Ove sam godine imao prilike testirati neke od najbizarnijih monitora u svojoj karijeri. Opis jednog od njih, Samsungovog modela CHG90, s gigantskom dijagonalom od 49 inča i ekstremnim omjerom stranica od 32:9, pronaći ćete ovdje, a nekoliko mjeseci prije toga bavio sam se LG-jevim 43-inčnim čudovištem 43UD79. Ekran Samsungovog uređaja ekstremno je razvučen u širinu, dok je LG-jeva uzdanica ostala pri standardnom omjeru stranica od 16:9, no to ju čini još čudnijom, budući da je jednake veličine poput mojeg prethodnog televizora. Kojeg sam držao u dnevnom boravku i gledao s udaljenosti od četiri metra.

Nekoć su stvari za kupce monitora bile relativno jednostavne – mogli ste birati između omjera stranica od 16:10 i 16:9 i nekolicine dijagonala, pri čemu su prevladavale one od 21, 24 i 27 inča. Ako ste imali raskošniji budžet, kupili ste 27-inčni 1440p monitor, a u slučaju da vam je cilj bio proći što jeftinije, išli ste na 21-inčni Full HD model. Dijagonale, omjere stranica i nativne rezolucije ekrana koji se danas nalaze na tržištu zapamtiti i nabrojati više ne može nitko.

Da se razumijemo, pozdravljam činjenicu da se inertno tržište računalnih monitora prenulo iz sna. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da je točan smjer njegovog razvoja nejasan - korisnicima, ali i samim proizvođačima. Uporno se traži "sljedeća velika stvar", neka tehnologija koja bi se mogla upakirati u dobru marketinšku priču i iskoristiti da bi široke mase natjerala na kupnju novog monitora, jednu od rijetkih "komponenti" koje ne mijenjamo gotovo nikad. Mislilo se da će to biti 4K, ali iskristalizirao se pozamašan problem: 4K rezolucija sa sobom donosi mnogo komplikacija, a beneficije joj većina korisnika ne nalazi osobito važnima.

Mislilo se da će "sljedeća velika stvar" u svijetu monitora biti famozni 4K, ali iskristalizirao se pozamašan problem: 4K rezolucija sa sobom donosi mnogo komplikacija, a beneficije joj većina korisnika ne nalazi osobito važnima

Problemi za 4K započinju već od samih temelja. Kao što je svima poznato, fundamentalna prednost prelaska s niže rezolucije na višu jest povećanje oštrine prikaza. U usporedbi s Full HD-om (1.920x1.080), pa i rezolucijom 1440p (2.560x1.440), 4K rezolucija doista sadrži četverostruko (1080p) i dvostruko (1440p) više piksela. Povećanje oštrine, koje 4K sa sobom donosi, u svakodnevnom radu najviše ćete osjetiti na fontovima – izgledat će izrazito glatko i rafinirano. Međutim, nećete dobiti ništa više prostora za razvlačenje prozora aplikacija, iz jednostavnog razloga što ćete biti prisiljeni na upotrebu skaliranja sučelja i svih ostalih grafičkih elemenata operacijskog sustava. U protivnom će oni biti presitni da bi bili upotrebljivi. Pretpostavljeni postotak skaliranja sučelja u Windowsima 10 za 4K monitore jest 150%. Na toj postavci sve je dovoljno veliko pa je rad ugodan, a oštrina slike odlična, ali sama količina ekranskog prostora biva ekvivalentna onoj kod 1440p monitora sa 100-postotnim skaliranjem (defaultna vrijednost za takve ekrane). Drugim riječima, ako ste stigli sa 1440p monitora iste dijagonale, rezoluciju ste udvostručili, ali niste dobili ni milimetra dodatnog prostora za rad. Ova pojavnost neće vas toliko pogoditi ako na 4K monitor stignete sa Full HD modela, prvenstveno jer ćete vidjeti da se radni prostor očito povećao. No nije se povećao očekivanih četiri, već svega dva puta.

Iako se iz dosad navedenog možda ne čini tako, stava sam da za svakodnevni rad 4K rezolucija ima smisla i preporučio bih 4K monitor svakome tko ga ne namjerava koristiti za igranje. No čim se u priču upletu igre, svaki argument za takav ekran pada u vodu. Kupnjom 4K monitora za igranje zapravo kupujete probleme. Koliko god snažnu konfiguraciju mislite da imate, jamčim vam da neće biti dostatna za kvalitetno izvođenje AAA naslova pri visokim postavkama detalja. U zahtjevnijim igrama ćete možda postići koliko-toliko stabilnih šezdesetak sličica u sekundi, no 60 FPS je nešto što danas može zadovoljiti jedino vlasnike konzola. Na računalima se pod kvalitetnim igranjem podrazumijevaju framerateovi od 100 i više sličica u sekundi, popraćeni s frekvencijom osvježavanja ekrana od 144 ili više herca.

