Kad god se povede malo više razgovora o djeci na društvenim mrežama, neminovno će doći do faze u kojoj odraslima prekipi gledati kako klinci više 'ne znaju ništa osim neprekidno boraviti online', te se odlučno dohvate vlastitih mobitela i laptopa, iskomuniciraju svoje ideje putem društvenih mreža, e-mailova i foruma, pa zaključe da bi djeci to isto trebalo - zabraniti.

Pomalo farizejski uvod u priču

Naravno, svi iz osobnog iskustva znamo da ni odrasli s tim alatima ne postupaju osobito mudro, nego ih i sami koriste kao elektroničku dudicu za smirenje, sredstvo za samonadraživanje, izvor neprestanog bijesa i mjesto na kojem taj bijes iskaljuju na sličnima sebi, za kratkotrajne dopaminske nagrade i pasivno zurenje u tuđe živote koji su s one strane displeja uvijek zdraviji, ljepši, bogatiji i osmišljeniji.

Valjda zato što zrelo i svjesno uviđaju koliku štetu nanose sami sebi, odrasli žele nesebično i plemenito vlastitu djecu poštedjeti tog zla. Nešto kao kad otac, škiljavog pogleda zbog dima vječne cigarete u ustima i drhtave ruke u kojoj je čaša alkohola, strogo naređuje svojem adolescentu da barem u kući pred roditeljima ne puši i ne pije. Jer to škodi. 

A onda se svega toga dohvate i cijele države.

Najnoviji veliki zamah takve politike dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje je vlada najavila da će od proljeća 2027. mlađima od 16 godina biti onemogućeno korištenje nekih društvenih mreža. Online portal New Scientist je cijelu stvar zgodno prozvao društvenim eksperimentom: ne zato što je takva zabrana unaprijed zamišljena kao dobro planirano i uredno dizajnirano znanstveno istraživanje ^[1], nego zato što će njezino uvođenje, htjeli to političari priznati ili ne, upravo to i biti – velika intervencija nad stvarnom populacijom, sa stvarnim posljedicama, stvarnim zaobilaženjem pravila i vrlo stvarnim roditeljskim pregovorima oko već poslovičnih: „Još samo pet minuta, pa gasi mobitel i u krevet!“.

Politika voli jednostavne geste

Zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina je u političkom smislu vrlo zahvalna mjera: lako se objašnjava narodu, dobro zvuči u naslovima, roditeljima nudi osjećaj da država napokon nešto korisno radi, a tehnološke kompanije smješta u ulogu negativaca (s kojom se kompanije ionako već dobro nose, pa im neće previše smetati). Problem je u tome što tako jednostavna politička gesta rijetko znači i jednostavan javnozdravstveni učinak.

Britanski model, prema službenom vladinom dokumentu ^[2], trebao bi se primjenjivati na platforme poput Instagrama, YouTubea, TikToka, Snapchata, Facebooka i X-a, dok se komunikacijski servisi poput WhatsAppa i Signala zasad ne bi obuhvatili zabranom. Istodobno bi se za mlađe od 18 godina dodatno ograničavale rizične funkcije kao što su livestreaming i kontaktiranje sa strancima, a cijeli paket mjera uključuje i neke gaming servise. Za dob od 16 i 17 godina društvene mreže ne bi bile potpuno zabranjene, ali bi dio funkcija bio isključen po zadanim postavkama.

Već iz ovako shematskog opisa je lako opaziti gdje će stvari vrlo brzo prestati biti tako jednoznačne i jasne kako su zamišljene. Za početak, postavimo jednostavno pitanje: što je društvena mreža, a što komunikacijska aplikacija? Je li YouTube društvena mreža, obrazovna videoteka, platforma za zabavu, glazbeni servis, prostor za plasiranje subliminalnih poruka i anarhičnih ideja... ili sve navedeno, ovisno o tome gleda li netko lekciju iz matematike, tutorial za gitaru, politički komentar ili stodvadesetsedmi video kako mačka demonstrira Newtonove zakone padanjem s ormara? Pravni dokumenti će negdje morati povući nedvosmislenu crtu. Problem je što digitalni život tu crtu ne poznaje i ne prepoznaje, a time je i ne može poštovati – sve i da želi.

