Jučer je švicarski proizvođač slušnih pomagala Sonova objavio da namjerava prodati Sennheiserovu potrošačku diviziju – istu onu koju je kupio 2021. za 200 milijuna eura. Četiri godine - toliko je Sonovi trebalo da utvrdi kako se prodaja hi-fi slušalica i kohlearnih implantata ipak ne slažu u istu korporativnu priču, nešto što je svakome s najmanjom količinom zdrave pameti bilo jasno od samog početka.

Zacijelo je i manje upućenima poznato da Sennheiser nije "samo još jedan" proizvođač slušalica. Model HD 600, lansiran 1997. godine, dan-danas je referentna točka za vrednovanje slušalica otvorene konstrukcije, gotovo tri desetljeća nakon izlaska. HD 650 bio je tako popularan da ga je Sennheiser u jednom trenutku jednostavno preimenivao u HD 6XX za suradnju s Massdropom (današnjim Dropom) i prodao ih na stotine tisuća komada. HD 800 redefinirao je što je moguće postići u slušanju glazbe kod kuće. Orpheus HE-1, elektrostatičke slušalice koje koštaju preko 60.000 eura, više su umjetničko djelo nego proizvod, a ionako ih je proizvedeno tek nekoliko stotina. Nedavni HDB 630 u bežičnom je segmentu postao, u vrlo kratkom roku, jedan od najozbiljnijih konkurenata Sonyjevim i Boseovim modelima - štoviše, kužeri se slažu da trenutačno nema boljih naglavnih bežičnih slušalica. Govorimo o tvrtki osnovanoj 1945. godine, čiji su proizvodi definirali kategorije unutar kojih danas svi drugi pokušavaju konkurirati.

Ta tvrtka je sad, po drugi put u pet godina, na prodaju.

Kad je Sonova kupila potrošačku diviziju, priča je zvučala gotovo uvjerljivo: spajanje Sennheiserove audio ekspertize sa Sonovinim znanjem o audiologiji otvorit će vrata „hearables" tržištu, onome u kojemu hi-fi slušalice postupno prerastaju u uređaje za poboljšanje sluha. Strategija za 21. stoljeće - ili je tako barem zvučalo u prezentaciji. U praksi, ništa od toga se nije materijaliziralo na način koji bi opravdao akviziciju. Potrošačka divizija činila je svega 6% Sonovinih prihoda, a u posljednjem polugodištu prodaja je pala za 11,6%. Novi CEO Eric Bernard, koji je naslijedio Arnda Kaldowskog u rujnu prošle godine, jednostavno je zaključio da mu slušalice ne trebaju i stavio ih na prodaju. Korporativnim žargonom: "namjeravamo pronaći najboljeg mogućeg vlasnika". Jezikom naroda: pomagajte drugovi, 'oću da se udavim.

Implikacije takvog razvoja događaja ozbiljne su. Prvo, ovo je drugi put da Sennheiserove potrošačke slušalice mijenjaju vlasnika u kratkom roku. Obitelj Sennheiser prodala ih je Sonovi 2021. jer nije mogla održavati profitabilnost na tržištu kojim dominiraju Apple, Sony i Bose. Sonova ih je preuzela, ništa bitno nije promijenila i sad ih prodaje dalje. Svaka promjena vlasništva donosi period neizvjesnosti – zamrzavanje razvoja, odlazak ključnih inženjera, gubitak institucionalnog znanja. Dvaput u pet godina, to može biti fatalno za brend koji se temelji upravo na kontinuitetu inženjerske izvrsnosti.

Drugo, pitanje je tko bi Sennheiser uopće kupio i u kakvom stanju bi ga ostavio. Scenariji se kreću od optimističnog do apokaliptičnog. Europski kupac s hi-fi pedigreom – zamisliv, ali teško izvediv u industriji koja se konsolidira nevjerojatnom brzinom. Harman, Samsungov ogranak koji je krajem prošle godine kupio Masimov portfelj s brendovima Denon, Marantz, Bowers & Wilkins i Sonus Faber, bio bi logičan kandidat, ali bi gomilanje tolikog broja luksuznih brendova pod jednim krovom otvorilo pitanja o kanibalizaciji. Kineski kupac? Moguće – Beyerdynamic, drugi legendarni njemački proizvođač slušalica, prodan je kineskom Cosonic Intelligent Technologies za 122 milijuna eura prošle godine. No, kinesko vlasništvo nad Sennheiserom teško bi sjelo zajednici koja brend doživljava kao njemački - i to shvaća gotovo emocionalno.

Treći, i možda najvažniji problem: širi obrazac koji se ovdje nazire. Audio industrija u posljednje dvije godine prolazi kroz konsolidaciju bez presedana. Sony je kupio Audeze. Bose je kupio McIntosh. Harman je kupio Masimov portfelj. Barco je upravo, prije dva tjedna, kupio Focal i Naim za 135 milijuna eura. Beyerdynamic je otišao u kineske ruke. Sad je Sennheiser na redu. Brendovi koji su se gradili desetljećima postaju stavke u portfeljima korporacija koje ne razumiju što ih čini posebnima – i kojima je, iskreno govoreći, svejedno.

U tome je, naime, bit: Sennheiser nije brend koji se može "optimizirati" korporativnom strategijom kao bilo koji drugi potrošački proizvod. To je brend čija vrijednost leži u specifičnom pristupu inženjerstvu zvuka, u odlukama koje donose ljudi koji godinama sjede u laboratorijima u Wedemarkenu pokraj Hanovera, u kulturi koja je proizvela HD 800 i Orpheus. Prebacite te ljude pod vlasništvo nekoga kome su slušalice stavka u Excelu, i nećete morati dugo čekati da se kvaliteta počne osipati. Možda sporo, možda brzo, ali sigurno - neizbježno.

Jedina relativno utješna činjenica u cijeloj priči jest da profesionalna audio divizija – mikrofoni, studijska oprema, brend Neumann – ostaje u rukama obitelji Sennheiser i nastavlja poslovati neovisno. Ironično, upravo je to dio tvrtke koji nikada nije bio na prodaju, niti je bio ugrožen, i koji nastavlja raditi ono u čemu je Sennheiser oduvijek bio nenadmašiv. Potrošačka strana Sennheisera, ona koja proizvodi slušalice koje koristimo vi i ja, nije te sreće.

Sennheiser zaslužuje vlasnika koji razumije da je ovo brend, a ne financijski instrument. Je li takav vlasnik uopće zainteresiran za kupnju, i može li si to priuštiti u tržištu u kojemu svi kupuju sve od svakoga, pitanje je na koje nemam optimističan odgovor. U međuvremenu, HD 600 i dalje zvuči jednako dobro kao i 1997. godine. Barem je to nešto što nijedna akvizicija ne može pokvariti.