4K monitori sa 144-hercnim osvježavanjem ekrana postoje; prva i najpoznatija dva takva modela su Asus ROG Swift PG27UQ i Acer Predator X27. Štoviše, odnedavno ih je moguće kupiti. Tu su samo dva minuta – koštaju gotovo 20.000 kuna, te na frekvencijama višima od 120 Hz degradiraju vlastitu sliku. Naime, kako se ispostavilo, DisplayPort 1.4 sučelje nema propusnost koja bi bila dostatna za "guranje" 4K rezolucije pri osvježavanju od 144 Hz i uz zadržavanje chroma subsamplinga na 4:4:4, gdje nema kompresije informacija o svjetlini slike i bojama. Zbog toga ovi monitori, kad rade iznad 120 Hz, chroma subsampling spuštaju na 4:2:2, a to rezultira zamućenjem slike, osobito vidljivim na fontovima i elementima grafičkog sučelja OS-a. Rješenje je spuštanje refresh ratea na 120 Hz, no vjerujem da nitko nije dao toliko novaca za monitor s planom da ga koristi ispod njegovog maksimuma. Sučelje HDMI 2.1 moglo bi riješiti ovaj problem, budući da mu je propusnost dostatna za istovremeno "guranje" 4K rezolucije, 144-hercnog osvježavanja i chroma subsamplinga 4:4:4, ali tek čekamo da se ono počne implementirati u monitore i grafičke kartice.

Čak i ako zažmirimo na ovaj problem, još uvijek je tu činjenica da kupci jednog od spomenuta dva monitora novac na neki način ulažu u slijepu vjeru da će grafičke kartice sljedeće generacije, a tu ponajprije mislim na vršne modele temeljene na Nvidijinoj arhitekturi Turing, biti sposobne izaći na kraj s igrama u 4K rezoluciji s jednakom lakoćom kao što još uvijek aktualni GTX 1080 Ti žvače AAA naslove u rezoluciji 1440p.

Sve to objašnjava zašto se 4K rezolucija nije uspjela nametnuti kao "ono nešto" zbog čega će široke mase pohrliti u trgovinu po novi monitor. Dojma sam da to neće biti ni još jedan akronim oko kojeg se gradi pozamašna fama, a bez čvrste podloge u praksi - HDR. Ovom problematikom bavim se u opisu Samsungovog monitora s početka ove priče, stoga u tom tekstu potražite par crtica o ponašanju HDR-a u praksi.

Najzad, tu je OLED, posve nova tehnologija prikaza slike, koja bi za svijet monitora trebala predstavljati najznačajniji iskorak još otkako smo s katodne cijevi prešli na tekuće kristale. OLED monitorima se otvoreno radujem, ali ne živim u iluziji da će u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana. Kao što vjerojatno pogađate, razlozi su financijske prirode. Proizvodnja OLED matrica ekstremno je skupa i ni približno optimizirana poput LCD panela, što krajnju cijenu za kupca diže u nebesa. Osim toga, još uvijek nije eliminiran problem burn-ina i degradacije piksela, koji je kod OLED monitora naglašeniji nego kod OLED televizora, budući da im je način korištenja takav da na ekranu redovito imamo sliku s malo (ili nimalo) pokretnih elemenata. Komplikacije vezane uz razvoj OLED monitora toliko su opsežne da je sve više onih koji prestaju vjerovati da će takvi zasloni ikad ugledati svjetlo dana. Samsungova orijentacija na QLED, koji je svojevrsna anorganska alternativa OLED-u, svakako govori tome u prilog.

Da ne ostane sve na tlapnji i žalopojkama, zaključit ću savjetom – ako ovih dana kupujete monitor za vrhunsko igranje, ciljajte na 27 inča, IPS matricu, 1440p rezoluciju i frekvenciju osvježavanja od 144 ili 165 herca. Ako vam je ta kombinacija preskupa, a igranje je imperativ, prolistajte moj test najpovoljnijih monitora za igranje, objavljen u Bugu 304. U slučaju da za igranje ne marite, zanimat će vas da za već za oko 1.000 kuna možete kupiti 24-inčni IPS monitor Full HD rezolucije. Pucate li na 27-inčnu dijagonalu, pripazite samo da odaberete model s nativnom rezolucijom 1440p. Full HD slika razvučena na 27 inča neugodno je neoštra te tu kombinaciju valja izbjegavati.

Eksperimenti poput spomenutog Samsungovog i LG-jevog imaju svoju nišu i za njima će posezati oni koji imaju jasnu viziju zašto su im baš takvi monitori potrebni, a 4K, HDR i OLED još uvijek su dovoljno daleko od zrelosti da ih nema smisla čekati.