedna nacija nije s tolikim entuzijazmom prihvatila online kupovinu omiljenih opijata i druge ilegalne robe kao što su to učinili Rusi. Primjerice, procjenjuje se da je 2021. godine preko 80% transakcija kriptovalutama na cijelom dark webu obavljeno putem Hydre, mrežne aplikacije tada vladajućeg ruskog cyber-kartela.

Hydra, ali ne iz Marvelovih stripova

Hydra je pokrenuta 2015. godine kako bi popunila prazninu nastalu nakon gašenja platformi poput Silk Roada (kojega je krajem 2013. – zajedno s njegovim osnivačem Rossom Ulbrichtom – zatvorio američki FBI). Veći dio sučelja Hydre izgledao je poznato svakome tko je koristio neki dark-web market (Silk Road ili njegovu imitaciju) izrađen na temeljima Tor-enkripcije: na brojnim dostupnim forumima moglo se čitati recenzije kupaca kako bi se provjerili koje tablete i prašci mogu osigurati najbolji „kick“, a koji bi korisnike mogli ostaviti ušlagirane poput Ume Thurman u „Paklenom šundu.“

No ono što je Hydru činilo jedinstvenom nije bio samo njezin geopolitički monopol na ogromnom tržištu (iako je bila globalno dostupna, Hydra je primarno ciljala na rusko govorno područje u Rusiji i susjednim zemljama), već njezin sofisticirani sustav distribucije koji se temeljio na isporuci robe putem skrivenih lokacija („dead drop points“): kupci bi online naručili i uplatili drogu ili neku drugu ilegalnu robu, a zatim dobivali upute gdje ju mogu „pokupiti“ na siguran i diskretan način.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih, prije pojave Hydre i njezinog mrežnog sustava trgovanja narkoticima i ilegalnom robom, kupovina droge u Rusiji bila je slična kupnji bilo gdje drugdje u svijetu: morali ste otići u sumnjive dijelove grada (romske četvrti su bile ruska zamjena za američka „geta“ s uličnom preprodajom droga) ili ste morali pitati poznanika – koji je možda surađivao s policijom kako bi se i sâm izvukao iz problema. Jer, slično kao i njihovi američki kolege, ruski policajci rade po principu ispunjavanja norme, a kako bi ispunili zadane kvote uhićenja i zapljene služe se taktikom hvatanja sitnih dilera ili korisnika, koje zatim prisiljavaju da otkriju svoje suradnike i dobavljače, dok na kraju svi ne bi radili za policiju. Stoga su prije dvadesetak godina za ovisnike u Rusiji bila teška vremena: nikada niste znali kupujete li pravu robu ili ste žrtva policijske namještaljke.

Od spore pošte do brzih dead-dropova

U mnogim drugim zemljama ilegalna online tržišta droga za slanje droge koriste obične poštanske pošiljke (od pisama do paketa). Međutim, Pošta Rusije (Почта России), državna poštanska mreža koja monopolistički pokriva cijelu zemlju, izuzetno je spora i nepouzdana (nećemo nikoga prozivati, ali ćemo ipak značajno pogledati u smjeru još nekih postkomunističkih poštanskih sustava), pa su dileri bili prisiljeni smišljati jednostavnije i učinkovitije načine distribucije onog dijela „robnih zaliha“ koje nisu prodavali izravno na ulici.

Kada su shvatili da im Hydra pruža idealnu platformu za anonimnost i laku dostupnost, razvilo se web-trgovanje drogama koje je bilo izuzetno jednostavno: naručiti se moglo bilo kada iz online „kataloga“, postojale su dobre šanse da već u svom ili susjednom gradu imate dostupnog dilera, mogli ste platiti kreditnom karticom ili putem QIWI-ja (ruskog sustava transakcije gotovine putem fizičkih terminala - bankomata ili online aplikacijom), a ubrzo nakon uplate dobili biste koordinate skrivenog mjesta za preuzimanje paketa – i jednostavno ga otišli pokupiti.

