Sa širenjem popularnosti pametnih telefona, svojedobno su mali servisi za mobitele nicali su kao gljive poslije kiše. Danas je situacija malo drugačija i čini se da je taj svojevrsni „baby boom“ takvih servisa već nekoliko godina iza nas. Toga se u svom nedavnom videu na YouTubeu dotaknuo i Ivan Grginović, vlasnik servisa iService Hrvatska, tvrdeći da se sve više servisa zatvara.

„Nekada je bilo vrlo jednostavno započeti taj proces, da bi mogli doći do tog stadija gdje možeš reći da popravljaš mobitele, doslovce ti je bio potreban križni i ravni šrafciger te neki mali otvarači (...) Bilo je jednostavno popravljati uređaje, jer nisu bili komplicirani. Danas je drugačije i treba ekstremno ulagati u znanje i alate, što je vjerojatno jedan okidač zbog kojeg ljudi odustaju od tog posla“, kaže Grginović u videu.

'Ljudi konstantno gube volju'

Kaže, naime, da se svojevrsna revolucija poslovanja dogodila pojavom uređaja za reparaciju stakla koji je nekada koštao između 15.000 i 20.000 kuna. Tada su, navodi, ekrani bili konstrukcijski drugačiji i nije trebalo toliko znanje o njihovom popravku pa su praktički svi kupovali uređaje za reparaciju zbog velikog broja intervencija.

Grginović kaže da to danas nije više slučaj, jer su mobiteli puno otporniji i nema više puno intervencija za zamjene stakla. No, ističe da nisu ekrani jedini koji su postali komplicirani za zamjenu.

„Nekad ste mogli kupiti donorsku matičnu ploču, samo ju preseliti u drugi mobitel i on kompletno radi. To od koju godinu više nije moguće, pogotovo kod iPhonea (...) i u igru ulazi mikro lemljenje. Sada je za to potrebno više znanja i ljudi stoga konstantno gube volju baviti se ovim poslom jer stalno treba ulagati i educirati se“, objašnjava Grginović.

Servisi su se nekada masovno otvarali

O ovoj temi razgovarali smo i s Igorom Švaljugom, vlasnika servisa Imob koji radi od 2013. godine. On kaže da nije primijetio da se servisi zatvaraju niti zna nekoga tko je zatvorio svoj servis u skorije vrijeme. Ipak, navodi da su se nekada servisi uistinu masovno otvarali, ali je razlog za to jednostavan – tada je to bio jednostavan i isplativ posao.

„U to se vrijeme više isplatilo voditi servis jer su popravci mobitela bili jednostavni, za njima česta potreba, a cijene po 100 i 200 kuna, a sada je drugačija situacija, osobito s eurima. Cijene svega rastu pa tako rastu i cijene servisa. Nekada je zamjena ekrana bila znatno jeftinija, sada nerijetko košta kao polovica mobitela zbog napretka tehnologije koja se koristi“, kaže Švaljug.

Usprkos tom poskupljenju servisiranja, Švaljug se ne slaže da je mobitele danas teže popraviti, barem kada je riječ o ekranima. Nekada su mobiteli imali ne laminirane ekrane, što znači da je između sloja stakla i same LCD matrice postojao mali razmak, obično ispunjen zrakom. To se razlikuje od danas češće korištenih laminiranih ekrana, gdje su slojevi zalijepljeni zajedno bez tog praznog prostora.

'U ovom poslu stalno izlazi nešto novo'

„Danas ako mijenjaš komplet ekran, odnosno ako ne repariraš samo staklo, imaš touch spojen sa staklom, a prije je to bilo drugačije. Na primjer, kod stare Xperie J, imao si touch i LCD od ispod i morao si ga skinuti, riješiti prašinu što je tlaka teška pa sve to opet lijepiti. Više si živaca trošio nego danas“, ističe Švaljug.

Također, kaže nam da nema neke promjene u trendovima oko onoga što se popravlja. Njegovi „pacijenti“ dolaze zaista s raznim dijagnozama pa tako kaže da Samsungovi mobiteli imaju dosta problema s matičnim pločama, osobito kod serije Galaxy S22 i A5x, dok za jeftinije mobitele kaže da imaju i neke tvorničke kvarove.

„U ovom poslu stalno izlazi nešto novo, ali je sve na isti princip rađeno pa se nije problem naučiti. Na kraju, mogu reći da je sve stvar preporuke i poznanstva. Znam dosta kolega koji, kao i ja, rade sami za sebe, i može se lijepo živjeti od toga. Nitko se neće potruditi oko mobitela kao što se potrudi vlasnik servisa“, zaključuje vlasnik Imoba.

Ako je za vjerovati značajki dubokog pretraživanja Perplexytija, u Zagrebu danas posluje između 30 i 40 servisa za mobitele različitih veličina i specijalizacija, dok ih je prije pet godina bilo 40-50, uz napomenu da se radi o približnoj procjeni. 

Iako relativno svježi zakon EU-a, poznat inače kao „pravo na popravak“, ide u smjeru produljenja vijeka trajanja mobitela i bolje dostupnosti rezervnih dijelova, čini se da situacija za servisere nije postala jednostavnija. 

Dok će potrošači profitirati zbog duljeg jamstva i dostupnijih rezervnih dijelova, servisi će se i dalje suočavati s tehničkim izazovima zbog kompleksnosti mobitela, posebice u području softvera i mikro lemljenja. Drugim riječima, mobiteli će možda trajati dulje, ali njihov popravak u budućnost neće nužno biti jednostavniji ili pak jeftiniji.