Ima tome već osam godina kako je američki Nacionalni institut za zdravlje (NIH), najveći pojedinačni javni financijer medicinskih istraživanja u svijetu, pokrenuo studiju o dugo zanemarivanom i stoga nerazjašnjenom stanju: mialgičnom encefalomijelitisu (ME/CFS) ili narodskim rječnikom rečeno sindromu kroničnog umora. 

Otklonjene sumnje             

Ovih dana na stranicama časopisa Nature Communications napokon su objavljeni i rezultati jednog od dosad najtemeljitijih istraživanja. A ti su rezultati prilično jasni: sindrom kroničnog umora nedvosmisleno je biološki i zahvaća više organskih sustava.

To je saznanje važno jer su mnogi liječnici ME/CFS desetljećima doživljavali kao psihosomatsko stanje, tvrdeći kako je "sve u glavama pacijenata". Sada su, čini se, otklonjene sve sumnje i jasno je da iza sindroma kroničnog umora stoji mnoštvo bioloških promjena. A to je važna vijest, naročito sada u ovo post-kovid doba u kojem kronični umor zahvaća široke populacije u svim dijelovima svijeta, postajući nekom novom vrstom pandemije.

Sustavna bolest

"To je sustavna bolest i ljudi koji žive s njom zaslužuju da se njihova iskustva shvate ozbiljno", tvrde istraživači nakon studije u kojoj su ispitanici bili podvrgnuti skeniranju mozga, studijama spavanja, testovima snage mišića i kognitivnih performansi, biopsijama kože i mišića, testovima krvi te analizama mikrobioma crijeva i spinalne tekućine.

Svi su sudionici istraživanja ujedno bili stavljeni na kontroliranu dijetu i proveli su vrijeme u metaboličkim komorama gdje je njihova potrošnja energije i hranjivih tvari mjerena u stabilnim uvjetima.

Rezultati istraživanja

Slično prethodnim studijama, pokazalo se kako su ljudi s ME/CFS-om imali viši broj otkucaja srca u mirovanju, markere iscrpljenog i pretjerano stimuliranog imunološkog odgovora koji iscrpljuje T-stanice i manje raznolikih crijevnih bakterija od kontrolne skupine. Istovremeno, nisu uočeni nikakvi znakovi umora mišića, a kognitivni testovi pokazivali su normalne rezultate, unatoč izvještavanju o izraženijim kognitivnim simptomima.

Pa ipak, promjene imunološkog i crijevnog mikrobioma očito su utjecale na središnji živčani sustav na nekoliko načina. Osobe sa sindromom kroničnog umora imale su niže razine katehola, kemikalija koje pomažu u regulaciji živčanog sustava, a tijekom motoričkih zadataka uočena je manja aktivnost u regiji mozga zvanoj temporalno-parijetalni spoj (TPJ) .

Želje i mogućnosti

TPJ pokreće motorni korteks, regiju mozga koja tijelu govori tijelu da se kreće, pa bi njegova disfunkcija mogla poremetiti način na koji mozak odlučuje uložiti napor, pretpostavljaju istraživači. Zauzvrat, ove promjene mogu promijeniti pacijentovu toleranciju na napor i njihovu percepciju umora.

"Možda smo identificirali fiziološku žarišnu točku umora", vjeruju istraživači. "Umjesto fizičke iscrpljenosti ili nedostatka motivacije, umor može proizaći iz neusklađenosti između onoga što netko misli da može postići i onoga što njegovo tijelo radi."