Tako je dark web eliminirao potrebu za poštanskim pošiljkama ili poslovični neugodnim izravnim kontaktom s gopnicima, tetoviranim ruskim uličnim mafijašima u tradicionalnim Adidas-trenerkama: ako se dobavljač više nije javljao na telefon, uz Hydru nije bilo problema, jer je bilo tko s laptopom i WiFi vezom mogao kupovati ili prodavati drogu, a anonimnost svih uključenih u transakcije je bila zajamčena web-preglednikom utemeljenim na enkripcijskim algoritmima koje je osiguravao Tor.

Anonimni i sigurni Tor

Istovremeno i samostalna mreža i web-preglednik, Tor (The Onion Router) je izvorno razvijen još 1990-ih od strane američke mornarice i DARPA-e (Defense Advanced Research Projects Agency). Namjera je bila stvaranje alata koji bi omogućio sigurnu komunikaciju za obavještajne i vojne operacije, te zaštitio identitet i lokaciju korisnika od praćenja, čak i u neprijateljskim okruženjima.

Izvorni programski kôd je 2002. godine postao open-source kako bi bio dostupan i civilnim korisnicima - istraživačima i aktivistima, a 2006. je osnovan The Tor Project, neprofitna organizacija koja je upravljala i dalje razvijala mrežu s izvornim idejama zaštite novinara i zviždača u zemljama s represivnim režimima, omogućavanja sigurne komunikacije u nevladinim organizacijama i pristupa informacijama u zemljama s internet cenzurom, kao i sigurnog pregledavanja interneta za obične korisnike koji žele zaštititi svoju privatnost.

Tor koristi sustav višeslojne enkripcije, usporediv sa „slojevima luka“ (otuda naziv „onion routing“), kako bi se sakrio identitet korisnika i njihova internetska aktivnost. Tor omogućava pristup i običnim web-stranicama i dark web sadržajima koji nisu dostupni preko tradicionalnih tražilica. Kada korisnik pošalje zahtjev putem Tor preglednika, podaci se enkriptiraju više puta i šalju kroz niz volonterskih poslužitelja poznatih kao čvorovi (nodes). Svaki čvor uklanja jedan sloj enkripcije kako bi znao samo odakle je zahtjev došao i kamo ide dalje, ali ne cijelu putanju ili sadržaj. Na taj način skriva IP adresu i lokaciju korisnika, otežava praćenje aktivnosti na mreži i štiti korisnika od nadzora internetskih pružatelja usluga, vlada i hakera. Stoga je isprva bio najbolje prihvaćen u zemljama s jakom cenzurom, gdje je korišten kako bi se preko njega pristupalo inače blokiranim ili cenzuriranim web-stranicama.

Osim Tor mreže, postoje i druge mreže koje nude slične mogućnosti: I2P (Invisible Internet Project), dizajniran za anonimnu komunikaciju i dijeljenje datoteka, optimiziran za peer-to-peer aktivnosti; Freenet, koji se fokusira se na sigurnost i otpornost, s naglaskom na dijeljenje sadržaja bez mogućnosti cenzure; kao i GNUnet, Lokinet, Zeronet…

Osnova karakteristika Tora, anonimnost pristupa internetu, ubrzo se pokazala kao dvosjekli mač: Torova sposobnost skrivanja identiteta i lokacije korisnika privukla je kriminalne skupine koje su iskoristile tu tehnologiju za ilegalne aktivnosti. Na Toru je utemeljen dark web (darknet) i unutar njega globalna ilegalna tržišta poput Silk Roada i Hydre, što je dodatno ekspandiralo s rastom popularnosti kriptovaluta: kombinacija Tor mreže i kriptovaluta omogućila je anonimne transakcije, dodatno olakšavajući kriminalne aktivnosti. Stoga je percepcija javnosti vrlo brzo počela Tor smatrati sinonimom za dark web i ilegalne aktivnosti hakera, pedofila, trgovaca oružjem i dilera narkotika, premda većina korisnika te mreže ima posve legitimne razloge za njeno korištenje.