Australija kao prvi veliki laboratorij

Britanska inicijativa ne kreće u praznom prostoru: Australija je 10. prosinca 2025. već uvela dobno ograničenje za društvene mreže mlađima od 16 godina. Tamošnji regulator eSafety naglašava da to formalno nije „kazna“ za djecu ni roditelje, nego obveza samih platformi da poduzmu razumne korake kako bi spriječile mlađe od 16 godina da otvore ili zadrže korisnički račun.

Na popisu obuhvaćenih platformi nalaze se, među ostalima, Facebook, Instagram, Snapchat, Threads, TikTok, Twitch, X, YouTube, Kick i Reddit, a platforme koje ne postupaju prema pravilima mogu biti suočene s vrlo visokim kaznama ^[3].

Australski model je zanimljiv jer pokazuje kako zakonodavac rješava problem suvremene regulacije povlačenja navedene jasne crte između nejasnih granica interneta: uopće se ne računa na to da će dijete pročitati pravila korištenja, ni da će roditelj znati kliknuti pravu kućicu na aplikaciji koja blokira djetetov pristup zabranjenim platformama, niti da će sama platforma učiniti bilo što osim slegnuti ramenima. Odgovornost se prebacuje na sustav. Logično je zaključeno da ako digitalni okoliš stvara rizike, tada se od onih koji taj okoliš projektiraju, optimiziraju i iz njega izvlače profit traži da ga i učine sigurnijim.

U teoriji, to je razuman pomak i logično rješenje. U praksi, međutim, u prvi plan odmah iskače još logičnije pitanje koje oduvijek prati svaki dosadašnji pokušaj bilo kakve internetske regulacije: kako to točno provesti?

Dobna provjera? OK, ona nije trivijalna stvar: može uključivati provjeru osobnih dokumenata, kreditnih kartica, digitalnog identiteta, procjenu dobi na temelju lica ili različite kombinacije posrednih signala. Međutim, svaka od tih metoda otvara zasebnu ladicu (ako ne i Pandorinu kutiju) legislativnih problema: privatnost, pristranost algoritama, pogrešno prepoznavanje, dostupnost tehnologije, mogućnost krađe identiteta, lažne račune i, naravno, tinejdžersku kreativnost.

Naime, tinejdžer kojemu je zabranjen pristup platformi nije pasivni laboratorijski miš koji ostaje u kavezu zato što je etičko povjerenstvo tako odlučilo. On je motivirani, lukavi i iskusni korisnik s prijateljima, VPN-om, punoljetnim rođakom, drugim uređajem i zapanjujućom količinom energije i mašte za sva potencijalna rješenja koja bi odraslima pala na pamet tek nakon dobre doze halucinogena.

Što zapravo treba mjeriti?

Dobro, onda može ograničenje vremena? „Screen time“ je na prvi pogled zgodna, ali neprecizna mjera kojoj nedostaje sadržajnost. No, najveća pogreška bila bi samo kvantitativno mjerenje vremena provedenog pred ekranom, jer sat vremena online razgovora s prijateljima nije isto što i sat vremena pasivnog samokažnjavanja gledanjem rezultata tuđih učinaka u teretani, tuđih putovanja, tuđih sportskih uspjeha i tuđih savršeno fotografiranih zdravih doručaka. Jedan sat na YouTubeu može biti MIT-ova lekcija iz fizike i kvalitetna glazbena vježba ili može biti beskonačna spirala koja počinje bezazlenim videom, a završava teorijama zavjere, antivakserstvom, chemtrailsima, mizoginijom, ksenofobijom i samodijagnosticiranjem psihijatrijskih poremećaja prema checklisti od pet kratkih pitanja. 

Zato su potrebne one mjere koje neće pitati samo „koliko“, nego „što, kada, kako i s kakvim posljedicama“. Upravo u tom smjeru ide britanski IRL Trial, veliko istraživanje koje vode Sveučilište Cambridge i Born in Bradford (dugogodišnji istraživački program koji prati zdravlje i razvoj djece i obitelji u istoimenom engleskom gradu). U tom istraživanju bi trebalo sudjelovati oko 4000 učenika u dobi od 12 do 15 godina, a planirana intervencija uključuje ograničavanje društvenih mreža na jedan sat dnevno i blokadu korištenja noću, između 21 i 7 sati. Istraživači pritom ne žele bilježiti i pratiti samo ukupnu uporabu aplikacija, nego i anksioznost, san, odnose s prijateljima i obitelji, dobrobit, sliku tijela, socijalno uspoređivanje, izostanke iz škole i iskustva vršnjačkog nasilja ^[4].