Talibani i prekursori

No, vratimo se ruskom tržištu narkotika! Sa skoro 20% ukupnog svjetskog prometa na Toru, Rusija je druga najveća zemlja u svijetu po korištenju tog preglednika. Iako ga je Kremlj u više navrata pokušao blokirati, rezultati su bili, u najboljem slučaju, osrednji. Osim toga, Tor danas više i nije toliko nužan, jer postoje brojne mirror stranice na običnom webu, kao i sve kvalitetniji alati za osiguravanje anonimnosti surfanja i maskiranje korisničke IP adrese. A već uhodan sustav robno-novčane razmjene online naručivanjem i podizanjem robe iz sakrivenih dead-dropova garantira da – za razliku od tradicionalnih lanaca trgovine drogom – nitko nikoga više ne mora kontaktirati uživo, čime su sve transakcije zaštićene od prikrivenih agenata, izdajnika i doušnika.

Ne moderniziraju se samo putevi distribucije sredstava ovisnosti: mijenjaju se odnosi na svjetskom tržištu narkotika, osuvremenjuju se i ukusi „potrošača“, ali i širina lepeze u ponudi kemikalija koje se koriste za te zabranjene užitke. Počevši od kasnih osamdesetih godina, omiljeni opijat Rusa bio je heroin koji je stizao iz Afganistana preko siromašnog planinskog srednjoazijskog Tadžikistana, gdje su krijumčarskim rutama dogovorno upravljali organizirani kriminal i korumpirani sigurnosni dužnosnici. No, kako su afganistanski talibani sve više suzbijali ovu nekada nezanemarivo značajnu granu nacionalne proizvodnje i „izvoza“, rusko narko-tržište se počelo usmjeravati prema zamjenskim sintetskim drogama, što je pak praćeno rastućim rizikom od nastanka „fentanilske krize“ nalik onoj kakvu sada proživljava SAD-u.

Naime, premda su u Rusiji opioidi i dalje značajno prisutni, po popularnosti su ih nadmašili sintetski stimulansi, ponajviše mefedron, koji se proizvodi u lokalnim, „sobnim“ tajnim laboratorijima od jeftinih sirovina (tzv. „kemijskih prekursora“) nabavljenih iz Kine. Još je i Hydra imala značajnog udjela u popularizaciji ovoga trenda, prodajući kućne „do-it-yourself“ setove za jednostavnu izradu droga od temeljnih kemikalija koje same po sebi nisu ilegalne, ali uz pravu recepturu, pribor i samo malo vještine je kućnog hobby-kemičara preko noći pretvarala u antijunaka serije Breaking Bad.

Kućni kuhari mefedrona u SAD-u

Sličan fenomen se sada događa i u Americi. Nedavno je Reutersova novinarska undercover istraga pokazala koliko je jednostavno kupiti veće količine prekursora, kemikalija koje se koriste za proizvodnju sintetičkih droga. A kad kažemo „veće količine“, govorimo o kemikalijama dovoljnim za kućnu proizvodnju tri milijuna komada tableta fentanila. Novinari Reutersa su te prekursorske kemikalije naručili u online-shopovima kineskih kompanija za samo 3.600 US-dolara (free shipping included) i platili ih bitcoinima. Paketi su glatko prošli kroz carinu i isporučeni ravno u poštanske sandučiće u New Yorku, New Jerseyju i Mexico Cityju. Reuters je nakon objave te novinske priče dao na siguran način uništiti te prekursore, od kojih inače ne bi uopće bilo teško sintetizirati fentanil korištenjem pojednostavljenog postupka sinteze poznate metode (i svakome online dostupne), koju je jedan meksički narkokartel opisao kao „jednostavnu poput kuhanja pileće juhe“.

A to je samo jedan od nebrojenih primjera kako sintetičke droge predstavljaju budućnost tržišta narkotika: svatko tko je barem malo vještiji u „kemijanju“ može se udružiti sa bilo kime barem malo vještijim u kibernetici koji će lako i anonimno nabaviti opremu i sastojke. Prekursorske kemikalije su prikrivenije od očiju zakona i otpornije na lokalne vremenske uvjete od bilo kojih nasada koke ili opijumskog maka, čime se trgovina drogom doslovce demokratizira, udaljavajući se i od policijskog nadzora i od mafijaških sindikata.

Takvi mali „wannabe Breaking Bad“ proizvođači koji su već prisutni unutar granica neke države mogu solidno opskrbljivati domaće tržište, unoseći zbunjujuću neravnotežu u dotadašnja pravila igre. Ranije se znalo: što neka država više ulaže u sigurnost granica, to postaje privlačnija krijumčarima, jer veći rizici znače veće nagrade. No, današnji američki ili ruski „Heisenberg iz susjedstva“ više ne razmišlja o kokainu koji se na Hydri prodavao za 100 dolara po gramu, jer u svojoj kupaonici „kuha“ mefedron, čija je cijena samo 12 dolara za gram (a kemijski je čišći i ima jači narkotički učinak od kokaina). Još ako svoj kvalitetni kućni uradak ne distribuira klasičnom uličnom prodajom, već ga plasira online na anonimnom dark-web blogu, naplaćuje u kriptovalutama i distribuira ga kupcima kroz mrežu anonimnih i skrivenih dead-drop „sandučića“, nema te policije ni mafije koja mu može lako ući u trag i staviti soli na rep.

Ne može se reći da policija nije pokušala spriječiti nabavu prekursora: bilo je logično zamišljati da će stavljanje tih – do tada legalnih – jednostavnih kemikalija na „crne carinske liste“ zaustaviti masovne pošiljke koje iz Kine stižu u ruske i američke poštanske sandučiće. No, suzbijanje prekursora je igra koja ponajviše nalikuje onoj dječjoj zabavi kada se plastičnim batom pokušava udarati krtice koje iznenadno i randomizirano izviruju iz brojnih otvora: ako i uspiješ udariti jednu, nova će odmah iskočiti iz druge rupe.

Sve i kada se neki prekursori zabrane (što je već samo po sebi vrlo složen postupak jer se te kemikalije inače koriste za posve legalne proizvode poput parfema), kineski proizvođači će početi prodavati pre-prekursore: još jednostavnije, nejasnije, neregulirane kemikalije od kojih se prvo „skuhaju“ prekursori, a dalje nastavi po starom. Sve i kada bi Kina unijela reda u svoju kemijsku industriju, sav posao se može jednostavno preseliti u Indiju ili neku drugu zemlju gdje je korupcija još raširenija.

I poslije Hydre - dark web

Sve navedeno ne znači da do sada nije bilo (pirovih) pobjeda. U travnju 2022. njemačka je savezna policija, djelujući na temelju informacija svojih američkih kolega, zaplijenila servere koji su hostali Hydru, pobjedonosno je zamijenila Hydrin banner svojim logom i zaplijenila 25 milijuna dolara u Bitcoinima. Isprva je nastala konfuzija. Kupci su vjerovali da će platforma biti ponovno pokrenuta ili se pojaviti u nekom obliku, ali su nove platforme mogle biti prevare ili policijske zamke, pa je „ručna prodaja“ ponovno nakratko zaživjela, što je bilo zamjetnije u malim gradovima i ruralnim područjima. Urbanim kupcima je nedostajala praktičnost i stabilnost Hydre.

Postupno su se počele pojavljivati zamjene, s imenima poput MEGA, WayAway, OMG!, Solaris, BlackSprut i Kraken – od kojih su mnoge vodili veterani Hydre. Digitalni rat za klijentelu koju je Hydra ostavila iza sebe je s vremenom prerastao u pravi sukob. Za razliku od narko-rata u Meksiku, ovdje nema obezglavljenih tijela koja vise s mostova; umjesto toga, bitke se vode korištenjem hakerskih napada, razbijanjem kriptiranih podataka i uzajamnim rušenjem servera.

U tom smislu, postoji barem nekakav napredak. No, temeljni problem ostaje. Blogovi i drugi sadržaji na internetu često ističu kako dekriminalizacija lakših droga poput marihuane i izmjene zakona koji određuju stroge kazne za posjedovanje manjih količina mogu biti potencijalna rješenja za smanjenje represije i racionalizaciju kaznenog sustava. No, takvi prijedlozi često ostaju u domeni ispraznih političkih rasprava bez konkretnih pomaka.

U međuvremenu, dark web je poprište digitalnog lova mačke i miša i cyber-sukoba između narko-kartela, policije, kućnih kuhara, trgovaca prekursorima i krajnjih korisnika, uvijek željnih svoje tragične doze kemijskog zadovoljstva.