To je metodološki neusporedivo ozbiljnije od općeg uzdisanja nad „djecom koja stalno vise na mobitelu“. Jer sva djeca ne „vise“ jednako: neka djeca putem takve komunikacije održavaju kvalitetne socijalne kontakte koje u stvarnom okruženju nemaju. Neka djeca uče korištenjem nastavnih online materijala koji su jasniji i informativniji od onoga što im se nudi u školi. Neka djeca bježe on line od dosade, neka bježe od samoće. Pritom neka djeca zaista upadaju u prostore koji ih doista oštećuju. A neka rade sve to odjednom. Ljudsko ponašanje rijetko ima uredno razvrstane ladice, osim u anketama i Powerpoint prezentacijama ministarstava.

Znanost još nije presudila

U javnom prostoru se o društvenim mrežama skoro bez iznimke govori kao da je znanstveni zaključak već donesen i potvrđen: mreže kvare djecu, a zabrana ih spašava. Takva rečenica dobro zvuči u uhu javnosti, ali je u znanstvenom smislu preglasna, nejasna i puna šuma. Neprijeporno je da postoje stvarni rizici (od vršnjačkog online nasilja i seksualnog iskorištavanja do poremećaja spavanja, anksioznosti, negativne slike tijela i algoritamskog usmjeravanja prema sve ekstremnijim sadržajima), no veza između društvenih mreža i mentalnog zdravlja nije jednostavan jednosmjerni tunel u koji dijete ulazi s TikTok videom, a izlazi depresivno i zlostavljano.

Pregled objavljen u časopisu Frontiers in Developmental Psychology upravo zato upozorava da još ne znamo kakve će posljedice imati zabrane društvenih mreža za mlade ^[5]. Autori naglašavaju da su takve politike u porastu unatoč ograničenim dokazima, ali se ne može pretpostaviti kako će zabrane automatski ukloniti štetnu uporabu, te da bi neželjene posljedice mogle uključivati prelazak djece na manje regulirane prostore, gubitak korisnih online zajednica i dodatno opterećenje privatnosti zbog tehnologija za provjeru dobi .

To naravno ne znači ni da je svaka zabrana pogrešna. Znači samo da zabrana nije čarobna tipka na kojoj piše „All problems: OFF“. U medicinskoj znanosti to bi bilo poput primjene terapije čiji se mehanizam djelovanja teorijski prezentirano čini razumljivim, ali čiji stvarni učinak, doza, nuspojave i pacijentova suradnja tek trebaju biti ispitani i provjereni. Kada se zabrana uvodi milijunima djece odjednom, bilo bi korisno prethodno znati barem nešto više od argumenta da „zvuči kao dobra ideja“.

Koga zabrana najviše pogađa?

U raspravama o društvenim mrežama često se zamišlja prosječno dijete iz prosječne obitelji, s prosječnim roditeljima, prosječnom školom i prosječnim problemima. Međutim, prosječna djeca postoje samo u statističkim tablicama, a u stvarnom svijetu postoje tinejdžeri koji žive u ruralnim sredinama, djeca s kroničnim bolestima, neurodivergentni mladi, oni koji pripadaju manjinskim skupinama, oni koji u stvarnom životu nemaju stabilnu mrežu prijatelja izvan online-zajednice, oni kojima je internet prvi prostor u kojem su pronašli ljude slične sebi...

Za dio njih društvene mreže nisu samo otrovna fontana dopamina, nego i socijalna infrastruktura na kojoj nalaze informacije, zajednice, podršku i osjećaj pripadanja. Naravno da to ni najmanje ne poništava rizike, ali dodatno komplicira imaginarno jednostavnu sliku kakvu se pokušava prezentirati.

U javnom zdravstvu rijetko postoji mjera koja svima pomaže jednako. Intervencija koja prosječno smanjuje štetu uvijek može kod „neprosječnog” dijela populacije povećati izolaciju. Zabrana koja štiti jednu skupinu može drugu gurnuti u manje vidljiv, manje moderiran i još manje siguran prostor.

U tome se nalazi najneugodniji dio cijele rasprave: možda odrasli ne žele samo zaštititi djecu od društvenih mreža, nego i zaštititi sebe od spoznaje da su društvene mreže postale zamjena za dijelove društva koje je prethodno zakazalo. Ako se adolescentu oduzme online prostor, trebalo bi istovremeno vrlo glasno postaviti pitanje postoji li dovoljno kvalitetan offline prostor u koji se može vratiti iz šarenih bespuća interneta (koja će mu ubuduće biti zabranjeno posjećivati).

Ili će ga u stvarnom, offline-životu čekati samo škola, soba, roditeljski umor i lokalni autobus koji iz predgrađa vozi u centar grada dvaput dnevno, a i to nikad po redu vožnje.

Platforme nisu nevine

Sve to ne znači da lopticu odgovornosti treba elegantnim backhandom prebaciti djeci i roditeljima. Upravo suprotno: najveći dio tereta mora ostati na platformama. One nisu neutralne oglasne ploče na digitalnom seoskom trgu, nego sustavi projektirani i optimizirani za zadržavanje pažnje. Njihovi algoritmi ne postoje zato da bi djeca rasla u skladne, odmorne i psihološki stabilne osobe, nego zato da bi što dulje ostala u aplikaciji. Ako se pritom dogodi malo obrazovanja, malo prijateljstva i malo kreativnosti - sve super i sve lijepo. Ali poslovni model nije pedagoška, nego ekonomska kategorija.

Zato zabrana mlađima od 16 godina ne bi smjela postati alibi za lijenu i nemarnu legislativu i regulaciju. Nije dovoljno reći djeci „ne smijete tamo“, dok se za starije korisnike zadržava isti mehanizam beskonačnog skrolanja, algoritamskog zaoštravanja, emocionalnog podbadanja i ekonomije pažnje. Ako je digitalni prostor loše projektiran, onda problem nije samo u dobi korisnika. Problem je i u samoj arhitekturi prostora.

Eksperiment koji ne smije ostati bez mjerenja

Najpošteniji zaključak zasad je neugodno srednji: društvene mreže doista nose ozbiljne rizike za djecu i adolescente, ali dobna zabrana nije dokazano rješenje (ili, drukčijim redoslijedom riječi, zabrana dokazano nije rješenje). Ona može pomoći, može djelomično pomoći, može promašiti cilj, može stvoriti nove probleme, a vrlo vjerojatno će učiniti ponešto od svega toga istodobno.

Zato je najvažnije da se ovaj veliki društveni eksperiment ne provede kao politički vatromet: glasna najava, nekoliko konferencija za novinare, pokoji bijesni komentar iz Silicijske doline i zatim tiho prepuštanje stvarnosti da se snađe sama. Potrebno je sustavno mjeriti ishode prije i poslije zabrane, uspoređivati dobne skupine, pratiti prelazak na druge platforme, analizirati učinke na ranjive adolescente i ozbiljno bilježiti nuspojave.

Djeca nisu samo korisnici. Nisu ni samo žrtve. Nisu ni mali digitalni kriminalci koji će se, čim ih se pusti iz vida, zakopati u TikTok kao hrčak u piljevinu. Ona su populacija u razvoju, s pravom (i našom obvezom) na zaštitu, ali i s pravom na sudjelovanje, privatnost, komunikaciju i pristup informacijama. Ako se već nad njima provodi velika društvena intervencija, najmanje što odrasli mogu učiniti jest da prestanu glumiti kako su svi odgovori već poznati.

Jer možda će zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina jednoga dana ući u udžbenike kao važan korak u zaštiti djece od štetnih digitalnih okoliša. A možda će završiti kao još jedan primjer dobre (?) namjere koja je, suočena s tehnologijom, adolescentima i stvarnim životom, završila kao aplikacija za roditeljski nadzor instalirana na mobitelu koji nitko više ne koristi.

Literatura

[1] New Scientist – The social media ban is an experiment – here’s how it will be studied
[2] GOV.UK – Fact sheet: New rules to protect children online
[3] eSafety Commissioner Australia – Social media age restrictions
[4] University of Cambridge – Thousands of UK schoolchildren to take part in major study of social media use and teen mental healt
[5] Lind, M. N. et al. – We don’t know how social media bans will affect youth but we’re doing it anyway, Frontiers in Developmental Psychology, 2026.

_{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}